White Tiger

*Eto…što da kažem u svoju samoobranu? Nisam objavio poglavlje u srijedu, nisam ni u petak, niti jučer…Eto ispričavam se i nadam se da će te mi oprostiti, te ovo ne puštanje poglavlja smatrati kao moj mali odmor… Sad ću još staviti novu glazbu i novi box za glasovanje te se nadam da će te ostaviti svoj glas. Pozdrav svima i nadam se da će te, nakon što mi oprostite, uživati!*

-Gdje sam?- Zapitkivala se Katja dok se ležeći osvještavala na drvenoj klupi, dok ju je glava užasno boljela. Otvorivši oči vidjela je da se nalazi u hladnoj sobi popunjenoj velikim metalnim strojevima dok je sa stropa po njoj kapala hladna mutna voda, ali nije se mogla pomaknuti, tj. nije se mogla ustati a potom pobjeći jer je bila čvrsto vezana užetima, a usta su joj bila zalijepljena ljepljivom trakom.
Tek kada je shvatila u kakvoj se situaciji nalazi, i kad je bila potpuno sigurna da sve ovo nije san, pokušavala je vrištati koliko joj je ljepljiva traka dopuštala.
Marilyn, koja je sjedila lijevo od Katje se ustala te ju pokušavala utišati dok su joj suze curile niz lice...
-Molim te smiri se...-Katja se smirila ugledavši ju svojim, također uplakanim očima.
-Žao mi je... ali mislim da ti ne mogu pomoći...-Reče histerično-nisi se tamo smjela pojavljivati!
Marilyn je bilo žao Katje i onoga što mora učiniti, ali ni sama nije znala kako joj pomoći jer su skoro svi članovi sekte ovdje.
Katja je potiho plakala gledajući u Marilyn kao da moli za samilost, no kad bi imala još snage vjerojatno bi se glasnije derala. Marilyn ju je samo bespomoćno gledala također uplakana, dok se Vladimir približavao sobi, na što su se obje pokušale utišat.
-Jesi li spremna?-upita Vladimir Marilyn
-...da...-Marilyn je odmah odgovorila lakonskim odgovorom, ali čak i ta kratka riječ ju je odavala da plače.
-Zašto plačeš?! –Upita ju glasnim glasom. Marilyn nije znala što da odgovori, stoga je Vladimir ušao u prostoriju. Imao je i što vidjeti; Katja je već budna, a Marilyn, čini se, komunicira s njom.
-Dosta čekanja. Vrijeme je za obred!
-Ne, čekaj!
-Ti šuti! –Ljutito joj reče- Razočarala si me svojom slabošću! –Potom se Vladimir zaputio prema vratima. Marilyn je još jednom pogledala Katju u oči sa žaljenjem prije negoli je skočila na Vladimira te ga pokušavala uvjeriti u suprotno:
-Ne! Ne možemo joj to učiniti! Ona nam ništa nije skrivila!-Derala se Marilyn na što ju Vladimir odgurne sa sebe.
-Zar misliš da bi možda bilo bolje da tebe žrtvujemo?
-...ona nam nije ništa skrivila! Kako možeš biti tako bezosjećajan?
-Ti mene pitaš kako JA mogu biti tako bezosjećajan. Ti to pitaš nakon svega što sam napravio za tebe, pa sad čak ti pružam priliku da se i njoj osvetiš...
-Pa ako nju želiš žrtvovati samo zbog mene, onda bolje nemoj!
-Gotovo je! Ono što se mora izvršiti, mora se izvršiti!-Na to se ponovno zaputi prema vratima, no okrenuo se natrag čim je čuo ono što nije očekivao:
-Dvolični budalo! To radiš samo iz svojih ambicija, nije li sad sve jasno?!-I sama Marilyn se začudila svojim riječima, na što se Vladimir zatrčao prema njoj i opalio joj šamar toliko jak da se Marilyn opet našla na podu, a zatim ju je čak i pljunuo. –Dvolična budala kažeš? Ovo ćeš požaliti!- okrenuvši se već po treći put prema vratima Marilyn ga je uhvatila za nogu dok se još nalazila na podu, te reče:
-Želim se isključiti iz ovoga... i želim da ju pustiš.-Vladimir je bio još ljući nego malo prije. Dva puta ju je udario drugom nogom u stomak, a potom stavio cipelu na njezino lice: -Sad se želiš još i isključiti?! Ukoliko to zbilja želiš onda te moram ubiti! No ti barem imaš izbora, jer tvoja prijateljica nema!-Potom izvadi pištolj iz jakne te uperi u Katjinu glavu koja više nije mogla ni vrištati od svog straha na što se Marilyn odmah ustala sa poda, a Vladimir nastavi-Svatko tko je i na najmanji način umješan u ovo mora biti tih ili pogubljen.-Mariln je izvadila jednu od mnogobrojnih potrganih metalnih šipki iz tih glomaznih strojeva, te udari Vladimira svom svojom jačinom po ramenu. Vladimir se našao po prvi put na podu: -Glupačo, samnom se ne možeš boriti!-Povukao je okidač uperen prema Marilyn. Na sreću metak je okrznuo o njezin struk na što je Marilyn vrištala od bolova, a zatim se zatrčala prema njemu te ga udarila šipkom po glavi, a zatim još jednom, pa još jednom... Marilyn ga je vrišteći i dalje udarala tom metalnom šipkom iako je ležao mrtav pred njom, ali nije prestajala sve dok joj Katja nije pokušala signalizirala da ju odveže. Marilyn joj je napokon odlijepila traku sa usta, a potom je otpetljavala uže što je bilo zamotano oko cijelog Katjinog tijela.
