28.12.2004., utorak
Kako zaposliti vrhunskog programera?
Prije nego što počnete razbijati glavu domišljajući se kako zaposliti vrhunskog programera (dalje: VP) najprije se zapitajte da li vam treba VP? Ako vaš tim proizvodi tipične hrvatske poslovne aplikacije za knjigovodstvo i slične namjene onda vam treba prosječan programer koji se snalazi u alatu u kojem slažete svoje uratke i koji dobro podnosi zamorne, i uglavnom dosadne, radne zadatke. U tom slučaju postoji potreba za VP-om samo u slučajevima kad postoji veći razvojni tim u kojem će on rješavati složene probleme i zadatke koji su prekomplicirani za prosječnog programera.
VP-ovi su čudne zvjerke, njima nije dosta samo povisiti plaću da bi bili zadovoljni. Oni uvijek teže novim znanjima i novim izazovima, jako im je važno da sami mogu odabrati alate s kojima rade i žele imati potpunu kontrolu nad računalom na kojemu rade. Neki od ljudi koji se žele prikazati kao VP-ovi koriste bahatost za prikrivanje rupa u vlastitom znanju. VP nije bahat i uvijek će vam spremno priskočiti u pomoć svojim znanjem. Ukoliko mu prenošenje znanja nije jača strana onda pustite da vam pokaže kako on sam rješava neki problem. Urbane legende govore da je VP asocijalna jedinka, ali to u većini slučajeva nije točno pa ćete otkriti da je VP društveno biće sa širokim spektrom interesa.
Uobičajeno je mišljenje da VP-a treba uhvatiti dok je još mlad i neiskusan pa je relativno lako upregnuti njegov entuzijazam i natjerati ga da vuče svom silom. Pojam prava radnika njemu još nije došao u osvjetljene dijelove mozga pa će neplaćeni, prekovremeni rad smatrati za nešto normalno, i sve dok problemi postoje on će nastojati da ih riješi pod svaku cijenu. Loša stvar s mladim i neiskusnim VP-om je to što će mu brzo dosaditi poslovni koje on ne smatra dovoljnim izazovom, njegov prioritet u rješavanju problema je suprotan prioritetima koje ima njegov šef, pa će premalo vremena posvetiti zadacima koji donose najviše novca.
VP drži do svojeg ugleda i principa pa će odbiti posao u firmi koja je na lošem glasu, koja izbacuje loše proizvode ili koristi alate koje VP prezire ili ima loše mišljenje o njima. Pojedine firme od svojih djelatnika zahtjevaju točno određene norme ponašanja ili 'uniformirano' odijevanje. VP ne voli kalupe i teško da će pristati na zaposlenje u takvoj firmi. Svaki VP koji drži do sebe ima jedan ili nekoliko svojih projekata koji radi 'za svoju dušu'. Ukoliko mu poslodavac odobri da određeni postotak svojeg radnog vremena odvoji za razvoj tih projekata, to će VP-u značiti više nego neke druge stvari s kojima poslodavci pridobijaju 'normalne' programere.
Uskraćivanje pristupa Internetu siguran je način za odbijanje VP-a. On neće Internet koristiti za posjećivanje porno stranica i ostalih zabavnih mjesta (kao što to rade 'normalni' programeri) već će uz pomoć njega ostvariti kontakt sa zajednicom ostalih osvještenih i društevno aktivnih informatičkih djelatnika. Iako VP voli rješavati probleme on neće otkrivati toplu vodu već će uz pomoć Interneta vrlo brzo nalaziti rješenja za probleme na koje nailazi u svojem radu. 'Normalni' programeri će u takvom slučaju najprije gnjaviti kolege, pa će onda postati svoj problem na sve moguće forume i news grupe i kukati kako im nitko ne želi pomoći. Prije toga će svojeg šefa obavijestiti o tome kako se susreo s velikim i strašnim problemom čije je rješenje izuzetno složeno. U nemalom broju slučajeva to će rezultirati nespretnim i kompliciranim rješenjem, a nije isključena ni kupovina (ili 'kupovina') nekog 3rd party modula koji će donijeti dodatne komplikacije.
