subota, 20.10.2007.

Broken Heart

Probudila sam se na nečemu mekanome, ali to sigurno nije bio moj krevet. Bilo je mračno, a hladnoća grizla mi je kožu. Oči su mi se lagano privikavale na mrak te sam mogla razaznati gdje se nalazim. Bila je to neka špilja, niz zidove kapale su male kapi vode. Što radim ovdje? Zar nisam samo malo prilegla u svoj sobi? Ležala sam na mekanom pokrivaču. Ustala sam oslanjajući se o mokri zid. Bila je sumljiva tišina. Ogledavala sam se po špilji. Po podu bili su samo veliki pokrivači. Odjednom začula se glasno režanje. Ne, to nije moglo biti pseće režanje... Pas nikada nebi mogao tako glasno režati. Prestrašeno sam uhvatila zid. Režanje je postajalo sve glasnije i lagano se približavalo. Nešto je snažno udarilo u špilji, pod se zatresao. Progutala sam knedlu jer sam shvatila tko je režao. Počela sam trčati u jednom smijeru, nadajući se izlazu. Teški koraci pratili su me u stopu. Nisam ni dugo trčala kada sam se zabila u hladni zid. Progutala sam još jednu knedlu. Ispred mene stajao je veliki zmaj, čije su se srebrne ljuske mogle razaznati čak i u mraku. U drugim situacijama vjerojatno bi se divila ovom prekrasnom stvorenju, ali trenutno zmaj nije bio prijateljski nastrojen. Izrigao je malo vatre u mom smijeru, ali sam se u zadnji čas izmakla. Srce mi je divljački kucalo. Blago sam kucnula Prstenom Dobra svoju glavu. Pokušala sam iskoristiti nevidljivost. Lagano sam koračala prema zmaju koji je izbezumljeno tragao za mnom. Odjednom sam se spotaknula o neki kamen te tresnula na zemlju. Zmaj se divljački okrenuo prema meni te počeo rigati vatru na sve strane. Nije mogao pogoditi baš mene, stalno je gađao okolo, ali znala sam da će jednom i mene pogoditi ako se ne pomaknem. "Prstenu Dobra, zmajevi su večinom dobra bića. Što je s ovim?" prošaptala sam. *Ipgmentia area cirea gayra Abasara Evagne(Zmaj je pod vlašću Prstena Zla)* odgovorio mi je prsten. Htjela sam uzdahnuti, ali nije bio prikladan trenutak. Vatra je sjevnula pored mene. Da je ispred mene stajala Anduril sigurno bi je napala, ali nisam htjela naškoditi ovom prelijepom biću. "Ne... Ipgmentia nefera io hauib(Zmaju ne želim ti nauditi)" "Qouestwe gerahre nugraonr eogrea" rekao je zmaj, meni nerazumljive riječi. Ali čekaj malo! Zmaj govori? Vatra me je pogodila u noge. Odjeća mi je gorila te se proširavala i na majicu. "Aquea!(Voda!)" viknula sam. Iz Prstena Dobra izašao je ograman slap vode koji me prolio od glave do pete. Na meni bile su samo izgorene krpe te mi je malo i kosa izgorjela. Bijesno sam kucnula Prstenom Dobra u svoju glavu, malo prejako te me je glava zabolila. Nije bilo druge nego pobiječi... Ne, nisam mogla ostaviti jadnog zmaja u vlasti te zmije! "Alrea Ipgementia hasa peah!(Pusti zmaja na miru!)" viknula sam odlučno. Prsaten Dorba bljeskao je svake dvije sekunde, kao i oči zmaja. Izgledalo je kao da čarobno komuniciraju. Nešto me naglo probolo ravno u srce. Što se događa? Prsten Dobra je i dalje svijetlucao, dok je probadanje postajao sve jače. Suzila sam oči. Prsten Dobra borio se s Prstenom Zla koji je održavao zmaja tako neprijateljski natrojenim. Njihova borba ipak je boljela mene. Jauknula sam, nisam se više mogla suzdržavati. Bolilo je sve jače i jače. Prsten Dobra lagano mi je kliznuo s ruke. Nisam imala snage da ga dohvatim. Zmaj je nepomično stajao, činilo se kao da još uvijek uspostavlja neki čarobni kontakt s Prstenom Dobra, samo što Prsten Dobra više nije sjajio. Bio je potpuno bezbojan, nisam ga mogla prepoznati u tami. Počela sam jecati od bola. Zmaj je naglo protresao glavu. Suzila sam oči. Nisam mogla vjerovati da mi je to upravo zmaj učinio, moje najdraže čarobno biće. Odjednom bol je počela popuštati. Bila je sve manja i manja, dok nije nestala. Prsten Dobra lagano je zasvijetlio te sam ga vratila na ruku. Zmaj je lagano spustio glavu do mene. Lagano sam ustala, još uvijek nesigurna. Zmaj je svoju glavu gurnuo još bliže, gotovo me priklještio uz zid. Lagano sam podigla ruku. Odmah se spustio ispod moje ruke. Nježno sam ga podragala. Imao je tako glatke ljuske. Zmaj je zauzeo svoj položaj, očito mu je draganje godilo. "Rado bi te još neko vrijeme dragala, ali ja se moram vratiti u Hogwarts. Sigurno su se tamo već zabrinuli za mene", rekla sam nježno. Zmaj je odgurnuo glavom te kimnuo. Činilo se da me razumije! Okrenuo je meni svoj dugi rep te njime lagano lupnuo u pod. "Misliš li ti reći da se popnem?" upitala sam sumljičavo. Zmaj je još jednom lupnuo u pod, očito je to bio potvrdan odgovor. Polako sam se popela na njegova leđa. Krenuo je prema suprotnom dijelu špilje, ondje se nalazio izlaz. Stao je na kraju špilje te pogledao u noć. Bila je doista vedra noć, mjesecu je nedostajao samo jedan mali komadić da bude potpun. Ispred nas bila je šuma, vidjela se veoma dobro zbog mjesečine. Zmaj je lagano poletio u noć. Letio je polako, kao da mi je htio pokazati lijepotu ovog mjesta. Nisam imala pojma gdje smo se nalazili. Nagnula sam se naprijed te ga počela gladiti po glavi. Zadovoljno je zamahnuo grivom. Njegove srebrne ljuske sjajile su se na mjesečini. Lijepšeg zmaja još nikada nisam vidjela. Bilo je nevjerojatno kako je pitom, ni neki zmajevi koji su već duže kod ljudi ne daju da ih se draga. U magli ugledala sam obrise Hogwartsa. Bilo mi je pomalo žao što smo već stigli. Zmaj se lagano počeo obrušavati. Spustio se ispred Hogwartsa. Skočila sam s njega, pazeći da ne skočim na njegova krila. Nakon cijelog tog leta, ipak je bilo lijepo stati na čvrsto tlo. Zmaj je lagano spustio glavu. Još jednom sam ga nježno podragala te šapnula: "Obečajem da ovo nije zadnji put da te dragam" Blago me pogledao, a onda se okrenuo te poletio u blistavu noć.