-Tko je on?!-Upita ju Katja histerično, a suze su već skorile na njezinom licu.
-Ne mogu razmišljati!
Nakon što je Katju izbavila iz tog užeta, odmah je sišla sa stola potrčavši prema vratima, no Marliyn nije mogla dalje od bolova...
-Kako možeš u ovim trenucima stati?! –prodere se Katja
-Ne mogu ići dalje!
-Ne ostavljaj me!-uzvikne Katja glasnim glasom te joj pomogne, a potom još priupita-Kakvo je ovo prokleto mjesto?! Ovo mi ne izgleda baš poput umobolnice!
-Nalazimo se u propaloj tvornici.
-Kako si se mogla uvući u ovo?
-Ne znam... oni su mene uvukli...
-Kako da izađemo iz ovog prokletstva?
-Ne znam! Oni su po svuda! Još ako su čuli pucanj...
-Daj smiri se! Čak sam i ja smirenija od tebe!
-Ne mogu...-U tom trenutku Katja stane i stavi svoje ruke na njezino lice te joj se obrati:
-Marilyn,… moraš!
Marilyn se na tren prvo zamislila, a potom odgovorila:
-Kroz podrum! Tamo vjerojatno nitko ne prolazi.
-Dobro!
Hodnici su bili užasno hladni, a posvuda oko njih se nalazila paučina na koju su često nailazili jer se jedva mogla vidjeti svjetlošću mjeseca i ostalih zvijezda što su sjale tipičnim zimskim ugođajem dok su Katja i Marilyn umirale od straha…
-Dobro, sad me možeš pustiti. –reče Marilyn dok su stajale na suprotnoj strani hodnika od prozora, iza ogromnih cijevi- Mislim da dalje mogu i sama.
Katju je udario novi val bolova na potiljku glave, za što se odmah uhvatila. Bila je šokirana jer joj je kosa bila potpuno ulijepljena i stvrdnuta, te iznenada upita Marilyn:
-Kako sam se ja našla ovdje?!
-Nisam to htjela učiniti!-odgovori Marilyn pokornim glasom.
-Znači ti si to nap... –Marilyn joj je odmah začepila usta kad je čula da netko prolazi sa baterijom. Obje su se skamenile sakrivši se iza tih debelih cijevi, a kad ih je ta osoba neprimjetno prošla, Katja i Sonja su se dale u bijeg. Prvo tihim korakom, a na kraju hodnika su već i potrčale. Odjednom se samo čuo gromoglasan vrisak iz prostorije gdje je Vladimir i dalje ležao ubijen, na što su svi koji su se nalazili u tvornici osim Katje i Marlyn krenuli prema toj prostoriji.
Spustivši se niz stepenice, jedan od članova te sekte ih je vidio te vrisnuo- Stani tamo!- Katja je na tren stala no Marilyn ju je povukla za ruku. Krenule su još niže, točnije u podrum dok je osoba koja ih je vidjela pravila veliku uzbunu. Podrum je bio ogroman, te je bio popunjen strojevima koji očito nisu upotrebljivi, kao i oni koji su se nalazili i u onoj sobici.
-Tamo je prozor razbijen!-Vikne Marilyn.
Došli su do tog razbijenog prozora koji je bio također smješten visoko, baš kao i u školi,
Dok su na tren zastale pred prozorom, moglo se čuti kako nekolicina članova te sekte ih prate.
-Ti prva!-reče Marilyn. Katja se nije bunila što je prva već naprotiv, odmah se bez riječi počela penjati dok joj je Marilyn pomagala u tom. Među članovima sekte se nalazila i Sonja koja je viknula sa drugog kraja podruma:
-Izdajico!
Katja se uspješno izvukla iz ove tvornice, a potom je pružila ruku Marilyn, kojoj i nije bilo baš tako lako se popeti od bolova, no trudila se sve dok Katja nije pustila ruku uplašivši se članova te sekte koji su trčali prema prozoru.
-Ne ostavljaj me! –vikne Marilyn. No uzalud. Katja je pobjegla i ostavila Marilyn. Još na jedan trenutak je zastala kad je čula Marilyno vrištanje iz podruma, no to je bio samo jedan trenutak...

***
Marilyn je sjedila na kamenu ispred Katje. Ubrzo bi trebao biti drugi obred na kojem je i ona nazočna, no cijelo vrijeme su joj se siječanja motala kroz glavu.
Sve dok je Marilynina obitelj bila još cjelovita, tj. na okupu, svaki dan se činio lijep. Njezina mama bi ju čuvala dok bi njezin otac radio do navečer, a kad bi došao svi bi večerali zajedno, a potom bi uvijek negdje išli; u lunapark, zoološki vrt, park ili u slastičarnicu, što je uvijek razveseljavalo Marilyn, dok je još bila mala. Imali su sluškinje, dadilje, spremačice… To je bila idealna obitelj sve dok se jedno predvečerje on nije pojavljivao... Njezina mama ga je čekala cijelo vrijeme za stolom, no on se i dalje nije pojavljivao, čak ga je pokušavala dobiti putem mobitela no bio je ugašen. Već je bilo toliko kasno da je Marilyn morala u krevet, a večera se već odavno ohladila, dok je njezina mama njega i dalje čekala. On se nije nikako pojavljivao sve dok jutro nije svanulo...