Najbolje je zaposliti iskusnog VP-a, dobra je stvar ako ima dodatnu obvezu koja ga je natjerala da traži stalno zaposlenje (žena, djeca, krediti..), treba mu omogućiti što veću slobodu u uređenju razvojnog okruženja, jedini kriterij za ocjenjivanje njegovog rada trebaju biti rezultati i izvršeni zadaci, nipošto ne treba inzistirati na fiksnom radnom vremenu. VP će ionako za sat-dva riješiti neki problem koji će 'normalnim' programerima oduzeti puno, puno više vremena.
|
- 06:59 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
27.12.2004., ponedjeljak
Okoliš jednog programera
Joel Spolsky je osobitu pažnju posvetio uređenju ureda i prostorijama u kojima rade programeri. Bionic Office trebao biti povećati produktivnost, a sjajni uvjeti trebali bi pomoći u privlačenju najboljih programera. Svaki programer ima svoju dobro osvjetljenu sobu, puno prostora, dva monitora, udobnu stolicu. Philip Greenspun spominje da bi ured u kojem rade programeri trebao biti ljepši od prosječnog stana u kojem žive programeri. Jedno rješenje tog problema je da se unajme programeri koji žive u groznim stanovima, a drugo je da se ured zaista dobro uredi.
Iako vas urbane legende pokušavaju uvjeriti u suprotno, slučaj s uredom Fog Creek Software-a je više iznimka nego pravilo o uređenju programerskih ureda s one strane Velike bare.
A kakvo je stanje kod nas? Koliko pažnje uređenju životnog okoliša svojih programera posvećuju domaće firme? Većina njih smatra da je programeru dovoljno pripremiti računalo, a sve ostalo smatraju manje važnim. Manje firme najčešće počinju u klaustofobičnim prostorima, najčešće podrumima ili u prostorima za koje je najamnjina relativno, mala pa o nekakvom prilagođenom okolišu nema ni govora. Ali neprilagođen okoliš nije specifičan samo za male firme, takvo je stanje i u velikim firmama samo što one obično imaju nešto veću kvadraturu prostora kojeg najčešće na iskorištavaju na pravi način.
Jasno mi je da prilike ne dozvoljavaju vlasnicima domaćih programerskih tvrtki da ulože u uređenje prostora onoliko koliko si je Joel mogao priuštiti, ali u suradnji sa svojim programerima, poštujući njihove ideje i potrebe, mogli bi stvoriti puno bolja okruženja. Ali neki od njih dokazuju svoj autoritet inzistirajući da programeri rade na radnom mjestu koje je uređeno prema šefovim naputcima. Privatnost programera u većini takvih slučajeva je isključena jer šefovi smatraju da će oni zabušavati ukoliko ih zakloni od svojeg pogleda. Baš sam neki dan čitao članak o tome kako je jedna od naših informatičkih firmi uredila svoje urede na taj način da se svi djelatnici nalaze u jednoj velikoj prostoriji. Umjesto postizanja umjetnog zajedništva na taj način mogu dobiti samo stalni žamor i kakafoniju različitih zvukova koji će svim djelatnicima sigurno smanjiti produktivnost. A možda im produktivnost i nije najvažnija stvar u poslovanju?
Ima kod nas i pozitivnih primjera. Postoje firme koje djelatnicima osiguravaju ugodno radno okruženje, topli obrok, prostor za relaksaciju i rekreaciju, mogućnost stalne nadogradnje znanja, redovnu plaću koja u punom iznosu sjeda na tekući... Samo šteta što ih je tako malo.
