Je li naš turizam u totalnom k****?
utorak , 27.07.2004.
Ili bi se mogli pitat imamo li stvarno više sreće nego pameti? Eto, u stoljeću sedmom, mudrošću nekog pra-Hrvata zapasali smo ovaj komad zemlje s pripadajućim morem. To jest, pametniji Hrvati su se spustili do mora, a oni manje pametni su odlučili naselit nekakve brege i livade na sjeveru :) I onda nas Dalmatince zovu lijenima, a bilo im je teško učinit još tih 300-njak kilometara pa se naselit na obali. A mi smo još morali izbacit nekakve Ilire, čak smo i nekakvu religiju primili, sve da bi se mogli naselit tu na moru.
No, sad smo tu di jesmo, imamo svoju kiflicu od države koja stvarno ima svakakvih čuda, more, jezera, planine, brege, ravnice… OK, sad zvučim kao udžbenik zemljopisa iz komunističkih vremena, ali tako je. Kako su nam baš svi iz susjedstva bili zavidni na tome, svi su nas i tlačili, pa bi tu i tamo nešto od toga uzeli, nešto bi im mi poklonili pa bi onda opet uzeli natrag i tako je to išlo. Od svih tih osvajača nam je ostalo nešto i spomenika, rimskih utvrda, naših utvrda protiv Turaka, starih gradova, austro-ugarskih cesta i dvoraca…Nacionalnih parkova, parkova prirode, otoka imamo valjda toliko da i sami ponekad zaboravimo koliko ih je i gdje se nalaze. Sve je to nama tako normalno, a drago nam je čut kad se stranci dive svim tim čudima i nekako im nije jasno kako za takve ljepote nisu prije čuli.
Poduzetnije nacije (npr. Amerikanci) od nekakve nategnute povijesne priče, malo starog kamenja (u njihovom slučaju sve preko 100 godina je antika) i puno marketinga naprave turistički promet da cijela regija živi od toga. Kod nas, na primjer u Dioklecijanovoj palači, svaki kamen ima neko značenje i priču, ali najčešće služi da se na njega navečer sjedne s pivom. Po palači kruže grupe turista s vodičima koji im objašnjavaju malo povijesti, ali na sljedeći način, kojem sam nekidan bio svjedok. Prolazim ja po Peristilu, a neki vodič se dovikuje s drugim: «Alo, jesi ti gotov za danas?», na što će ovaj drugi «Ma nisan, iman još dvi grupe starih Talijana, neću ih se riješit do navečer» :) A šta će jadni, vruće im je, a još moraju okolo vodit grupe radoznalih staraca, bit će da im je i plaća mala.
Ma uglavnom, imamo svega za ponudit, a ne znamo prodat. Godinama nam se ponuda sastoji od sunca, mora, spomenika i štandova sa jeftinim đinđama. I onda se čudimo šta nam dolaze Česi, Slovaci i istočno-njemačke čistačice. A šta da radi osrednje bogat turist kod nas? Na šta da troši novce? Mislim, oderat ćemo mi njega na cijenama apartmana, plaže, parkiranja, kao prije par godina kad se u Makarskoj javni WC na plaži naplaćivao 25 kuna. Nije da se mi nećemo snać, ali pametnog gosta moš zajebat samo jednom.
Uostalom, sad mi je palo na pamet da stvarno nismo fair prema tim jadnim Česima. Kao nemaju para i ništa ne troše. Kao što rekoh, malo im nudimo, a druga stvar, razmislite malo o sebi kad idete negdje vani. Hrvati su barem poznati po tome da će u svakom gradu odmah naći najjeftiniju klopu, piće, smještaj itd. A užasno smo ljuti kad Česi to isto rade ovdje, kojeg vraga ne odsjedaju u hotelima s 5 zvjezdica (kad bi ih bilo) i jedu svaku večer bijelu ribu po 300 kuna/kilo? Na kraju krajeva, Česi barem putuju po svijetu, a Hrvati baš i nisu neka stavka u turističkom prihodu nekih zemalja.
Sve u svemu, stvarno imamo više sreće nego pameti.
komentiraj (4) * ispiši * #
Beach etiquette
subota , 24.07.2004.