"Ma daj! Probudi se više!" urlala je Anna G. Ošamučeno sam otvorila oči te ugledala Annino ljuto lice. "Lijepo je vidjeti tvoje namrgođeno lice za početak jutra", rekla sam smrknuto. "Bolje nego tvoje kako spava", promrmljala je Anna G. Ustala sam zijevajuči. Bila sam pospanija nego ikada, sigurno sam legla nakon 1 ujutro. Krivudajući sam otišla do ormara te uzela svoj ljubičasti džemper, tamne hlače te pelerinu, koja nije izgorila jer sam ju skinula prije nego što sam odlučila malo zaspati. "Ajde više!" viknula je Kathy nervozno. "Što imamo prvi sat?" upitala sam nezainteresirano. "Čarolije!" odgovorila je Anna G. tmurno. "Gdje je Victoria?" upitala sam nakon što sam se ogledala po prostoriji. "Vidi stvarno! Nje nema!" viknula je Anna G. prasnuvši u smijeh. "Ti nisi normalna", promrmljala sam uzimajući svoju školsku torbu. "Dajte, idemo!" rekla je Kathy te nas odvukla u društvenu prostoriju. Društvena je bila potpuno prazna, svi su već bili na doručku. Jurile smo u pravcu velike dvorane.

"Dobro jutro dragi učenici", započeo je Dumbledore, "Danas je u našu školu došao i još jedan učenik! Njegovo ime je Alex Cayber Listox! Alex, molim te da sjedneš na onaj stolac kako bi te razvrstali." Dječak smeđe kose koja je stršala u zraku sjeo je na stolac. "Nije nešt' zgodan", prokomentirala je Kathy. "Nikako", složila se Anna G. "Pa nije vanjski izgled važan", zakolutala sam očima. "Opa! Ljubav na prvi pogled!" bockala me Vanessa. "Nije istina! Ja imam Lua!" izbeljila sam se. Čekaj malo! Gdje je on uopće? Ogledala sam se po velikoj dvorani. Louisa nije bilo nigdje... Sigurno je pokraj jezera, često je ondje prije nastave... "Gryffindor!" viknuo je klobuk. Glasno sam zapljeskala, kao i ostatak Gryffindora. Alex je sjeo pored mene jer je to bilo jedino prazno mjesto. "Uživajte u nastavku dana", rekao je Dumbledore sjedajući. Na stolovima stvorila se hrana. "Bok!" pozdravila sam novoga dok sam mazala maslac. "Bok", rekao je sramežljivo, uzimajući džem. "Gdje si išao prije Hogwartsa?" pokušala sam novome pružiti malo lijepši doček. "Dumstrang", rekao je Alex smrknutog izraza lica, "Kako se zoveš?" "Violet Vallenttina Granger!" rekla sam rukujući se s njime. Anna G., Anna P., Kathy i Vanessa su se smijuljile, kao i obično. Nabrzinu sam ubacila doručak u sebe te izletjela van. Prvi sat smo imali čarolije, ali doručak dosta dugo traje. Imala sam u planu poslijetiti zmaja, čini se da u onoj špilji nema ni previše hrane... Pa sam htjela upitati Louisa dali bi htio ići s mnom. Često je prije nastave bio na jezeru, pa sam se uputila ondje. Bio je uobičajen, hladan dan. Snijeg je nezaustavljivio padao, propadala sam na svakom koraku. Polako sam se približavala jezeru. Ne, niti ovaj puta se nisam prevarila. Louis je bio ondje, ali nije bio sam. Šokirano sam stala na mjestu, s rukom preko usta. Louis i Victoria sjedili su u čvrstom poljupcu. Htjela sam zaplakati, ali sam suzdržala suze. "Kako ste mogli?" rekla sam ljuto kada sam stala iza njih. Odmah su se odvojili te se okrenuli prema meni bez riječi. "Nemate šta reći?!" rekla sam, "Pa dobro! Jer ja imam! Kako ste mogli? Vjerovala sam vam, posebno tebi Victoria! Mislila sam da si mi prijateljica!" Okrenula sam se i potrčala iza Hogwartsa. Sjela sam an hladni snijeg. "Stani!" rekao je Louis te je stao ispred mene, kao i Victoria. "Što hoćete? Pustite me na miru! Nemojte mi se više nikada obračati! Odlazite!" vikala sam nervozno. "Violet dopusti da ti objasnimo...", započeo je Louis. "Neda mi se slušati vaše bijedne isprike!" viknula sam. "Violet...", započela je Victoria. "Makni se!" bijesno sam gurnula Louisa na snijeg te odjurila u dvorac.