-Zdravo!-Reče njezin tata žurno.
-Gdje si cijelu noć? Čekala sam te!-Odgovori ljutito njezina mama, dok je Marilyn već polako ustajala iz kreveta i promatrala kako se svađaju kroz pritvorena vrata.
-Bio sam na poslu!
-Cijelo ovo vrijeme?!- Upita ga uplakanim glasom.
-Ti ni ne znaš kako je voditi cijelu firmu...
-Pa zar se nisi mogao barem javiti, moglo ti se nešto dogoditi?
-Dušo, pa nisam se mogao javiti, imao sam toliko važnijeg posla...
-Važnijeg posla od nas? –Izgovarajući to bila je skroz u suzama...
-Nisam tako mislio... Znaš da te volim.-Na to je krenuo prema njoj, te ju zagrlio. Ona je još koji trenutak uživala u njegovom zagrljaju zatvorenih očiju, no vrlo brzo ih je otvorila te još dok je bila u njegovom zagrljaju upitala ga je šaputavim glasom:
-Tko je ona?
-Molim? –On se pravio kao da mu nije ništa jasno, a ona se odgurnula iz njegovog zagrljaja te naglasila:
-Pitala sam; 'Tko je ona'?!
-Dušo, što to pričaš?
-Dali je to naša susjeda, dali je to naša sluškinja, dadilja, tvoja zaposlenica...? Tko je? –Izgovarala je to dok su u njoj ljutnja, plač i sarkazam bili pomiješani u jedno…
-Što je s tobom? O čemu ti pričaš?
-Vidiš da sam luda, ali ne toliko da ne osjetim da lažeš! Ajde kukavico! Reci tko je, jer ja se ne bojim! –Njezin muž je nastavio sa šutnjom i zbunjenim izrazom na licu, dok je ona nastavljala -Samo nemoj reći da u tome nije bilo ništa ljubavi, jer ti samo voliš mene! -Nastavi sarkastično-uplakanim glasom, a zatim nakon male šutnje njen muž nastavi.
-Žao mi je...
Iako je cijelo vrijeme inzistirala da prizna svoju pogrešku, uslijedio je veliki šok što se ponajviše moglo vidjeti iz njezinih širom otvorenih očiju. Odmah ga je ošamarila, na što je on nju prvo zbunjeno pogledao, a zatim ju je udario svom snagom šake u čeljust. Marilyn tad još ništa nije shvaćala ozbiljno, iako je bila malo uplašena dok je u njezinim očima majka padala na pod, a zatim on odgovori ljutito:
-Ja tu zarađujem i ja imam neograničena prava,...-Dok je njezin otac govorio, majka je polako dizala pogled na njega, a on je nastavio govoriti- ...dok si ti tu da rađaš i odgajaš! –Nakon toga se okrenuo prema vratima te krenuo naprijed, a njegova žena se digla na koljena, uzela tanjur te ga pokušala baciti prema njemu, no razbio se o zid s lijeve strane vrata. On se po zadnji put okrenuo prema njoj sa prokleto-iskvarenim smiješkom te samo hladno odgovorio:
-Počisti to! –Dok je on izlazio iz stana, njegova žena je vrištajući lupala rukama o pod, a sve to „začinila“ plačem.
Marilyn je polako zatvorila vrata do kraja te se vratila u svoj krevet. Tada još ništa nije shvaćala, jer nikada nije vidjela kako se mama i tata tuku.
Još nekoliko mjeseci su živjeli u raskoši što joj je otac pružao, a potom ih je istjerao iz stana te ga prodao, jer je stan bio na njegovo ime kao i većina stvari u njemu. Marilyn i njezina majka su se odselile kod očeve majke, tj. Marilynine bake prema ocu, kojoj je ostalo još nekolicina godina života. Ona je bila posvađana sa svojim sinom još od kad se odselio od nje. Marilynin otac čak joj isplaćivao alimentaciju. On je zapravo potpuno nestao iz njihovih života, izgubio je svaki trag, a njezina majka je upadala u sve veću depresiju do potpunog gubitka razuma...
Ono što se Marilyn jako uvuklo u pamćenje jest kad je došla u praznu prostoriju te kuće držeći ručkak, gdje je sjedila njezina majka na stolici okrenuta prema prozoru zureći. Zapravo uopće nije zurila u prozor, već u neku zamišljenu točku, a niz obraze su se mogle vidjeti sjajne crte, što su zapravo bile sasušene suze koje su prestale teći...
Marilyn joj se obraćala također sa suzama u očima, izgovarajući njezino ime no te riječi su nestajale negdje u prosoriji...
Nakon toga njezinu majku su odnijeli ljudi u bijelim uniformama u umobolnicu... Nju su smjestili u jednu obitelj koja bi ju trebala uzdržavati do završetka svog školovanja, a zatim ju imaju pravo istjerati. Marilyn se zaklela na osvetu.