Dugo me nije bilo i u međuvremenu sam pocrnio k'o Cigo:) Za to mi je trebalo samo par dana jer ovo sunce nije normalno. Di su ona vremena kad se moglo spavat na plaži? Ma, može se i sad spavat ako ti opekotine trećeg stupnja nisu problem.
U stvari, na plaži se može uživat samo treba pazit na neke stvari. Dakle, da ne bi izazvali čudne poglede domaćeg svita, na plažama nemojte:
- nosit dekicu (ne paše nikako, kad vidim deku na +40 jeza me prođe)
- nosit hrpu stvari, rekvizita, baluna, torbi, ležaljki...
- izvadit obilan ručak (mislit će ljudi da ste Česi, a i grezo je jest na plaži išta više od sendviča ili sl.)
- tuširat se na javnom tušu i koristit šampon koji onda veselo otječe u obližnje more
- urlat ("izlazi vani", "baci mi balun" i slični povici)
- fraze "vidi me" ili "gle šta mogu" je apsolutno neprihvatljiva za sve starije od 12 godina
Ali što god radili, nemojte govorit da je VODA topla, super itd... To nije voda, nego more.
komentiraj (7) * ispiši * #
Pozdrav s mora
subota , 10.07.2004.
U Zadru sam, poslovno :) Ali ipak ostane vremena za đireve po gradu, kupanje, općenito uživanje. Tako, slijedeća dva tjedna sam na radnom odmoru u Zadru i sve vas lijepo pozdravljam.
A nakon radnog odmora u Zadru, slijedi neradni odmor u Splitu. Joj, kako mi je teško :) Šefe, ne bih te dao nikome ni za brdo karamela!!! :)
Pozdravi...
komentiraj (4) * ispiši * #
Gluposti po "Bug" -u
četvrtak , 08.07.2004.
Opet je "Bug" iznjedrio mudar komentar na Blog o kojem je pisao i leb na Plodovima zemlje. Ovaj put stvarno ne bi osjećao potrebu da se na to osvrćem, nek ljudi misle što žele, da sam članak nije toliko uvredljiv i pretjeran.
Uvreda broj 1 - kaže autor da blog obiluje ovakvim stvarima "ispovijesti šiparica, začinjenih seksualnom provokacijom i obilato pošpricane "smajlijima", koje u stvarnosti vjerojatno ne pišu djevojke, već ostarjeli pervertiti."
Ostavimo na tren sa strane glupost ove predrasude. Osobno poznajem neke cure koje pišu takve blogove, dakle sigurno znam da se ne radi o starim perverznjacima, dapače riječ je o sasvim normalnim, pametnim djevojkama koje uz to dobro i izgledaju. U stvari, toliko dobro izgledaju da bi naš Goran, sudeći po priloženoj slici, trebao otvoriti "frequent patient" karticu kod dr. Glumičića da bi uopće mogao prići nekoj od njih. Ali to ga ne sprečava da, nemajući pojma tko u stvari piše te blogove, donese hrabar zaključak da je riječ o pervertitima.
Uvreda broj 2 - "blog opisuje velike globalne zajednice ljudi koji dijele ovisnost, nerijetko nadopunjavaju ili nadomiještaju normalan društveni kontakt svakodnevnim opisivanjem svog života i koji, barem naizgled, nerijetko samoaktualizaciju (operacionaliziranu kao komentare i mjeru popularnosti) "žicaju" u spurioznim kontaktima sa strancima putem komentara na njihove nezanimljive i polupismene uratke."
Prvo, nikakva količina višesložnih stručnih izraza ne može zamaskirat glupu predrasudu. Svedeno na mjeru normalnog jezika, autor želi reći da oni koji pišu blog time zamijenjuju pravi, realni život i ostvarenje svojih snova i ciljeva traže u kontaktima preko neta. Da ponovim, poznajem mnogo ljudi koji pišu blog i znam sigurno da ne traže "samoaktualizaciju u spurioznim kontaktima". Dakle, još jedan hrabar, ali glup i uvredljiv zaključak.
A kao potvrda konfuznosti ovog teksta, autor na početku svog uratka naziva blog "malim zatvorenim ekosustavom", a u gornjem citatu "velikom globalnom zajednicom". Which one is it?