Plakala sam u spavaonici, kada je netko pokucao na vrata. Digla sam pogled. U spavaonicu je ušao Alex. "Bok... Čuo sam da plačeš pa...", rekao je, "Što se dogodilo?" Da mu kažem ili ne? Ne poznam ga, možda to nije najpametnija ideja... Sjeo je na Victorijin krevet. "Zar nisi na nastavi?" pitala sam. "Zar nebih to ja trebao pitati? Ja sam novi, prof. Granger mi je pokazivala Hogwarts... Jako je lijep" "Ja nisam išla na nastavu jer...", ponovo sam zaplakala. "Što se dogodilo?" Ipak sam mu sve ispričala, imala sam osječaj da mu mogu vjerovati. "Ah... Ti barem imaš nekoga", rekao je. "Kako to misliš?" "Nikada nisam imao nikoga... Roditelji su mi bili bezjaci, poginuli su u saobračajnoj nesreći... Zato su me svi u Dumstrangu mrzili..." "Tu su ljudi bolji... Sigurno ćete brzo zavoljeti..." "Ne znam..." "Vjeruj mi" "Vidim... Prestala si plakati... Morati ću ja stalno pričati kako je meni" Oboje smo se nasmijali. "Sada idem, prof. Granger će mi još pokazati okoliš." "Bye bye!" Umorno sam legla u krevet, iako je bilo tek podne. Kako su mi to mogli napraviti? Neću više plakati! Nisu oni vrijedni mojih suza! Ipak, ispustila sam još jednu suzu prije nego što sam utonula u san...

subota, 13.10.2007.

Never say goodbye

petak, 05.10.2007.

Nova godina

...Zlo! Da, odlučuje se za vječni rat, za zlo, osvetu... Enyma s pobjedničkim smiješkom zove Anduril k sebi. Arwen pognute glave odlazi, ponovo je onaj koji je mogao spasiti svijet izabrao svemoguće zlo... Sve što se dogodilo prije tisuću godina opet se događa... Nikada još taj rat nije završen... Ta priča uvijek bi završila smrću obje strane... Anduril odlučno odlazi do Enyma, koja stvara novi Prsten Zla... Mnogo jači od prošlog, a možda i jači od Prstena Dobra... Od ovog trena, u cijelom svijetu započeti će ratovi, mnoga prijateljstva će nestati... Anduril uzima Prsten Zla i stavlja ga na ruku. Uz glasan prasak, dogodio se potres u cijelom svijetu, potres snažniji od svih do sada. Andurilin duh ponovo se vraća u njezino tijelo, te ona odmah skače na noge. S pogledom punim mržnje, pogledom osvete traži vrhovnu Izabranicu Dobra, traži Angyalan... Ali nje nema, ona je duboko u dvorcu. U jednoj spavaonici... Dok je Andurilina duša birala između dobra i zla, jedan crnokosi dečko odnjeo je Violet unjegovu spavaonicu jer se bojao reći madam Pomfrey što je vidio... Da, to je bio Louis, koji je znao istinu... Istinu koju će Violet tek sada otkriti. I ona sada, lagano otvara oči...