S vremenom je pronašla svoje „prijatelje“... zapravo, oni su pronašli nju, te su joj pomogli pronaći njezinog oca... Na čelu te skupine bio je Vladimir koji je bio i najstariji sa svojih dvadeset i sedam godina.
Ona scena koja joj se zapravo najviše motala po glavi je scena kad njezin otac biva ubijen.
Dok je Marilyn držala pištolj u rukama uperen prema izmučenom i već krvavom tijelu svog oca, Vladimir je vikao na nju:
-Pa pucaj u njega već jednom!
Marilyn je samo šutjela. Nije bio toliki problem da povuče okidač, već zapravo uopće nije bila sigurna želi li to uistinu učiniti ili ne. Cijelo se vrijeme zapitkivala dali je to ispravno.
-Pa jesi li gluha?! Povuci taj prokleti okidač!-Vladimir se nastavio derati. Okolo je bilo desetak ljudi koji su podržavali Vladimira, a između njih je bila i Sonja koja ga je podržavala, il se tako barem činilo u Marilynim očima. Zatim joj priđe Sonja te položi ruku na njezino rame, a Vladimir joj ohrabljivajućim glasom uputi još nekoliko riječi...
-Ti to možeš! Znam kako ti je, no čim to napraviš sve će biti lakše! Samo povuci okidač, a poslije ćeš se brinuti o posljedicama, za koje ti garantiram da ih neće biti.
Prošao je još jedan tren kad je Marilyn pogledala u oči svog oca sa uplakanim očima, prvenstveno od straha, a zatim izusti joj se obrati:
-Marilyn, volim te...
Ono što je jako zanimljivo, Marilyn se nesjeća više ničega osim glasnog pucnja. Čak se nesjeća ni tog trenutka kad je okidač povučen, ali je uvjerena da je to ona učinila...
***
Dok je Marilyn sjedila i razmišljala o svom životu uočila je da se Katja polako budi iz nesvjestice...

-Sonja što je to? –upita Katja zbunjeno dok joj je osjećaj sumnje proždirao um.
-Od kuda da ja znam?
-Što ovo znači 'sestrice'?
-Ma vidiš da je poludjela! Sad me još zove i sestrom! Sad će mi još nešto i napraviti! Što sad da učinim? –Sonja se i dalje derala nasred ulice.
-Prestani histerizirati! –izdere se Katja. –Jučer si ju napala, a danas je se kao bojiš!
-Pa htjela sam samo...
-...kao mene spasiti! Ne izvlači se na gluposti! –Na to je prešla na drugu stranu ulice. U prvi tren i Sonja je krenula za njom, ali je stala čim se Katja opet izderala na nju: -Gubi se!
Katja je bila toliko bijesna da se to moglo vidjeti i na kilometre u njenom hodu i pogledu.
-Sad mi je dosta! Ovo sve ću prepričati cijelom svijetu! Dosta je šutnje! –Gunđala je u sebi Katja dok je išla u nepoznato kroz ulice... no vrlo brzo je shvatila da ni sama ne zna gdje se zaputila, te je napokon odlučila sjesti bilo gdje. Bila je vrlo blizu stana svoje rodbine, stoga se odlučila zaputiti ka njima. Tu su joj bili strina, sestra Katjinog oca, te njen muž, Katjin stric. Oboje su uvijek bili puni dobre energije koju su uspješno prenosili na svoje goste, baš kao i njihov sin koji je bio malo stariji od Katje.
Ušla je u ulaz te se popela liftom do dvanaestog kata, potom izašla i pozvonila, na što su se vrata odmah širom otvorila.
-Zdravo! Pa gdje si ti? Već duže se vrijeme nismo vidjeli.-Vrata je otvorio njihov sin, Mihajlo, s kojim je Katja oduvijek bila u odličnim odnosima.
-Evo došla sam te malo posjetiti! Kao što kažeš, nismo se duže vrijeme vidjeli pa da nadoknadimo sve to...
-Dobro! Samo uđi!-Reče Mihajlo sa velikim smiješkom na licu.
Katja je ušla u hodnik te se raskomotila.
-Gdje su tvoji roditelji? –Upita ga Katja.
-Na skijanju su već nekoliko dana. Evo ja pečem palačinke, zato sjedni i... radi šta hočeš.
-Dobro, –Katja se već opustila- ali treba mi tvoja usluga ako nije problem...
-Pa ukoliko je u mojoj mogućnosti...
-Treba samo nazvati moje roditelje, te im reći da sam ja ovdje.
-Ništa lakše! –Mihajlo je obavio taj razgovor bez ikakvih problema, a za to vrijeme Katja se udobno smjestila u njihov prostrani kauč, te se zamislila o nizu čudnih događaja...
-Marilyn mi je pokušavala nešto reći... ali Sonja je nas špijunira, te je pokušavala spriječiti Marilyn da mi to kaže... stoga se Marilyn požurila da nas prestigne, te je samo izbacila tu poruku ispred nas... znači one su u rodu... još gore ako su zbilja sestre... možda je Sonja njezina sestra ili pak sestrična, a da ona ništa ne zna o tome... ali ako su sestre... to ima logike... jer ni Sonja nema roditelje, već živi u njihovom nasljedstvu, a o njoj se brine njezin ujak... koji je onda i Marilynin ujak... –Katja je bila pretrpana ovakvim mislima. Još koji trenutak je sjedila na mjestu, a zatim se ustala te krenula prema svom bratiću koji je i dalje bio zaokupiran u kuhinji.
