petak, 05.10.2007.
Nova godina
...Zlo! Da, odlučuje se za vječni rat, za zlo, osvetu... Enyma s pobjedničkim smiješkom zove Anduril k sebi. Arwen pognute glave odlazi, ponovo je onaj koji je mogao spasiti svijet izabrao svemoguće zlo... Sve što se dogodilo prije tisuću godina opet se događa... Nikada još taj rat nije završen... Ta priča uvijek bi završila smrću obje strane... Anduril odlučno odlazi do Enyma, koja stvara novi Prsten Zla... Mnogo jači od prošlog, a možda i jači od Prstena Dobra... Od ovog trena, u cijelom svijetu započeti će ratovi, mnoga prijateljstva će nestati... Anduril uzima Prsten Zla i stavlja ga na ruku. Uz glasan prasak, dogodio se potres u cijelom svijetu, potres snažniji od svih do sada. Andurilin duh ponovo se vraća u njezino tijelo, te ona odmah skače na noge. S pogledom punim mržnje, pogledom osvete traži vrhovnu Izabranicu Dobra, traži Angyalan... Ali nje nema, ona je duboko u dvorcu. U jednoj spavaonici... Dok je Andurilina duša birala između dobra i zla, jedan crnokosi dečko odnjeo je Violet unjegovu spavaonicu jer se bojao reći madam Pomfrey što je vidio... Da, to je bio Louis, koji je znao istinu... Istinu koju će Violet tek sada otkriti. I ona sada, lagano otvara oči...
"Što radim ovdje?!" odmah sam uzviknula. "Spasio sam te", odgovorio je Louis, "Odveo sam te s mjesta 'zločina'!" "Hvala! Gdje su ostale?!" rekla sam sarkastično. "Edward i Luca su ih odnjeli u bolničko krilo..." "Zašto ja nisam u bolničkom krilu?!!" "Zato jer ja..." Iznervirano sam ga pogledala... Što sada hoće? Začuli smo tiho kucanje na vratima. "Naprijed profesore", rekao je Louis. "Izvolite profesore", rekla je McGonagallica zatvarajući vrata za Dumbledorom. "Violet...", započeo je Dumbledore. "Ne! Pustite me na miru!" viknula sam. "Moraš znati..." "Ne želim ništa znati!!" "Vio smiri se, Dumbledore ti mora objasniti!" umješao se Louis. "Pustite me na miru!" "Violet, jako je važno!" nadglasao me je Dumbledore, "Vi ste Violet Granger, Hermionina sestra... Sve ovo s Hilarie smo napravili jer smo mislili da ćemo te na taj način zaštiti, da imaš barem malo mira, da Izabranice Zla neće saznati... Marcus je pristao na to, a Louis do danas nije za ništa niti znao..." "Molim?! Razumijete li vi... Da ste me vašim malim pothvatom mogli ubiti?!" vrištala sam. "Violet, znam kako ti je", nastavio je Dumbledore. Zamahnuo je rukom: "Evo, ostavljam vas same da se malo smirite, vratio sam ti tvoj izgled." Smireno je izašao iz prostorije. "Ne mogu vjerovati!" bjesnila sam. "Smiri se!" rekao mi je Louis nježno. "Louis šta je tebi?!" živčano sam sjela na krevet s namjerom da ustanem. "Ne ustaj!" odmah me upozorio. Nisam ga poslušala te sam odmah počela padati. Louis je odmah skočio te me uhvatio u padu. Bez riječi me snažno zagrlio. Nisam se mogla pomaknuti, a jedan dio mene nije se ni htjeo pomaknuti. Jedan dio mene mrzio ga je iz dna duše, a drugi dio mene ga je na neki način voljeo... Jeli to bila samo ona bratska ljubav koja mi je ostala ili? Podigla sam ruke prihvaćajući njegov zagrljaj. Duže vrijeme smo tako stajali, a onda me lagano spustio natrag na krevet. "Zašto ne mogu stajati?" progovorila sam nakon nekog kratkog vremena. "Stopala su ti se pod velikom količinom snijega zamrzli..." " 'oćeš me odvest u bolničko krilo?" "Naravno, odveo sam te ovdje jer mi je bilo bliže,a nosio sam te sam..." Znala sam da laže jer Gryffindorska prostorija bila je mnogo dalje nego Bolničko krilo, ali dobro. "Sada ću ja moći i malo šepati pa će ti biti lakše.", rekla sam. "Ne, bolje da više ne oštećuješ ta