"Što radim ovdje?!" odmah sam uzviknula. "Spasio sam te", odgovorio je Louis, "Odveo sam te s mjesta 'zločina'!" "Hvala! Gdje su ostale?!" rekla sam sarkastično. "Edward i Luca su ih odnjeli u bolničko krilo..." "Zašto ja nisam u bolničkom krilu?!!" "Zato jer ja..." Iznervirano sam ga pogledala... Što sada hoće? Začuli smo tiho kucanje na vratima. "Naprijed profesore", rekao je Louis. "Izvolite profesore", rekla je McGonagallica zatvarajući vrata za Dumbledorom. "Violet...", započeo je Dumbledore. "Ne! Pustite me na miru!" viknula sam. "Moraš znati..." "Ne želim ništa znati!!" "Vio smiri se, Dumbledore ti mora objasniti!" umješao se Louis. "Pustite me na miru!" "Violet, jako je važno!" nadglasao me je Dumbledore, "Vi ste Violet Granger, Hermionina sestra... Sve ovo s Hilarie smo napravili jer smo mislili da ćemo te na taj način zaštiti, da imaš barem malo mira, da Izabranice Zla neće saznati... Marcus je pristao na to, a Louis do danas nije za ništa niti znao..." "Molim?! Razumijete li vi... Da ste me vašim malim pothvatom mogli ubiti?!" vrištala sam. "Violet, znam kako ti je", nastavio je Dumbledore. Zamahnuo je rukom: "Evo, ostavljam vas same da se malo smirite, vratio sam ti tvoj izgled." Smireno je izašao iz prostorije. "Ne mogu vjerovati!" bjesnila sam. "Smiri se!" rekao mi je Louis nježno. "Louis šta je tebi?!" živčano sam sjela na krevet s namjerom da ustanem. "Ne ustaj!" odmah me upozorio. Nisam ga poslušala te sam odmah počela padati. Louis je odmah skočio te me uhvatio u padu. Bez riječi me snažno zagrlio. Nisam se mogla pomaknuti, a jedan dio mene nije se ni htjeo pomaknuti. Jedan dio mene mrzio ga je iz dna duše, a drugi dio mene ga je na neki način voljeo... Jeli to bila samo ona bratska ljubav koja mi je ostala ili? Podigla sam ruke prihvaćajući njegov zagrljaj. Duže vrijeme smo tako stajali, a onda me lagano spustio natrag na krevet. "Zašto ne mogu stajati?" progovorila sam nakon nekog kratkog vremena. "Stopala su ti se pod velikom količinom snijega zamrzli..." " 'oćeš me odvest u bolničko krilo?" "Naravno, odveo sam te ovdje jer mi je bilo bliže,a nosio sam te sam..." Znala sam da laže jer Gryffindorska prostorija bila je mnogo dalje nego Bolničko krilo, ali dobro. "Sada ću ja moći i malo šepati pa će ti biti lakše.", rekla sam. "Ne, bolje da više ne oštećuješ ta stopala" Podignuo me je te odnio u Bolničko Krilo. Ondje su, svaka u svom krevetu ležale sve Izabranice Dobra i Izabranice Zla, uključujući i Anduril koja je zadobila oštećenje pluća zbog gušenja. Louis me spustio na na slobodan krevet između Kathy i Anne te mi tiho šapnuo: "Doći ću sutra" Kada je izašao iz spavaonice, Anna je okrenula glavu prema meni: "Kako si Vio?" "Dobro, noge su mi zaleđene... A ti?" "Slomljena mi je lijeva ruka." "Ajoj... A kako su drugi?" "Ne znam... Kathy se malo prije probudila pa je opet zaspala, Victoria još uvijek spava, Melody cijelo vrijeme čavrlja s Emmom, čini se da su one najbolje prošle." "Dobro", rekla sam okrenuvši se na drugu stranu. *Vio, kako si?* upitala me je Melody. *Dobro, ajmo reći... Noge su mi se 'malo' zamrznule.. Ne mogu hodat. A ti?* *Ja nemam nekih težih povreda, kao niti Emma... Mi imamo samo neke ogrebotine i vrtoglavicu...* *OK... Koliko je sati?* *Deset i pol* *Dobro, jako sam umorna... Idem malo odspavati..* *Laku noć..* *Laku noć* Zatvorila sam oči uz pomisli na Louisa.. Nisam znala što osjećam prema njemu... Čudno... Ubrzo sam zaspala.

"S njom će sve biti u redu, samo da joj nogu dobiju tjelesnu temperaturu i sve će biti u redu" objašnjavala je madam Pomfrey znatiželjnom Louisu. "Opet si tu?" glumila sam ljut ton, ali sam se zatim nasmiješila. "Da... Madam Pomfrey je rekla..." "Mladiću, gospođica nije ozlijedila uši" prekinula ga je madam Pomfrey izlazeći iz sobe. Louis se smotano nasmiješio: "Kako si?" "S obzirom da sam se borila s Anduril i što me zarovaka ispod tri kile snijega veoma se dobro osjećam", nasmijala sam se. "Nego", počeo je kroz smijeh, "Jeli danas neki praznik ili nešto?" "Zašto?" "Pa ti si budna dok tvoje prijateljice spavaju! Mora da je neki poseban dan!" "Pa i je...", rekla sam tajanstveno. "Nego, ja moram na doručak! Vidimo se!" "Vidimo se!" Da, danas je doista poseban dan. U ovom trenutku shvatila sam... Louis mi nije samo prijatelj...