A kakav je Vaš ured?
|
- 16:16 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
22.12.2004., srijeda
Moj komander
Norton Commander postao je sinonim za porodicu file manager (dalje: fm) programa. Kod nas je bio naročito popularan i moglo ga se naći na svakom računalu. Ljudi su bili toliko zadovoljni njime, i prelijeni da probaju neko drugo rješenje, da su prelaskom u Windows okruženje jako dugo proživljavali apstinencijske krize zbog nedostatka omiljenog im 'Nortona'. Ta ovisnost se naročito razvila u Europi, pa je tu izdana i windows inačica 'Nortona' koja uopće nije bila prisutna na američkom tržištu. Prve tri inačice, koje su NC dovele do vrhunca slave, napisao je John Socha. Njegovim odlaskom započeo je pad NC-a.
Sumrak NC-a iskoristila su dva odlična proizvoda. Jedan je Volkov Commander, napisan u asembleru, jednostavan, bez puno opcija, ali jako male veličine. Drugi je bio Dos Navigator, napisan u Turbo Pascalu. DN je bio za nekoliko redova veličine veći od Volkova, dosta manji od aktualnog Nortona, ali s cijelim bogatstvom funkcija i mogučnosti koje nije imao nijedan upravitelj datotekama koji se u tom trenutku nalazio na tržištu. Za mene je DN neokrunjeni kralj DOS fm-a i fanatičnost njegovih korisnika imala je svoje realno uporište. NC je bio inferioran produkt. RITlabs, koji je razvijao DN, prebacio je svoje težište na razvoj drugih programa (the Bat) pa je razvoj DN-a stao i nije doživio prelazak u Windows okruženje. Ili je? Izvorni kod posljenje inačice DN-a je slobodno dostupan. Pojavio se čitav niz DN klonova na raznim platformama (DOS, Windows, Linux), ali radi se o nestabilnim preslikačima nedostojnih imena koje nastavljaju.
Total Commander (bivši Windows Commander) preuzeo je primat među fm-ovima na Windows platformi. Kao i u slučaju Nortona, i TC ima superiornog suparnika koji nije doživio zasluženi uspjeh. Far. Napisao ga je Eugene Roshal, autor RAR-a. Far nema fancy grafičko sučelje, ali je prava 32 bitna windows aplikacija. Zahvaljujući svojim mogučnostima, ali i velikom broju plug-inova, Far nema ozbiljne konkurencije među Windows fm-ovima. Svi ostali pored njega djeluju kao dječje igračke. Zahvaljujući plug-inovima koristit' ćete Far za stvari koje vam inače ne bi pale na pamet s ostalim fm-ovima. Njegov Registry Browser je brži i bolji nego što će Regedit ikada biti. Samo to je dovoljno da ga počnete koristiti.
Linux. Midnight Commander. Napisali su ga Mauricio Plaza i Miguel de Icaza. Da, isti onaj Miguel koji se svoje prste upleo u Gnome, Ximian Evolution, Mono. MC koristim jer pod Linuxom nema ništa bolje, a i zamjeram mu što nije na bolji način iskoristio platformu na kojoj se vrti. Ali ipak nije toliko loš, dobar je, ali mogao bi biti i bolji.
Prelazimo na proglašenje pobjednika. DOS - The Dos Navigator. Windowsi - Far. Linux - Midnight Commander. Posebna nagrada: Volkov Commander.
|
- 06:59 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
21.12.2004., utorak
Najbolji mali Linux
Postavite li hrpi linuxaša pitanje "koju distribuciju preporučujete početniku" najvjerojatnije ćete među prijedlozima dobiti imena svih važijih Linux distribucija, bez obzira šo neke od njih (Debian, Slackware) nipošto nisu preporučjive jednom, relativno nestrpljivom, početniku.
Ako poželite neki manji Linux među prijedlozima će sigurno biti Damn Small Linux, Vector Linux, netko se možda sjeti i zipslack-a...Rijetko tko će se sjetiti izvrsne distribucije koja dolazi na dvije diskete, u sebi ima sve što je potrebno za spajanje na Internet, a još su tu i X-i. Sve to radi u memoriji, bez ikakve instalacije na hard disk, pa je Basic Linux (dalje: BL) floppy ekvivalent Knoppix distribucije. Instalacija na hard disk je jednostavna (govorim o 3.x inačici), koristi se jednostavna skripta koja od vas traži da pripremite particiju i mountate ju na određeni direktorij. Dodatne module za kernel, koji dolazi s BL-om, možete potražiti na Slackware 7.1 CD-u, a programe možete potražiti na Slackware 4.0 i starijim distribucijama jer BL koristi libc5. Na BL stranicama imate nekoliko pripremeljnih paketa s nešto novijim programima (mc, sqlite, sylpheed), a pomoć možete zatražiti na prilično aktivnoj mailing listi.