Uvreda broj 3 - "Google je zagađen bukom koju stvaraju"
Zamislite vi koja drskost pisaca bloga... Zagađuju Google koji je valjda privatna prćija ovakvih "znalaca" koji bi u svojoj neizmjernoj pameti trebali imati monopol na ostavljanje sadržaja na netu.
Uvreda broj 4 - "...je mentalna štaka - instant alat vrlo ograničenih mogućnosti, prilagođen najglupljem među korisnicima i namijenjen serijskoj proizvodnji trivijalnosti.
"nemaju tehničko znanje potrebno za sastavljanje HTML dokumenta i nikakve volje da ga steknu"
Upravo otvaranjem bloga, igranjem sa mijenjanjem pozadina, fonta, stavljanjem brojača itd.,ja sam stekao neko znanje o HTML kodu o kojem prije nisam ništa znao. I onda sam tek serijski počeo proizvoditi trivijalnosti.
Usput rečeno, ne branim blog jer sam dio tog "malog, zatvorenog ekosustava" i svjestan sam kao i pokretač ovih stranica da je 90% sadržaja na njemu smeće. Ali čitajući onih 10% sam se često puta nasmijao, nekad skoro i zaplakao ili jednostavno ugodno proveo vrijeme čitajući dobre priče. Bilo je tu ljubavnih jada, zanimljivih događaja iz života, pisama osobama koje su umrle, depresivnih ispada i poziva u pomoć itd... Ako je jedan komentar na blogu pomogao nekom da se bolje osjeća, ako je samo pisanje pomoglo da izbaci iz sebe neke stvari koje tu osobu muče, samim tim je blog ispunio svoju svrhu.
Ali jebeš ti sve te životne trice i kučine, odakle tim ljudima obraz pisati svoje trivijalnosti po netu i zagađivati Google, a još pritom ni ne znaju HTML kod??? Zašto bi Internet bio "prilagođen najglupljem među korisnicima" kad bi fino mogao biti kompliciran, zamršen i ostavljen kao igračka nerdovima kakav je autor stava iz Buga? Jednostavno smo si dozvolili previše, pisati trivijalnosti po svetom prostoru Interneta.
Uvreda broj 5 - "možda im je kaljuža topla i ugodna; u njoj svatko ima pokojeg obožavatelja i izgleda kao 60x100 JPG Brad Pitta."
Dakle, blog je kaljuža u kojoj se svi mi valjamo i baš nam je fino i toplo. Tu smo svi zgodni i pametni. Kako duboko i pametno... Opet glupa predrasuda da su sadržaji blogova lažni i nekakvi alternativni svjetovi. Zar autor nije pomislio da anonimnost pruža mogućnost ne samo da stvoriš alternativni lik, nego baš suprotno, da najiskrenije prikažeš svoj stvarni lik bez straha od nekakvih osuda ili prigovora?
Vjerojatno nije, a sudeći po svim ovim uvredama, predrasudama i generalizacijama koje je izrekao na račun ljudi o kojima nema pojma, ja mogu samo zaključit da se radi o osobnim frustracijama. Ne znam kakvim, ali ovakva količina negativnosti prema nečemu što je u osnovi samo dobra zajebancija, ima gadne uzroke.
komentiraj (12) * ispiši * #
Umijeće usiljene komunikacije
srijeda , 07.07.2004.
Na poslu sam sam u uredu i to mi odgovara. Kao što već znate, dvaput dnevno idem na kavicu i družim se uglavnom s onim ljudima na poslu koje želim vidjeti. Međutim, to ne isključuje povremene "društvene obveze" na raznim seminarima, savjetovanjima i konferencijama kad se mora boraviti na kojekakvim svečanim večerama, domjencima, veselicama itd... Saznao sam da moja divna Institucija uskoro u povodu godišnjice osnivanja organizira Bal, a u tu svrhu je čak organiziran i tečaj plesa. Skoro mi se oteo vrisak iz grla jer sam skužio da ću vjerojatno morat nazočiti. A znate šta to znači... Odijelo, usiljeni razgovori, ples (klasični, naravno) ajmeeeee...