Nakon nekoliko dana

"Zapamtite, nemojte previše forsirati noge!" ponovila mi je madam Pomfrey po već ne znam koji put. Otpuštala me iz bolnice uz moje obečanje da neću forsirati noge. "U redu", rekla sam uzimajući napitak koji mi je madam Pomfrey pripremila, moram ga piti još tjedan dana za svaki slučaj. "Do viđenja, ako bude bilo kakvih problema slobodno dođi!" "Do viđenja!" Izašla sam iz bolničkog krila. Na neki način bila sam sretna jer napokon ću biti u svojoj spavaonici,a na neki drugi način... Bila sam tužna, Louis je svaki dan dolazio po tri puta... Baš se brinuo za mene... U tim razmišljanjima sudarila sam se s nekim. "Lou? Sorry!" rekla sam vidjevši na podu Louisa. "Ma nema veze. Nego vidim da si puštena?" "Da, kao što vidiš!" "Ajde, otpratit ću te do spavaonice. Kako su ostale?" "Dobro, Melody i Emma su izašle jučer, Annu i Vic će pustiti popodne." "Super!" "I da... Hvala što se toliko brineš." "Ma ništa... Nego znaš..." "Da?" "Ma ništa..." "Ma daj! Što si htjeo reći?" "Pa ovaj... Dumbledore je rekao da ćemo dobiti novog učenika.." "I?" "Ništa... Samo sam htjeo reći što je najavio..." Mislim da nije to htjeo reći, ali neka mu bude... Kada smo stigli u društvenu prostoriju taman je bilo vrijeme ručka, pa smo se uputili u veliku dvoranu. Došli smo točno kada je Dumbledore stvorio hranu, pa smo odmah pojurili prema stolu. Sjela sam između Anne P. i Louisa. "Što je Dumbledore napričao?" upitala sam. "Sve što već znamo... Da sutra počinje nastava" odgovorila mi je Anna. "Joj, kako vrijeme brzo ide" šmrcnula sam. "To znači da je danas 31. prosinca tj. da je stara godina! Noćas slavimo novu godinu!" umješao se Louis. "Da... Večeras je tulum, neobavezan, bez bala i pratnji" obavijestila nas je Anna bezvoljno. "Zaakon!" rekla sam oduševljeno, "Lou ti ideš? Nadam se za tvoje dobro.." "Naravno", nasmijao se. "A ti Anna?" "Baš mi se i neda... O bok Ed!" Do nas je došetao Annina pratnja s bala, očito je bio oduševljen idejom o tulumu. Annino lice se odmah ozarilo. "Anna idemo se malo prošetat?" upitao je. "Naravno!" Zajedno su izašli iz dvorane ostavljajući Louisa i mene same. "Hoćemo mi poslije ručka malo do jezera?" upitao je. "Može"

Sjedili smo pored jezera zagrljeni jednom rukom. Jezero je bilo zaleđeno. Činilo se da je sve nekako hladno, a opet... Bilo je veoma toplo. "Vio, ja ti moram nešto reći..." "Reci" "Želim ti reći da si mi jako draga i da..." "I ja tebe" Bez riječi smo se zagrlili. Čvrsto, toplina koju smo osjećali mogla je pobijediti svu hladnoću snijega... "Bok Lou!" prenuo nas je glas prof. Melayre, "Možete i u Hogwartsu! Ovdje je hladno, smrznut ćete se! Ajde brzo!" Nije nam bilo druge nego da zajedno s njim otrčimo u Hogwarts. U Hogwartsu je definitivno bilo toplije nego vani, iako ni vani nije bilo strašno. Krenuli smo prema društvenoj prostoriji, a na putu smo sreli Emmu i Melody. "Vidi ti to! Naši blizanci!" nasmijala se Melody. "Vaši blizanci su zajedno", prosvijetlio ih je Louis. Melody ga je pogledala tebi-nisu-sve-na-broju: "Vio kaj stvarno?" "Da" nasmiješila sam se. Melody je odglumila nesvjesticu. "Stvarno se čini da ima nekih većih povreda što se tiče Andurilinog napada", rekla je Melody promatrajući moju glavu, "Emma, što ćemo sada? Violet su isprali mozak!" Svi smo prasnuli u smijeh."Dobro, idemo mi dalje prije nego što se Melody stvarno onesvjesti", rekla je Emma još uvijek se smijući. "Ajde, vidimo se!" mahnula sam im. "Bye bye! I ako nešto napraviš Violet imati ćeš posla s mnom!" zaprijetila je Melody te se naravno počela smijati. Nastavili smo prema društvenoj prostoriji.