BL je udahnuo novi život mojem starom Thinkpad 701CS laptopu. Riječ je o 486 DX/4 procesoru, 24MB RAM-a, 722 MB HDD-u. Na njemu bi se bez problema zavrtio i zipslack, ali kako je njegov dock otkazao poslušnost, a u međuvremenu je riknula i mrežna pcmcia kartica, ostao sam osuđen na floppy disk i nepouzdane diskete kao jedinu metodu instalacije. Nisam bio zadovoljan s Pythonom 1.5.1 kojeg sam skinuo s neke stare Slackware distribucije pa sam uz malu pomoć ldd-a prebacio novi 2.3.4, i potrebne mu libove, s mojeg stolnog računala na kojem je instaliran Slackware 10.0. Sve se stisnulo na podnošljive dvije diskete, što je granica mojeg strpljenja kada nešto treba prebaciti uz pomoć tih arhaičnih i nepouzdanih 3.5" medija.
Malog, crnog leptira mislio sam upotrijebiti za svoja spisateljska iživljavanja i pokoji redak koda u Pythonu u situaciji kad mi je onemogućeno korištenje stolnog računala. Leptir? Ta serija laptopa bila je poznata pod imenom Butterfly, zbog tipkovnice koja se rastvarala i zatvarala poput leptirovih krila. Hm...čudan je to bio leptir u kojeg su se IBM-ovi projektanti ugledali.
|
- 21:30 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
20.12.2004., ponedjeljak
Jednostavno
Kad informatičar naiđe na neki problem prisiljen je pronaći rješenje. Obično se na kraju priče pokaže da je najjednostavnije rješenje i najbolje. Samo što su neki skloni kompliciranju, ili zbog vlastitog neznanja ili zbog previše znanja.
Neki dan tako se susretoh s greškom u jednom instalacijskom programu. U blizini se našao mlad i nadobudan informatičar koji se svim silama bacio na rješenje problema. Pri tome je ispucao raskošan arsenal vlastitog znanja pokušavajući svim silama riješiti problem. Okrivljeni su bili matična ploča i pojedine komponente, a o operativnom sustavu i instalacijskom programu da i ne govorimo. Konačna dijagnoza je glasila da je problem nerješiv.
Umjesto hakeriranja po sustavu ja sam uklonio ono za što sam pretpostavljao da je zbunilo instalacijski program. Instalacija je uspješno izvršila. Ne čudim se mladom informatičaru, i ja sam imao svoju mladu fazu kad sam probleme pokušavao rješavati demonstrirajući sve ono što sam naučio. Nešto slično slučaju kad bi vojska artiljerijom tukla po brdu gdje se skriva miš, a onda bi kuhar s mišolovkom spasio stvar. Pokušajte se što prije izvući iz faze 'pravi programer programira magnetom po disketi', uštedjet' ćete si brdo živaca i još više vremena.
Zaključujem temu jednim informatičkim teoremom koji bi se mogao primjeniti i na ostale djelatnosti: Ako je rješenje nekog problema komplicirano, najvjerojatnije je to pogrešan način za njegovo rješavanje.
|
- 08:23 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
02.12.2004., četvrtak
Što je pjesnik želio reći?
- Reci ti nama Ivice, što je pjesnik u dolje navedenoj pjesmi želio reći?