-Kako ide pravljenje palačinki?
-Nikad bolje, samo ih je pola uništeno! To je rekord!
-Bravo ti! Ej, ja moram nešto vidjeti na Internetu ako nije problem!
-Slobodno! A što to?
-Ma potpuno nevažno.
-Slobodno!
Katja je sjela za kompjuter i odmah se priključila na Internet. Utipkala je link za školsku stranicu i potražila je sve informacije o učenicima.
-Gdje se nalazi? –promrmlja Katja.
Katja je tražila sve moguće informacije o Marilyn...
-Ime, prezime, godina rođenja, mjesto rođenja, narodnost... -Katja se šokirala jer tu piše da se rodila u Moskvi i da je narodnost ruska. Pri upoznavanju joj je rekla da je došla u Rusiju, a ne da se i rodila ovdje.
Još u šoku Katja je ustala sa stolice i krenula prema Mihajlu.
-Da tebi netko prijeti pištoljem, a zatim tebi govori da je sve to učinio kako bi tebe spasio što bi ti učinio? –Upita Katja Mihajla.
-Nisam nikada razmišljao o tome...
-Dal bi mu povjerovao?
-Ne znam. Mislim da bi prvo pokušao saznati što više o toj osobi, ako je to moguće... A zašto?
-Ma samo pitam. Bez razloga...
-Čudno!
-Slušaj! Moram nešto obaviti, nadam se da ću doći poprilično brzo.
-A moje palačinke?
-Potrudit ću se da dođem što prije.
-I bolje ti je!
-Ukoliko moji roditelji budu zvali, a da mene pritom ne bude bilo, a vjerojatno neće jer se neću zadržavati, reci im samo da sam otišla do prijateljice po nešto za školu...
-Nema problema, a sad mi reci pravu verziju.
-Pričati ću ti kad dođem, sad stvarno se moram požuriti!
-Dobro, ne daj se da te usporim! –Nasmije se Mihajlo.
Katja je stavila na sebe svoju jaknu te krenula...
-Moram doznati sve o njoj! –Pomisli dok se spuštala liftom.
Katja je imala osjećala i strah i hrabrost odjednom, točnije ni sama nije znala kako se osjeća, a tu neodlučnost je prvenstveno prouzrokovao put prema šumi, prema istoj onoj šumi gdje je mogla izgubiti svoj život, baš kao i Marilyn.
Sve je bilo jednako mračno i strašno kao i prije par dana osim što je sve bilo prekriveno snijegom kroz čega je sama sebe prisilila da prolazi. Krenula je na isto mjesto gdje su igrale ruski rulet, točnije u onu kuću bez krova ili pak vrata...
-To se tu negdje nalazilo. Da, znam da se tu negdje ovo nalazilo! –Govorila je potiho Katja, misleći na 'kutiju tajni', iz čega je Marilyn izvukla svoj pištolj, koji je Katja planirala predati policiji i sav slučaj jednom zauvijek riješiti. Katja se opet prihvatila posla te je prvo nogom pomakla sav snijeg, a zatim je rukama pokušala kopati zemlju, ali kutija je ovaj put bila prekrivena tankim slojem zemlje, stoga joj i nije trebalo puno vremena da ju pronađe.
Kad je otvorila tu metalnu kutiju pištolja uopće nije bilo, no tu se našlo puno papira poput novinskih izrezaka i pisama iako je Marilyn rekla da je tu jedino bio pištolj... tu se našla i fotografija sa dvjema djevojčicama, stare možda tri ili četiri godine i nisu bile samo slične jedna drugoj, nego su jako slične Sonji i Marilyn.
-Sad sve shvaćam! –pomisli Katja- Sad vidim sve sličnosti između Katje i Sonje, one su definitivno sestre!
Dok je Katja vrpala po stvarima u kutiji, začula je nešto na što joj je srce ubrzano lupalo, nešto poput koračanja kroz snijeg. No nakon nekolicine minuta se smirila jer je odmah nastupila potpuna tišina, a potom se vratila natrag vrpanju po Marilyninoj kutiji, gdje je još pronašla svoju sliku u njezinoj kutiji iz novina još s početka školske godine. –Što će joj moja slika?- Pitala se Katja u šoku, no tu se našao i izrezak iz novina sa slikom Marilyninog oca, gdje je pisalo :Nestao ali nikada zaboravljen. Njegov nestanak jako pogađa njegovog jedinog sina... Ali tu je pisalo da je poginuo još prije dvije godine, na što je Katja bila šokirana Marilynim lažima. Poginuo je prije dvije godine, a ne prije par dana, iako je datum i mjesec isti kao što je rekla.
-Moram naći njezinog brata prije...-U tom trenutku netko se zaletio i udario ju vrlo jako nečim vrlo tvrdim i dugačkim iza glave. Katja je samo pala na snijeg dok joj je krv curila niz kosu...

*Hvala nightsaberu za gramatiku.*

Još koji trenutak Katja je gledala u mobitel, a potom se odlučila javiti.
-Bok! Hoćemo li se sutra naći? –Upita ju Sonja.
-Dobro... zašto?
-Mislila sam da smo dovoljno dobre da se možemo nalaziti i prije škole. –Odgovori Sonja bezazlenim glasom.