"Jes' ti normalna?!" povikala je Anna P kada sam joj pokazala haljinu za koju sam mislila da bi joj odlično pasala, bilo je to crvenožućkasta duga haljina. "Dobro, dobro. Ne moraš odmah radit strku!" "Moram! Jesam li ti spomenula da ove godine spajamo Noć Vještica i proslavu Nove godine? Moramo biti malo tamniji!" Slegnula sam ramenima uzimajući crnu haljinu koju mi je Anna pružila. "Ja grozno izgledam u crnome", rekla sam joj. "Dobro, onda ti dođi u bijelome pa ćemo te proglasiti 'zvijezdicom' u mraku! Ajde oblači tu haljinu!" "Ufff... Neka ti bude... Ali to je samo ovaj put!" Bilo je devetnaest sati i dvadeset minuta. U dvadeset sati trebao bi početi tulum, a Anna i ja smo se još spremale. "Ofarbaj!" povikala je Anna uperivši štapić u moju kosu. "Molim? Nisi valjda?" požalila sam se odlazeći u kupaoncu kako bi se pogledala u ogledalo. Kosa mi je poprimila crnu boju. "Anna pretjeruješ!" "Ma daj! Baš ti dobro stoji! Mogla bi i tako ostaviti!" "Ok, ako ću izgledati kao čudovište, onda ću u potpunosti izgledati kao čudovište!" Čarolijom sam posvjetlila put na licu, bila je gotovo bijele boje. Izgledala sam užasno sama sebi, ali obečala sam Anni da ću ovaj put izgledati drugačije nego inače... Ali samo ovaj put! "Kako dobro! Kojom čarolijom si to uspjela? Ja nikada ne uspijem to tako dobro!" "Naučila me je Hermione kada je bio bal... Kada je išla s Victorom Krumom! Skoro sam je se odrekla!" Obje smo se počele smijati kao lude. U spavaonicu je odjednom utrčala Anničica. "Anničice pa di si cijelo vrijeme?" upitala sam ju. "Obečavala sam madam Pomfrey da neću previše opterećivati ruku, a onda sam srela Zacka pa mi je pričao sve što se dođalo proteklih dva mjeseca u bezjačkom svijetu, kao da me zanima" zakolutala je očima, "Problem je samo to kaj ne znam što ću obuć'!" Anna P. joj je dobacila crnu haljinu koju je priredila meni, ali mi je bila preuska. "Hvala.. Baš je zakon! Nego... Jel' mene to moje oči varaju? Violet Vallenttina Granger je u crnome?!" izbeljila se Anna G. Pogledala sam ju smrknutim pogledom. "Što si učinila mojoj prijateljici?!" napala me je Anna G. Sve smo prasnule u smijeh. " 'oćeš li mi više reći kako si tako izblijedila lice?!" upitala me je Anna P. "Dobro, dobro", rekla sam uperivši štapić u njezino lice te mrmljajući riječi čarolije. Lice joj je potpuno problijedilo. "Čovječe! Blijeda si kao krpa! Vio moramo spasit Annu, onesvjestit će se!" uzviknula je Anna G. Sve smo se počele nekotrolirano smijati, Anna G. je gora od Lecitapusa(ona čarolija od koje se samo smiješ, nemam pojma kako se piše). Ni kosa Anne G. nije prošla bolje nego moja, Anna P. ju je bez pardona ofarbala u crno. "Kako god izgledala, ipak sam ja ja!" izbeljila joj se Anna G. "Anna, gdje je Victoria?" upitala sam. "Nemam pojma! Ona je otišla malo ranije od mene..." odgovorila mi je Anna G.

Sve smo stajale ispred velike dvorane, jedva čekajući da uđemo unutra. "Nikada još nismo ovoliko čekali!" rekla je Anna G. "Ili nikada nismo došli na vrijeme", nasmijala sam se. "Može biti i to" nasmijala se Anna G. Vrata velike dvorane počele su se polako otvarati pokazajući nam pozornicu. "Ove godine imamo izvođače!" uzviknula je Anna P. veselo. "Da... Mene samo zanima gdje je Victoria..", rekla sam. Ušli smo unutra te se raspršili po cijeloj dvorani. "Dobrodošli na još jednu proslavu nove godine u našoj školi! Ove godine imamo za vas veliko iznenađenje. Pjevati će nam jedna nova pjevačica, ovo joj je prvi nastup i nadam se ne i zadnji", rekao je Dumbledore, "Pozdravite Victoriu Joanne Marie Goldelion!" U dvorani prolomio se preljsak, dok smo Anna G, Anna P. i ja samo nepomično stajale. Zašto nam nije rekla? I doista, na pozornicu je došla Victoria te počela pjevati svoju prvu pjesmu:

Štafeta

1.Koliko dugo pišete HPFF blog?
Gotovo godinu dana.

2.Gdje nalazite inspiraciju?
One Tree Hill, pjesme(uglavnom Nightwish i JoJo)

3.Kako ste se odlučili za svoje ime?
Jako dobro pitanje... Dakle, na početku je bilo Violet Granger. Ne znam zašto Violet, jednostavno mi je to ime prvo palo na pamet, a Granger jer mi je Hermione bila najdraži lik(više nije, trenutno nemam najlika ) pa sam htjela biti njezina sestra. A Vallenttina... Pa, Melody(sada Evan) me je nagovorila da dodam Vallenttina jer je moje pravo ime Valentina. A što se tiče mog prijašnjeg imena... Hilarie Kellynee Melayra... Pa Hilarie jer se tako i glumica zove, Kellynee mi se učinilo baš zakon, a kako sam ga se sjetila nemam pojma... A Melayra... Pa iskreno jako glupo prezime koje mi je slučajno palo na pamet.