Nekad mi je bilo i drago ići na takve domjenke, najedeš se, nerijetko i napiješ, naslušaš se loše glazbe i supijanih razgovora. Ali kako starim, a sociopatija mi je uznapredovala, jednostavno nemam više volje za "mingling". "Dođi, moraš upoznat kolegu iz XY firme", "Ajmo se javit YZ-u iz Ministarstva"... Aaaaaa! Neću! glasi moj unutarnji odgovor, a u stvarnosti s dužnim poštovanjem odradim taj usiljeni razgovor pun frazetina, lažnih osmijeha i zainteresiranosti. "Hmmm, Vi se bavite time, zanimljivo..." Muda Marjanova ti je zanimljivo, nemoj mi srat. Ajde da to obavim i pristojno se ispričam jer moram u WC, 38. put večeras.
Na tim okupljanjima uvijek postoje:
- zvijezde večeri (neka faca kojem baš svi moraju stisnut ruku i izmijenit par riječi jer inače kao da nisi ni bio)
- daveži večeri (ljudi koji toliko pilaju svojom šprehom da ih nitko ne trpi duže od par minuta)
- tračeri (većina okupljenih)
- trač-žrtve (netko o kome se priča i diskretno pokazuje u tom smjeru)
- neshvaćeni (oni koji bi pričali ali ne znaju kako započeti - pazite se ako dođete takvoj osobi u blizinu, kad jednom primi ne pušta)
- prijatelji (ljudi koje poznate i ponekad očajnički pogledom tražite po prostoriji ne bi li vas izbavili od nekog izrazito dosadnog)
I šta da radi čovjek? Pa naravno, univerzalni lijek - alkohol. Pića su uvijek dobra na tim domjencima pa se malo natočiš i gle vraga - stvarno neke stvari postanu zanimljivije. Jedina loša strana je šta alkohol pojača želju za uvjeravanjem i pričanjem pa se iz tlačenog pretvoriš u tlačitelja, ali neka, sami ste to tražili. Zanimljivo, jel? E, pa sad ćeš me čut u extended verziji.
Kako večer napreduje, sve više su ljudi opušteni (čitaj: pijani) i time stvar postaje podnošljivija, ako ne i zabavna. Na kraju ispadne da takva druženja i nisu toliko loša. Ili alkohol nije loš. Nešto od to dvoje sigurno.
komentiraj (3) * ispiši * #
Razmisli, sjeti se...
utorak , 06.07.2004.
Jel' ja to starim? OK, ne odgovarajte, retoričko je, a na meni se to ionako ne primijeti :)
Moja memorija, koja je uvijek bila oslonac svima oko mene, što mi je nerijetko išlo i na živce jer sam se osjećao kao ona teta na informacijama, izgleda slabi. Sve češće mi se događa da zaboravim cigarete u autu, ključeve na stolu, papire na poslu... Prije sam pamtio sve obveze,a sad bez male crne knjižice ne znam ni da li trebam jest danas.
Je, da, pamćenje treba vježbat, mozak je Dalmatinac, ako ga ne tjeraš, neće on baš iz dobre volje bit aktivan i učinkovit. Pa sad imam razne strategije. Post-itsi su neslavno propali jer bi ih toliko nalijepio da bi samo iritirali onako kričavi. Po mobitelu mi se ne da tipkat podsjetnike, male knjižice (osim one poslovne) izgubim :)
Ma čekaj, jesam rekao vježbat mozak? Jesam. Onda sam shodno tome počeo sam pamtit kratice prvih slova stvari koje moram uzet kad idem vani ili koje moram obavit. Npr. kad idem van iz stana treba uzet LCM (lovu, cigarete, mobitel) u dućanu obično treba kupit KMJC (kruv, mliko, Jutarnji, cigarete) a moja omiljena situacija je kad treba platit RSK (račune, stanarinu, kartice).
Probajte, works like a charm, otporno na zaboravljanje, a ako još uspijete uglazbit kraticu, kud ćeš bolje... Jednom sam čak uspio složit YMCA i onda sam si pjevušio po dućanu :)
Ima tih strategija još, ali sam ih sad zaboravio :)) Morat ću ih uglazbit.
komentiraj (5) * ispiši * #
Šljam u prirodi - nastavak
ponedjeljak , 05.07.2004.