Razgovor je još trajao nekoliko minuta, a Katju je sumnja izjedala sa svih strana, te se zapitkivala kako bi se trebala sutra ponašati; dal da ju upita za susret sa Marilyn ili da se pravi kako ništa ne zna o ničemu. Dok se ispitivala svojim sumnjama, polako je tonula u san...
***
Sutra dan se probudila relativno rano, a hladnoća u sobi je bila nepodnošljiva, jer je netko zaboravio zatvoriti prozor. Još je par trenutaka ležala u svom toplom krevetu u polu snu, a zatim je netko pozvonio na vrata.-
-To je sigurno Sonja!- pomisli Katja ustajući iz svog kreveta što je bilo vrlo teško. Ogrnula je oko sebe deku a zatim viknula- Samo malo!- S druge strane vrata je bila tišina.
Katja se odmah zaputila prema WC-u, te na brzinu se umila, te uzela četkicu za zube i pastu i počela prati zube.
Netko je opet pozvonio na vrata na što će Katja opet viknuti- Samo malo!- a zatim nastaviti prati zube. Taj netko je opet zvonio, ali puno duže nego li prošli put.
-Pa zar se ne može strpiti?- upita se Katja.
Na brzinu je uzela vode u usta, te ispljunula, a zatim, zamotana u svoju deku krenula prema vratima.
Samo malo!- po treći put se izdere Katja, jer do tada zvonjava nije prestajala. Uzela je ključeve te otključala i napokon otvorila vrata...
-Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali moram ti nešto vrlo važno reći...-Sa druge strane vrata stajala je Marilyn rekavši to vrlo brzo i uspaničeno sa otiscima Sonjinih prstiju na obrazu. Katja je bila šokirana, jer se ovome nije nadala.
-Hitno je, i ti to moraš znati! –Nadopuni se Marilyn na staro.
-Jučer si me onako lijepo gurnula, a sad od mene očekuješ samilost.
-Za tvoje je dobro!
-Jel stvarno vjeruješ da ću ti još išta povjerovati? -Upita ju Katja. Pritom je pokušala zalupiti vratima, ali Marilyn je bila brže, te stavila nogu između.
-Jel ti stvarno ne shvaćaš da si nepoželjna? –Nastavi Katja.
-Ako me ne saslušaš, poslije ćeš požaliti.
-Makni se!- Katja je odustala od zatvaranja vrata, jer otpor je bio uzaludan...
-Samo kad bi me saslušala...
Katja je samo šutjela, gledajući ju u oči, te Marilyn nastavi:
-Hoćeš li me saslušati ako ti kažem da se radi o tvojoj vrlo dragoj osobi.
-A koja bi to osoba mogla biti?
-Sonja! –odgovori Marilyn, na što je Katja još koji trenutak ostala šutjeti još koji trenutak napola otvorenih usta, a zatim rekla pomalo izbezumljeno:
-...Uđi!
-Ne mogu! Ona je vrlo blizu! Sad je vjerojatno blizu tvoje zgrade, a ne smije nas zateći dok smo zajedno... –na trenutak su obje šutjele, a zatim Marilyn nastavi –Pod jednim od odmora ćemo se naći! Dogovoreno?
-Dogovoreno! –Odgovori Katja sa blagim smiješkom...
-Dobro. Čini mi se da stiže u ulaz! Doviđenja!- Šapne Marilyn, a zatim otrći na kat više.
Uistinu, stizala je Sonja. Još dok se penjala po stepenicama prema Katjinim vratima, vidjela je da ima četkicu za zube u ruci te upitla je –Što radiš tu na vratima?
-Ma samo... jedna susjeda... nije važno... pitala me je gdje su mi roditelji... Ma posve nevažno! –Slaže Katja, na što Sonja nije ništa rekla.
Katja je nastavljala sa pranjem zubi u kupaonici, dok je Sonja sjedila u dnevnoj te gledala televiziju. Iako nije bila sigurna dal je najpametnije to što neće upitati Sonju za tuču sa Marilyn, odlučila je da ju neće ništa ispitati o tome, te stvarno saslušati Marilyninu stanu.
Nakon što se sredila i obukla, došla je u dnevnu sobu i sjela na kauč te ju upita.
-Gdje si ti jučer nestala?
-A gdje si ti nestala, cijelo vrijeme sam te tražila vani... nigdje nije bilo ni glasa od tebe...
-Očito smo se mimoišle. –Odgovori Katja s lažnim osmjehom.
Cijelo vrijeme su samo sjedile i gledale televiziju, tu i tamo koju riječ progovorile, i tako je prolazilo njihovo druženje. Dok je trajala neugodna šutnja, Sonja napokon priupitala:
-Dali te Marilyn uhvatila?
-Nije! Samo je nestala kad sam već izašla... možda se teleportirala? –Katja je pokušavala biti malo humoristična, no od Sonje je dobila samo lažni smjeh.
Došlo je i vrijeme za polazak u školu, a između njih je cijelo vrijeme vladala neuobičajena i neugodna šutnja, jer uvijek bi Katja imala nešto za pričati, ali teme za razgovor su jednostavno nestale...