4.Kako ste se odlučili za lika koji vas predstavlja?
Pa moj lik predstavlja Emma Watson koja glumi Hermione... A pošto sam Hermionina sestra moramo sličiti... A što se sliče prošle glumice... Hilarie Burton koja je najpoznatija po liku kojeg glumi u One Tree Hillu, Peyton Sawyer... Pa, Peyton mi je jedan drag lik, ali da sam ostala Hilarie vjerojatno bi promjenila glumicu jer Hilarie Burton (kao i Keira Knightley, Sophia Bush i još neki) predstavlja pola hpff-ovaca.

5.Kako ste se odlučili za pisanje HPFF?
Svidjela mi se ideja da počnem pisati kao netko drugi i to još u Hogwartsu...

Štafetu predajem: Chloe, Rogue(Nemo) i Kathy(Adriane)

ponedjeljak, 01.10.2007.

Good or Evil?

Naglo sam se okrenula. Ondje su stajale sve pet. Čekaj, pet? Bilo ih je četiri kada ih je Emma napustila. Prepoznala sam petu curu koja im se pridružila, bila je to Roxxane s moje godine, u Slytherinima. "Nego, baš si mi nešto lijepa Angyalan. Status plavuše ti baš dobro odgovara, s obzirom da su obično glupe kao noć!" rekla mi je Anduril. Nisam mogla ništa reći, ponovo sam zaplakala. "Hoće li meni netko objasniti što se ovdje događa?!" rekao je Louis nervozno. "Tebe se to ne tiče!" viknual je Anduril ispruživši ruku u njegovom pravcu. U drugoj sekundi Louis se utapao u jezeru. "Ova voda... Guši me!" rekao je Louis. "Pusti ga na miru! On nema veze s ovim!" rekla sam. "Imaš pravo, ali to ne znači da se mi ne možemo malo 'igrati' s njime", odgovorila mi je, "Jer tebe ćemo lako" "Mislim da neće biti toliko lako!" odjednom se do mene stvorila Victoria. "Vio, Louis." šapnula mi je na uho. Okrenula sam se prema njemu i u istom trenu znala sam što trebam učiniti. Lagano sam dodirnula Prstenom Dobra površinu vode, koja se odmah zaledila. Louis je ostao sjediti na ledu. "Neće ti tvoje moći pomoći Angyalan, ti si tako ranjiva i slaba", izgovorila je Anduril hladno. "To... Nije istina!" rekla sam, iako sam duboko u sebi znala da govori istinu. *Vio, možda da ovo prepustiš nama?* upitala me Melody mislima. *Ne! To će Izabranicama Zla samo dati dodatno samopouzdanje!* *Svaćaš li da te ova bitka može ubiti?* *Kako to misliš?* *Dumbledore nas je pozvao u svoj ured, rekao nam je da ti jesi Violet. Ti si sada jako ranjiva jer su tvoji osjećaji slabi, a u tom slučaju si jako osjetljiva na sve* *Nema veze, bolje i to nego da Anduril i njezina ekipica pobijede, znaš li što bi se onda moglo dogoditi?* *Znam, ali ako ti umreš onda definitivno nemamo nekih šansi* *Idem do kraja... Ali, gdje si ti?* *Do tebe, samo sam nevidljiva, tu su i Anna G., Kathy i Emma. Čekamo njihovu pogrešku.* *U redu* Za vrijeme našeg razgovora mislima Anduril je nešto brbljala. "Zašto si nam tako tiho plavušo?" prenuo me Andurilin glas, "Naprežeš svoj jadni mozak?" Pogledala sam je pogledom punim mržnje, toliko ogorčenim zbog svih tih laži, a opet, toliko tužnim da se to riječima nije moglo opisati. Uzvratila mi je ledeni pogled. Ispružila sam ruku, upirajući Prsten Dobra u Anduril. Odjednom pala je na pod, gušeći se. "Vio!" viknule su sve Izabranice dobra, zaboravljajući da su nevidljive. Kada su shvatile što su rekle postale su vidljive. "Vidi vidi, izdajica se ponovo vraća svojim glupim kokicama", obratila se Kosta Emmi. Anduril se koprcala kao riba na suhom, pokušavajući doći do zraka pomoću Prstena Zla, povremeno bi joj uspjelo pa bi udahnula malo zraka. Ostale Izabranice Dobra napale su Izabranice Zla, braneći se svojim moćima. Helayra je upadala Izabranicama Zla u misli i tako je znala kada će je koja napasti, Milerst ih je munjama stresala, Sayra se svako toliko vraćala u prošlost kako bi izbjegla udarce dok su Emma i Filerx improvizirale. Izabrnice Zla odgovarale su sličnim udarcima. Pogledala sam Anduril koja se još uvijek gušila, niz lica su mi kliznule suze. Ne mogu ju ubiti, to nebi bilo ispravno... "Oslobodi ju!" naredila sam Prstenu Zla padajući na koljena. Anduril se polako digla, oslanjajući se na jednu, pa na drugu nogu, kao da