Ovaj put je na redu bila Mrežnica (evo je na friškoj današnjoj slici - jedna od one 4 rijeke na kojima je Karlovac :) A šta da vam kažem ljudi, meni je bilo super, iako od avanture na Balatonu u Mađarskoj imam averziju prema kupanju u slatkoj vodi.
Doduše, nisam se kupao (otišli smo na brzinu, a nemam kupaće u Zagrebu) pa sam samo toćao nogice u hladnoj vodi dok su moji frendovi urlikali ulazeći u ove slapove na slici. A baš sam im zavidio dok sam se pekao na +40 (otprilike). Ma nagovarali su me da se kupam u mudantama (op.a. gaćama) ali to mi je bilo nekako seljački, a i nisam htio posijati razdor među prisutnim ženama pokazujući svoje atribute pokrivene samo oskudnim boksericama :))
Ostalo vrijeme smo kratili badmintonom i nogometom, a to će sutra rezultirati kolosalnom upalom mišića. Mogu mislit kako je to izgledalo ovima šta su oko nas roštiljali i ležali dok smo ja i frend naganjali po livadi onaj ogromni plastični balun za plažu, igrajući na zamišljene golove, prateći svaku "akciju" komentarima koje smo slušali ovih dana... Npr "Figo, Figoooo, gura loptu do Manichea, ali ovaj predaje Alenitchevu koji je opet gubi i Deco, Deeeeecooooo, goooooool!!!!!!!" Onda bi došli do improviziranog studija (dekica na kojoj smo sjedili) i davali intervjue "Da, sigurno je bila teška utakmica, rovovska bitka na sredini terena, odlična zadnja linija, ali mislim da je na kraju odlučila moja upornost i veća želja za pobjedom. Svakako mislim da sam zaslužio prolaz u daljnje natjecanje i mislim ići sve do kraja" :))
Roštiljem se nismo htjeli gnjavit, ma koliko su nas izluđivali mirisi koji su dolazili iz suparničkih tabora na obalama rijeke. Mi smo u maniri pravog gradskog šljama u prirodi, stali u Mercatone, kupili sve pakirano i vakumirano i radili sendviče, cuclali pive i dodatno se debljali. Unatoč silnoj rekreaciji, mislim da je moj pivski trbuščić dobio danas još koji gradbeni element :)
Na kraju umorni odosmo gledat finale Eura 2004. Znači, opet pivo, noge na stol i navijanje, u mom slučaju za Grčku. Dragi su meni Portugalci, ali brate, loše danas, loše. Nemoć totalna. Neka Grcima titule, mogu dakle i Balkanci protiv svog mentaliteta, a uvik mi je drago kad pobijedi neki autsajder, nego da je finale bilo recimo Italija - Njemačka, fuj.
Eto, sve u svemu, lijep dan. Shvatio sam da i riječni turizam ima svoje čari, da je nogomet pun iznenađenja, da je Željko Vela najbolji sportski novinar,da Cola koja stoji na suncu tri sata najgore piće na svijetu i tako dalje... A sutra u nove radne pobjede. Do godišnjeg koji se približava :)
komentiraj (0) * ispiši * #
Sjaši Kurta da uzjaši Murta :)
četvrtak , 01.07.2004.
Baš kad sam se dirljivo rastao od Gorana na stranicama ovog Bloga, Mario Ančić je dospio u polufinale Wimbledona i kvalificirao se za nasljednika Ivaniševića glede mog gubljenja živaca pred TV-om.
Pobijedio je domaćeg igrača, Henmana, koji će jadan zamrzit Hrvate dok je živ, jer ga je 2001. Ivanišević izbacio u polufinalu :) I on jadan pokušava već godinama osvojiti Wimbledon, a još ga stalno masiraju po engleskim novinama da mora osvojit, jer Englez nije dobio taj turnir još odavno.
Sad Ančić ide na Roddicka, bahatog Amera, koji odlično igra. Neće mu bit lako, ali eto, nadajmo se da će ga barem dobro namučit. Bilo bi savršeno da uđe u finale i osvoji barem onaj "pjat" kako je Goran naziva trofej za drugo mjesto. A Federera je već jednom pobijedio, pa se nikad ne zna, jel? :)
Ako bude meč na TV, nedostupan sam. :)
komentiraj (4) * ispiši * #