Kad su stigle u školu, točnije u svoju učionicu, odmah su krenule prema svom stolu. Katja je odmah uočila da je ovaj put Marilyn bila brža od njih. Katja joj je svojim pogledom dala do znanja da onaj plan i dalje vrijedi, dok Sonja uopće nije obazirala pažnju na Marilyn ili se barem pravila da ju uopće nije zanimala... Prvi sat su imali ruski, te su izlazili pred ploču svi redom po par minuta. Nakon što je Sonja bila primorana da ode, Katja se odmah prihvatila posla, te napisala poruku koju je naposljetku dala Marilyn što je odmah ispod stola otvorila te pročitala, a zatim klimnula glavom kao znak odobrenja. Na ceduljici je pisalo: 'Nakon nastave dođi u prolaz gdje smo se jučer susrele!'.
Do kraja nastave nije se ništa zanimljivo događalo. Zadnji sat su imali matematiku koju je vodila jedna od najdražih profesorica na cijeloj školi. Katja ju je planirala pitati da ju pusti pet minuta prije nastave, jer kao mora pod hitno na WC, a opet sve to mora odglumiti tako da Sonja ne posumnja u nju.
Vrijeme kao da je sve sporije i sporije prolazilo od nestrpljenja pod zadnjim satom, no i taj trenutak je došao te digne ruku... Profesorica ju je bez problema pustila. Sonja je gledala zbunjeno u Katju, što je Katja i primijetila. Kako su se susrele s pogledom, Katji je samo iskliznulo iz usta –Imaš li možda maramicu?- koja joj i nije baš trebala, ali to joj je jedino palo napamet u tom trenutku.
Katja je čekala na dogovorenom mjestu još par minuta. Zvonilo je i svi učenici izlaze iz škole, tako je primijetila i Sonju da izlazi iz školskog vrta. Marilyn je sjedila na klupi i pogledavala na Katju, koja je čekala na dogovorenom mjestu, a kad je Katja je pomislila da je Sonja neće uhvatiti, krenula je prema Marilyn koja je zurila naprijed, a kad je primijetila da joj Katja dolazi u susret, ustala je te krenula prema njoj.
-Slušaj, ona je kriva za neke stvari... –Počne joj Marilny objašnjavati, no u tom trenutku Katja je primijetila kako Sonja izdaleka gleda u nju te joj upadne u rečenicu i kaže –Uhvaćene smo! Sonja je tamo!- Marilyn je prvo zbunjeno gledala, a zatim rekla:
-Oprosti što ovo moram učiniti, ali to je najučinkovitije...- Na to ju ošamari i pobjegne na suprotnu stranu te preskoči ogradu, dok je Sonja trčala prema Katji. -Jesi li dobro? Zašto je to učinila? –Dok je Katja šutjela Sonja je postavljala cijelo vrijeme takva pitanja, sve dok Katja nije upala sa konkretnim pitanjem:
-Zašto si se jučer potukla sa Marilyn?
Sonja je prvo šutjela, a zatim briznula u plač -To sam sve učinila zbog tebe! Nisam te htjela opterećivati s tim! –te je zagrlila Katju, dok je ona pokazivala neki način gađenja, jer nije znala dal da joj vjeruje ili ne...
Cijelo vrijem dok su išli prema kući Katja je šutjela dok je Sonja i dalje plačući razjašnjavala jučerašnju situaciju.
-Ona je htjela tebe ubiti... to mi je rekla da će učiniti... ja sam se toliko naživcirala i morala sam ju napasti... ... ... –Sonja se nije prestajala derati. Cijelo vrijeme se toliko glasno derala po ulici svojim plačem da su se ljudi okretali za njima... no Sonja i dalje nije prestajala, sve dok se na podu nije našlo pismo, koje je Katja iz radoznalosti uzela te otvorila. Pismo je bilo upučeno Sonji, na kojem je pisalo:

'Možeš bježati od mene, možeš bježati od dokaza,
ali nemožeš bježati od same sebe i od one prave istine...
Moja draga sestrice!'

*Ovim putem moram zahvaliti svojoj best prijateljici Ivani Markanovic oko pomoci u vezi ovog poglavlja. Sad jedno pitanje: kod mog prijatelja nightsabera na nekim mjestima tekst iz boxa se križa sa tekstom posta, pa me zanjima kakva je kod vas situacija? Pozdrav, iskreno se nadam da sam u ovih prvih deset postova pridobio vaše zanjimanje za moju pricu.
P.S. Naišao sam na neke propuste koje sam sada valda ispravio
P.S.2 Sljedeci put kad budem objavljivao neki post, prvo ću ga pročitati;) Obećajem, jer sam našao još mnogo pogrešaka primjerice krivih padeža i sl.
P.S.3 Hvala Helix što me je upozorila na neke pravopisne greške*

***
-Marilyn... ti stvarno imaš problema... -Reče Katja pomalo zabrinuto, ostavljajući na Marilyn hladan dojam.
-Ja problema nemam, no ti ćeš ih imati ukoliko ne pobjegneš! -Odgovori Marilyn vičući na sav glas.
-Vidjela sam te na klupi...
-I u čemu je problem?
-Činila si se tako slabom.... način na koji si sjedila... prekrivala oči rukama...
-To se nije dogodilo, lažljivice jedna mala!
-Tvoj glas se svako malo mijenja; prvo samouvjereno-ubojito, zatim slabašno, pa sad opet...