želi provjeriti jesu li obje stabilne. Ja sam još uvijek plakala, nisam mogla vjerovati... Doista sam to pomislila, pomislila sam ju ubiti. Nepomično sam stajala, jedino što se na meni kretalo bile su tihe suze. Anduril se nasmijala pobjedničkim smiješkom: "Nisi imala hrabrosti ubiti me, a mogla si! Od srca zahvaljujem, sada sam jako dobro... A kada ti umreš biti ću još bolje!" Prsten Zla uperila je u mene, a ja sam samo odjetjela par metara dalje. Pokušala sam se dignuti, ali nešto me povuklo nazad na pod. Nešto hladno... Kao snijeg. "Šta..." započela sam, ali nisam dovršila jer nečije hladne ruke pritisnule su me uz snijeg. Sada sam ležala na hladnom snijegu, koji kao da se penjao na mene. Ne... On se doista penjao na mene, u svakom trenutku ga je bilo sve više i više. Nisam se mogla pomaknuti, a snijeg me već gotovo zatrpao, jedva sam disala. Izabranice Dobra samo su mogle gledati u mene jer da su krenule prema meni, vjerojatno bi osjetile napad Izabranica Zla. Sloj snijega koji mi je bio preko lica počeo je sve više debljati, postajati sve teži te me sve više počeo gušiti. Niz lice kliznula mi je još jedna suza, vjerojatno zadnja u mom životu. Sve je gotovo, izgubile smo bitku... Zlo je pobijedilo, Anduril će ujediniti Prsten Dobra i Prsten Zla dobivajući moć nad svime na svijetu. U trenu kada to učini moći će uništiti sve što joj je smetalo i isto tako stvoriti sve što misli da joj je potrebno. No možda ipak, možda nakon što zauvijek otiđem s ovog nepoštenog svijeta, možda će Izabranice Dobra uspjeti pobijediti vječno zlo... Zatvorila sam oči, koje su se do sada borile s hladnim snijegom. "Neeeeeee!" čula sam vrisak ostalih Izabranica Dobra. Odjednom, osjetila sam ogromnu toplinu. Evo me napokon u raju, pomislila sam. Ali ne, to nije bio raj. To je bio Prsten Dobra koji je odlučio zaštiti svoju gospodaricu, skupljajući snagu svih Izabranica Dobra u jednu, malu toplu kuglu. Naizgled, potpuno bezopasno, no mnogi u životu zaboravljaju da ono što se čini potpuno bezopasno može postati najopasnija stvar na svijetu. Ta mala kugla topline, izvukla je svoju gospodaricu na svijetlo dana te je ovilo toplinom, kao i ostale Izabranice Dobra koje su dale svu svoju snagu te su sada iscrpljeno ležale na podu. Ta ista slabašna mala kugla prošla je i pored Anduriline ruke... A Prsten Zla... Prsten Zla se u trenu rasprsnuo, kao da ga nikada nije niti bilo. Izabranice Zla srušile su se na pod, također iscrpljeno, a najsnažnija među njima, Anduril, sada se borila sama s sobom. Duboko u njezinim mislima, događala se slijedeća slika: Ona, Andruil, stajala je na sredini prostorije, s desne strane nalazila se mnogo viša, crnokosa i biljeda žena, a s lijeve tamnoputa žena blistavih plavih očiju. Žena blistavih očiju, poznatija kao Arwen, nudila je Anduril samoću, ali lijep život, život dobrote. Dok je druga, blijeda žena, poznata kao Enyma, nudila bogatstvo, mnogo novaca, raskošnu kuću, ali neugodan život pun mržnje... Anduril mora izabrati između ta dva života, koja će u tom slučaju i odživjeti. Ako se odluči za Arwen, njezin život neće imati raskoš niti mnogo prijatelja, no spoznati će svoju grešku, spoznati će da je dobila previše za ono kako je živjela do sada, ali dobiti će neizmjernu dobrotu, koja će je voditi do kraja života, biti će dobra osoba koja će spoznati važnost prijateljstva, koja će dobiti pravog prijatelja.... Taj život joj nudi sve što do tada nije imala... Dok, ako se odluči za Enymu, imati će raskošan život, pun materijalnih stvari, pun mržnje prema svima, pun nevjere s mnogo lažnih prijatelja. Njezina odluka presudna je i za sva ostala bića na zemlji, u slučaju da se odluči za Awren neće više biti rata između dobra i zla, ako se odluči za Enymu rat možda će možda trajati zauvijek. Anduril nepomično stoji, ne znajući što će odabrati jer zna... Ovo je odluka koju neće moći promjeniti... I na kraju, Anduril se odlučuje za...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.