- Molim druga...oprostite učiteljice. Pjesnik je želio reći da je bandu rasturio alkohol, ono do kraja, a adrenalin vatreno juri njihovim žilama, ali ipak uredno jedan, po jedan, i onda spominje kako šmrklji, koji se cijede iz nosa đet seta, bacaju instrument, koji služi za mjerenje atmosferskog tlaka zraka, a koji pripada priglupom čovjeku bez imena. To znači da đetseteri ne žele imati kontakt s priglupim jadnikom već svojim šmrkljima, tj. onima koji se uvlače u sve njihove šupljine, puštaju da obave prljavi posao zajebancije, ovaj zafrkancije jadnika koji jedino što ima vrijedno je taj barometar koji mu je, valjda, netko ostavio u nasljedstvo. Tu se vidi kak ti đetseteri uživaju u prizemnim gadostima, ali sami ih ne žele činiti, što ih ipak ne oslobađa odgovornosti. Kao kontrast đetseterima imamo bandu koja zadovoljstvo nalazi u vlastitom opijanju koje vodi do njihove vlastite propasti. Arpeggio bi mogao označavati i kako oni jedan po jedan odlaze u grob. Znači banda, tj. obični puk i pijanci, u svojem zadovoljstvu zapravo nalazi vlastito uništenje dok je zadovoljstvo đetsetara u uništenju drugih. Eto to...
|
- 11:43 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
01.12.2004., srijeda
Hodanje neutrtim stazama
Neki dan u prolazu uhvatih neku mladu pjesnikinju na RTL-u. Čitala je neku svoju pjesmu. Kaže ona: "svaki dan hodam neutrtim stazama". Hm...ako svaki dan hoda po njima onda više nisu neutrte?! Ili su možda njezine noge tako lake pa ne ostavlja tragove? Ali o lakim nogama nema ni spomena. Znam, znam...sve je to pjesnička sloboda.
Na račun toga imamo hrpu modernih pjesnika. Pod tepih pjesničke slobode guraju se neprirodne tvorevine riječi, nakaradne slike i figure, nerazumljive konstrukcije. Kao, lako je pisati pjesme, na brzinu iz štiha izvučeš par riječi, možda ih nasumce nabodeš iz rječnika...? Apsolutno slobodan stih.
Bandu alkohol baterma
arpeggio ardente adrenalina
bacaju bale aristokracije
barometar bezimenog bezjaka.
Uz malu pomoć Hrvatskog enciklopedijskog rječnika (A-Bez). ;-)
|
- 23:26 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Kad bi matične mogle pričati
Imam tu na stolu jedno bolesno računalo. XP Home je prestao raditi pa je čovjek zvao trgovca po čijem je naputku započeo novu instalaciju koja je pukla na pola. Trgovac mu je rekao da mu dalje ne može pomoći i kako je najvjerojatnije izgubio podatke. Čovjek je neki kreativac, dosta piše i užasnula ga je spoznaja da bi njegov rad mogao biti izgubljen. Kada im više nitko ne može, ili ne želi pomoći, onda se sjete mene. A mene onda uvijek impresionira činjenica kako svi ti samozvani, i od drugih zvani, "stručnjaci" zapinju na banalnim problemima.
Dovršim instalaciju, popričam s čovjekom na aktivaciji, ja njemu brojeve, on meni brojeve. Pomislih si kako taj čovjek ima zamoran posao, po cijele dane samo sluša, tipka, izgovara brojeve. Ja to ne bih mogao raditi.
Zanemarujem neuredne korisničke datoteke kojih ima svuda pa i u korijenskom direktoriju, idem pogledati da li sve komponente rade kako treba. Zvučna kartica se duri. Instaliram drivere i priključujem zvučnike. Prije toga restart. Čujem neke čudne zvukove iz zvučnika. Pojačam, resetiram. Neki metalni glas na nekom jeziku, koji nalikuje na engleski, nešto govori. Potpuno nerazumljivo. To je jedna od onih ploča koje bi nam trebale ispričati što ih muči. Ali takvog nerazgovjetnog mucavca teško da će itko razumjeti. Oni stari bipkavi POST kodovi puno su mi razumljiviji.
Za sada nema bojazni da će brbljava matična ispričati serviseru kakve ste joj perverzije radili.
Ali ne grantiram da će to tako ostati i idućih godina...?! :-)
|
- 22:48 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