stopala" Podignuo me je te odnio u Bolničko Krilo. Ondje su, svaka u svom krevetu ležale sve Izabranice Dobra i Izabranice Zla, uključujući i Anduril koja je zadobila oštećenje pluća zbog gušenja. Louis me spustio na na slobodan krevet između Kathy i Anne te mi tiho šapnuo: "Doći ću sutra" Kada je izašao iz spavaonice, Anna je okrenula glavu prema meni: "Kako si Vio?" "Dobro, noge su mi zaleđene... A ti?" "Slomljena mi je lijeva ruka." "Ajoj... A kako su drugi?" "Ne znam... Kathy se malo prije probudila pa je opet zaspala, Victoria još uvijek spava, Melody cijelo vrijeme čavrlja s Emmom, čini se da su one najbolje prošle." "Dobro", rekla sam okrenuvši se na drugu stranu. *Vio, kako si?* upitala me je Melody. *Dobro, ajmo reći... Noge su mi se 'malo' zamrznule.. Ne mogu hodat. A ti?* *Ja nemam nekih težih povreda, kao niti Emma... Mi imamo samo neke ogrebotine i vrtoglavicu...* *OK... Koliko je sati?* *Deset i pol* *Dobro, jako sam umorna... Idem malo odspavati..* *Laku noć..* *Laku noć* Zatvorila sam oči uz pomisli na Louisa.. Nisam znala što osjećam prema njemu... Čudno... Ubrzo sam zaspala.
"S njom će sve biti u redu, samo da joj nogu dobiju tjelesnu temperaturu i sve će biti u redu" objašnjavala je madam Pomfrey znatiželjnom Louisu. "Opet si tu?" glumila sam ljut ton, ali sam se zatim nasmiješila. "Da... Madam Pomfrey je rekla..." "Mladiću, gospođica nije ozlijedila uši" prekinula ga je madam Pomfrey izlazeći iz sobe. Louis se smotano nasmiješio: "Kako si?" "S obzirom da sam se borila s Anduril i što me zarovaka ispod tri kile snijega veoma se dobro osjećam", nasmijala sam se. "Nego", počeo je kroz smijeh, "Jeli danas neki praznik ili nešto?" "Zašto?" "Pa ti si budna dok tvoje prijateljice spavaju! Mora da je neki poseban dan!" "Pa i je...", rekla sam tajanstveno. "Nego, ja moram na doručak! Vidimo se!" "Vidimo se!" Da, danas je doista poseban dan. U ovom trenutku shvatila sam... Louis mi nije samo prijatelj...
Nakon nekoliko dana
"Zapamtite, nemojte previše forsirati noge!" ponovila mi je madam Pomfrey po već ne znam koji put. Otpuštala me iz bolnice uz moje obečanje da neću forsirati noge. "U redu", rekla sam uzimajući napitak koji mi je madam Pomfrey pripremila, moram ga piti još tjedan dana za svaki slučaj. "Do viđenja, ako bude bilo kakvih problema slobodno dođi!" "Do viđenja!" Izašla sam iz bolničkog krila. Na neki način bila sam sretna jer napokon ću biti u svojoj spavaonici,a na neki drugi način... Bila sam tužna, Louis je svaki dan dolazio po tri puta... Baš se brinuo za mene... U tim razmišljanjima sudarila sam se s nekim. "Lou? Sorry!" rekla sam vidjevši na podu Louisa. "Ma nema veze. Nego vidim da si puštena?" "Da, kao što vidiš!" "Ajde, otpratit ću te do spavaonice. Kako su ostale?" "Dobro, Melody i Emma su izašle jučer, Annu i Vic će pustiti popodne." "Super!" "I da... Hvala što se toliko brineš." "Ma ništa... Nego znaš..." "Da?" "Ma ništa..." "Ma daj! Što si htjeo reći?" "Pa ovaj... Dumbledore je rekao da ćemo dobiti novog učenika.." "I?" "Ništa... Samo sam htjeo reći što je najavio..." Mislim da nije to htjeo reći, ali neka mu bude... Kada smo stigli u društvenu prostoriju taman je bilo vrijeme ručka, pa smo se uputili u veliku dvoranu. Došli smo točno kada je Dumbledore stvorio hranu, pa smo odmah pojurili prema stolu. Sjela sam između Anne P. i Louisa. "Što je Dumbledore napričao?" upitala sam. "Sve što već znamo... Da sutra počinje nastava" odgovorila mi je Anna. "Joj, kako vrijeme brzo ide" šmrcnula sam. "To znači da je danas 31. prosinca tj. da je stara godina! Noćas slavimo