-To samo ti tako misliš! -Upadne joj Marilyn u rečenicu vrišteći - Bježi dok me netko nije vidio s tobom!
Katja je još samo trenutak smireno stajala, a zatim ju je Marilyn odgurnula, od čega je Katja skoro izgubila svu svoju ravnotežu...
Bez i jednog pogovora, Katja je odmah dala svojim petama vjetra. Bila je potpuno zbunjena; nije više znala što da misli o njoj, i kako da se ponaša prema njoj.
-Možda ima podvojenu ličnost…-Pomisli Katja, no to je samo još jedna u nizu od mnogobrojnih ideja koje su ubrzo pale u zaborav. Dok je trčala između zgrada kao nikada do sad, spotaknula se o nešto vrlo tvrdo zatrpano u snijegu, te se srušila. Ustavši se, na tren je nastavila trčati u prvobitnom smjeru, a zatim stala razmišljajući.
-A možda da se sada vratim? -razmišljala je Katja. -Ali što ako me opet uhvati kako ju uhodim, što ako ima istine u onome što je pričala? -I dalje se zapitkivala, hodajući natrag prema Marilyn iako još nije bila sigurna u svoje postupke. Požurila se natrag prema umobolnici, te nakon par minuta stigla, no ovaj put s više opreza nego li malo prije kad ju je uhvatila, sakrivši se iza jednog od mnogobrojnih automobila.
Tamo više nije bio nitko, no Katja je odlučila da će sačekati još koji trenutak… Čekajući nije uočila niti jednu živu dušu kako se kreće. Vladao je mir i tišina… sve je bilo tako mirno, snijeg je polako padao… sve dok se u umobolnici najednom nisu sva svijetla 'rasplamsala'. Katja je pozorno promatrala sve što se zbiva, bivajući spremna na bijeg u bilo kojem trenutku. Prošlo je par trenutaka, a potom je netko iskočio kroz prozor, vrlo brzo te vrlo spretno, poput crne pantere, uz to bila je vječito u crnom… nastavila je trčati kroz sve te grmove, izvadila torbu iz snijega te nastavila prema ogradi koju je i preskočila. Dok je pretrčavala cestu, Katja se okretala oko auta na suprotnu stranu od Marilyn, a kad se zavukla među zgrade, Katja se ustala te nastavila ju uhoditi, kroz sve te visoke zgrade, no ipak bivajući na oprezu. Marilyn je trčala sve sporije i sporije, sve dok nije potpuno stala da se odmori, a potom se doslovno srušila na snijeg. Promatrajući sve iza jednog ugla obližnje zgrade shvatila je da Marilyn i nije tako jaka osoba kao što se predstavlja da je.
Dok je ležala u snijegu i jecala, dogodilo se nešto jako zbunjujuće. Polako je podignula pogled i ugledala ono čega se najviše bojala. Prema njoj je stizala Sonja, na što se Katja u prvi tren razveselila jer je iz nepoznatog razloga nestala dok su izlazile iz škole, no smiješak na Katjinom licu je vrlo brzo nestao…
Iz Sonjinih očiju je isijavala mržnju prema Marilyn. Stajala je s rukama na bokovima i ubojitim pogledom je gledala u nju.
Marilyn joj se prva obratila, no pretiho da bi išta doprijelo do Katje. Izgledalo je kao da su se cijelo vrijeme svađale, i tako nekoliko minuta sve dok Sonja nije vrisnula toliko glasno, da je to sve zabrinulo te još dodatno zbunilo Katju, jer tako što nikada nije slutila da može izaći iz Sonje:
-Ustani se, kukavice… Sve si ti kriva!- izdere se Sonja. -A potom ju ošamari toliko jako da se Marilyn srušila natrag na pod, ali se odmah ustala te je Sonju oborila sa nogu. To je bila prava tuča između njih dvije, od koje se nitko nije htio predati kao gubitnik… Katja je stajala vrlo zbunjena zbog svih tih događaja zapitkujući se; dal da pobjegnem, dal da se umiješam i razdvojim ih, dal da pozovem policiju… Niti jedna od njih dvije nije pokušavala smiriti onu drugu, činilo se kao da se bore do smrti, a Katja od silnog razmišljanja nije poduzimala baš ništa sve dok nije prošao auto iza nje, ali ne bilo koji auto, već auto njezinih roditelja što ju na sreću nisu primijetili. Odlučila je pobjeći iz ovog kvarta, te se okrenula trčeći prema svojoj kući. Trebalo joj je samo par minuta do kuće, ali njezini roditelji su bili brži; zatekla ih je pred ulazom, u koji su i ušli, no i Katja je za njima ušla, opravdavajući se kako je samo nahranila jadnu mačku koja je bila toliko glasna da je probudila cijelo susjedstvo, što su joj i povjerovali bez pogovora.
Kako su sati prolazili tako se i Katja smirila, ali i dalje joj nije bilo jasno, kako je Sonja uspjela pronaći Marilyn, te ono najvažnije zašto su se potukle… Već je bilo vrlo kasno, roditelji su već zaspali, a i Katja je ležala u krevetu razmišljajući. Tišinu je najednom probudio glasan zvuk mobitela, za što se Katja uplašila da će se njezini roditelji probuditi. Odmah je stišala taj zvuk te potom pogledala u ekran, što ju je iznenadilo jer je zvala Sonja...