novu godinu!" umješao se Louis. "Da... Večeras je tulum, neobavezan, bez bala i pratnji" obavijestila nas je Anna bezvoljno. "Zaakon!" rekla sam oduševljeno, "Lou ti ideš? Nadam se za tvoje dobro.." "Naravno", nasmijao se. "A ti Anna?" "Baš mi se i neda... O bok Ed!" Do nas je došetao Annina pratnja s bala, očito je bio oduševljen idejom o tulumu. Annino lice se odmah ozarilo. "Anna idemo se malo prošetat?" upitao je. "Naravno!" Zajedno su izašli iz dvorane ostavljajući Louisa i mene same. "Hoćemo mi poslije ručka malo do jezera?" upitao je. "Može"
Sjedili smo pored jezera zagrljeni jednom rukom. Jezero je bilo zaleđeno. Činilo se da je sve nekako hladno, a opet... Bilo je veoma toplo. "Vio, ja ti moram nešto reći..." "Reci" "Želim ti reći da si mi jako draga i da..." "I ja tebe" Bez riječi smo se zagrlili. Čvrsto, toplina koju smo osjećali mogla je pobijediti svu hladnoću snijega... "Bok Lou!" prenuo nas je glas prof. Melayre, "Možete i u Hogwartsu! Ovdje je hladno, smrznut ćete se! Ajde brzo!" Nije nam bilo druge nego da zajedno s njim otrčimo u Hogwarts. U Hogwartsu je definitivno bilo toplije nego vani, iako ni vani nije bilo strašno. Krenuli smo prema društvenoj prostoriji, a na putu smo sreli Emmu i Melody. "Vidi ti to! Naši blizanci!" nasmijala se Melody. "Vaši blizanci su zajedno", prosvijetlio ih je Louis. Melody ga je pogledala tebi-nisu-sve-na-broju: "Vio kaj stvarno?" "Da" nasmiješila sam se. Melody je odglumila nesvjesticu. "Stvarno se čini da ima nekih većih povreda što se tiče Andurilinog napada", rekla je Melody promatrajući moju glavu, "Emma, što ćemo sada? Violet su isprali mozak!" Svi smo prasnuli u smijeh."Dobro, idemo mi dalje prije nego što se Melody stvarno onesvjesti", rekla je Emma još uvijek se smijući. "Ajde, vidimo se!" mahnula sam im. "Bye bye! I ako nešto napraviš Violet imati ćeš posla s mnom!" zaprijetila je Melody te se naravno počela smijati. Nastavili smo prema društvenoj prostoriji.
"Jes' ti normalna?!" povikala je Anna P kada sam joj pokazala haljinu za koju sam mislila da bi joj odlično pasala, bilo je to crvenožućkasta duga haljina. "Dobro, dobro. Ne moraš odmah radit strku!" "Moram! Jesam li ti spomenula da ove godine spajamo Noć Vještica i proslavu Nove godine? Moramo biti malo tamniji!" Slegnula sam ramenima uzimajući crnu haljinu koju mi je Anna pružila. "Ja grozno izgledam u crnome", rekla sam joj. "Dobro, onda ti dođi u bijelome pa ćemo te proglasiti 'zvijezdicom' u mraku! Ajde oblači tu haljinu!" "Ufff... Neka ti bude... Ali to je samo ovaj put!" Bilo je devetnaest sati i dvadeset minuta. U dvadeset sati trebao bi početi tulum, a Anna i ja smo se još spremale. "Ofarbaj!" povikala je Anna uperivši štapić u moju kosu. "Molim? Nisi valjda?" požalila sam se odlazeći u kupaoncu kako bi se pogledala u ogledalo. Kosa mi je poprimila crnu boju. "Anna pretjeruješ!" "Ma daj! Baš ti dobro stoji! Mogla bi i tako ostaviti!" "Ok, ako ću izgledati kao čudovište, onda ću u potpunosti izgledati kao čudovište!" Čarolijom sam posvjetlila put na licu, bila je gotovo bijele boje. Izgledala sam užasno sama sebi, ali obečala sam Anni da ću ovaj put izgledati drugačije nego inače... Ali samo ovaj put! "Kako dobro! Kojom čarolijom si to uspjela? Ja nikada ne uspijem to tako dobro!" "Naučila me je Hermione kada je bio bal... Kada je išla s Victorom Krumom! Skoro sam je se odrekla!" Obje smo se počele smijati kao lude. U spavaonicu je odjednom utrčala Anničica. "Anničice pa di si cijelo vrijeme?" upitala sam ju. "Obečavala sam madam Pomfrey da neću previše opterećivati ruku, a onda sam srela Zacka pa mi je pričao sve što se dođalo proteklih dva mjeseca u bezjačkom svijetu, kao da me zanima" zakolutala je očima, "Problem je samo to kaj ne znam što ću obuć'!" Anna P. joj je dobacila crnu haljinu koju je priredila meni, ali mi je bila preuska. "Hvala.. Baš je zakon! Nego... Jel' mene to moje oči varaju? Violet Vallenttina Granger je u crnome?!" izbeljila se Anna G. Pogledala sam ju smrknutim pogledom. "Što si učinila mojoj prijateljici?!" napala me je Anna G. Sve smo prasnule u smijeh. " 'oćeš li mi više reći kako si tako izblijedila lice?!" upitala me je Anna P. "Dobro, dobro", rekla sam uperivši štapić u njezino lice te mrmljajući riječi čarolije. Lice joj je potpuno problijedilo. "Čovječe! Blijeda si kao krpa! Vio moramo spasit Annu, onesvjestit će se!" uzviknula je Anna G. Sve smo se počele nekotrolirano smijati, Anna G. je gora od Lecitapusa(ona čarolija od koje se samo smiješ, nemam pojma kako se piše). Ni kosa Anne G. nije prošla bolje nego moja, Anna P. ju je bez pardona ofarbala u crno. "Kako god izgledala, ipak sam ja ja!" izbeljila joj se Anna G. "Anna, gdje je Victoria?" upitala sam. "Nemam pojma! Ona je otišla malo ranije od mene..." odgovorila mi je Anna G.
Sve smo stajale ispred velike dvorane, jedva čekajući da uđemo unutra. "Nikada još nismo ovoliko čekali!" rekla je Anna G. "Ili nikada nismo došli na vrijeme", nasmijala sam se. "Može biti i to" nasmijala se Anna G. Vrata velike dvorane počele su se polako otvarati pokazajući nam pozornicu. "Ove godine imamo izvođače!" uzviknula je Anna P. veselo. "Da... Mene samo zanima gdje je Victoria..", rekla sam. Ušli smo unutra te se raspršili po cijeloj dvorani. "Dobrodošli na još jednu proslavu nove godine u našoj školi! Ove godine imamo za vas veliko iznenađenje. Pjevati će nam jedna nova pjevačica, ovo joj je prvi nastup i nadam se ne i zadnji", rekao je Dumbledore, "Pozdravite Victoriu Joanne Marie Goldelion!" U dvorani prolomio se preljsak, dok smo Anna G, Anna P. i ja samo nepomično stajale. Zašto nam nije rekla? I doista, na pozornicu je došla Victoria te počela pjevati svoju prvu pjesmu:
1.Koliko dugo pišete HPFF blog?
Gotovo godinu dana.
2.Gdje nalazite inspiraciju?
One Tree Hill, pjesme(uglavnom Nightwish i JoJo)
3.Kako ste se odlučili za svoje ime?
Jako dobro pitanje... Dakle, na početku je bilo Violet Granger. Ne znam zašto Violet, jednostavno mi je to ime prvo palo na pamet, a Granger jer mi je Hermione bila najdraži lik(više nije, trenutno nemam najlika
) pa sam htjela biti njezina sestra. A Vallenttina... Pa, Melody(sada Evan) me je nagovorila da dodam Vallenttina jer je moje pravo ime Valentina. A što se tiče mog prijašnjeg imena... Hilarie Kellynee Melayra... Pa Hilarie jer se tako i glumica zove, Kellynee mi se učinilo baš zakon, a kako sam ga se sjetila nemam pojma... A Melayra... Pa iskreno jako glupo prezime koje mi je slučajno palo na pamet. 4.Kako ste se odlučili za lika koji vas predstavlja?
Pa moj lik predstavlja Emma Watson koja glumi Hermione... A pošto sam Hermionina sestra moramo sličiti... A što se sliče prošle glumice... Hilarie Burton koja je najpoznatija po liku kojeg glumi u One Tree Hillu, Peyton Sawyer... Pa, Peyton mi je jedan drag lik, ali da sam ostala Hilarie vjerojatno bi promjenila glumicu jer Hilarie Burton (kao i Keira Knightley, Sophia Bush i još neki) predstavlja pola hpff-ovaca.
5.Kako ste se odlučili za pisanje HPFF?
Svidjela mi se ideja da počnem pisati kao netko drugi i to još u Hogwartsu...
Štafetu predajem: Chloe, Rogue(Nemo) i Kathy(Adriane)
