Again, and again.
srijeda , 31.07.2013.Još jedan tekst, jednako bitan kao i svaki, o osobi koju volim. Ne znam da li će ovo pročitati, ali znam da ću se osjećati lakše. Sjećaš li se dana, kad smo se prvi put čuli? Ja da, jer sam tad upoznala svijet, u šarenim bojama. Prije je sve bilo crno, sivo, ili jednostavno nije imalo boju. Osjećala sam se kao zalutala, na mjestu, gdje me niko ne prepoznaje. Plašila sam se svega što hoda, diše i priča, a onda boom! Sve je dobilo smisao. Upoznala sam te na čudan način, ali moram priznati da je bilo zanimljivo. Pričali smo satima o svemu, kao da se od ranije znamo. Kao da smo sanjali jedno drugo i konačno došli do toga, da počnemo i pričati. Bio si jako tužan, razočaran u svijet i ljude oko sebe, baš kao i ja. Još uvijek sam ona stara, iako imam osmijeh, zbog tebe.. Sada znaš, kako je lijep osjećaj nasmijati nekog, ko je vjerovao da osmijeh ne postoji. Lijepo je drugome obojiti svijet, dodati sreću i nacrtati najljepši portret života. Postoji dosta stvari, o kojima nikome drugom nisam pričala, stvari koje skrivam u sebi, kao najveću svijetsku tajnu. Svaku noć, prije nego što zatvorim oči, uzmem tvoju sliku i tako se molim. Molim se, da ujutro napokon shvatiš koliko vrijediš, ako danas nisi. Da nabaciš najljepši osmijeh na svijetu i da ga ne skidaš, bez obzira na sve. Malo ko trpi udarce roditelja na svlastitoj koži i ustaje, kao da ništa bilo nije. Kada preživim takvo nešto, shvatim da je tata jednostavno imao loš dan. Da je to samo još jedna modrica u nizu, koje ću se vječito stiditi. Vjerovatno nikada nećeš shvatiti moje riječi, želje i snove, ali ćeš se jednom i sam pronaći u njima. Osobe koje nemaju nikoga, rade sve, da bi drugima bili neko. Na kraju samo želim dodati da si moj anđeo, osoba zbog koje ću Bogu vječno zahvaljivati što te imam, barem preko neta i što znaš riječi, kojima me uvijek dižeš sa dna. Da moje srce može pričati, barem na minutu, čuo bi samo jedno: stalo mi je..
komentiraj (0) * ispiši * #
Nestala je ..
Još se jako dobro sjećam tog dana.. Kiša je padala ko luda. Sjedio sam kao i inače, sam u sobi, sa muzikom kiše. To mi je bila omiljena..Čuvao sam njemu sliku u ruci, i sjećao se svakog momenta. Sjećao se svake riječi koju je izgovorila, osjećao bi svaki njen pogled, iako je u sobi nije bilo. Taj njen pogled je znao da ubije. Probadao je svaki organ, svaku kost, mišić. Zamišljao sam kako donosi toplinu u sobu, svojim ulaskom. Al, svaki bi se put pošteno zeznuo. Sa sobom je unosila veći mraz, a moje tamne zidove je činila još hladnijim..Neki kažu da to uopšte nije bila ljubav, no ja mislim skroz drugačije. Istina je, znali smo šutiti kao nijemi, oboje. Znali smo jednostavno sjediti, i ne raditi ništa satima. Samo bi me onako nijemo gledala, pogled joj je prolazio kroz mene. No prije nije bilo tako. Bili smo i mi sretni. Znali smo trčati po kiši kao budale, baš kad nikog nema na cestama. Znali smo pričati u prazno, kao neki luđaci. Smijali smo se satima, bez prestanka.
Ali, vrijeme se mjenja baš kao i ljudi.. Naša veza izgubila je smisao. Svaki dan sam je sve više i više gubio. Osjećao sam da više nije isto. Kući je dolazila kasno, ali bez mene. Vječito je imala neko opravdanje zašto mi se nije javila na mobitel. A da o poruka ne pričam.. nikad nisam dobivao odgovore ! Odlučio sam popričati sa njom. Mislio sam kako ću joj dati do znanja da se brinem, da mi je stalo kao i prvog dana. Ja sam pričao i pričao, ali me ona nije slušala. Uzela je svoje stvari onako u žurbi, i istrčala van. Nisam se trudio poći za njom. Ostao sam kao ukopan pored prozora. I da, još uvjek se sjećam toga. Noge mi i dalje pomalo bole od tog stajanja pored prozora.. Prošlo je dosta dana, mjeseci a o njoj nisam čuo ništa. Prođem onako po navici našim starim mjestima, i prisjetim se svega. Ne obazirem se na tuđe priče, jer kako god bilo, ljudi će i dalje pričati ono što žele ! I dalje sam onaj stari JA, i dalje je volim nemoguće puno. Mnogi kažu da sam potonuo otkad je otišla, da u meni nema života, da se ne smijem kao prije. Puno puta sam poželio da se javi, da je ugledam negdje onako slučajno. Ali ništa.. Kao da nije ni postojala.Vrijeme je i dalje teklo, a ja nisam micao. Živjeo sam za jedan njen poziv, poruku, ma bilo šta. Nisam se vezao za nikog, živjeo sam kao jedini čovjek na planeti.. U alkoholu tražio spas, ali ni to nije išlo. Vrtlog njenih slika se jednostavno, nije zaustavljao. Ponekad bi morao sjest, i rukama poklopit oči kako bi se te slike barem malo smirile. Živjeo sam noćnu moru, koju sam stvorio vlastitim rukama. To je tako trajalo i trajalo, sve dok nisam u staroj ladici pronašao njeno pismo. Jednostavno, nisam mogao da znam odakle se tu stvorilo, kad ga je napisala. Od sreće su mi počele drhtati ruke kao nikad prije. Otvarao sam ga, a gorke suze su tekle, i šparale mi lice. Sjeo sam na krevet, i počeo da čitam naglas: ''Dragi moj, volim te najviše. Ni sama ne znam zašto ovako počinjem pismo. Možda zato jer neznam odakle početi.. Hvala ti što si se trudio zbog mene, prelazio trnje života, i na mnogo njih se posjekao. Iako ti nikad nisam rekla da brinem, brinula sam. Iako godinama nisi čuo ono VOLIM TE, voljela sam te. Pokušala sam se zatvoriti u sebe, i uspjela sam. Nisam željela ostati povrijeđena, iskorištena. O tebi kao što i sam znaš, nisam mislila. Sad kad je sve spaljeno, uništeno, ja se kajem. Ne mogu da vratim tebe, ni sebe da popravim. Ko zna s kim si sad, koga voliš. Možda već i imaš porodicu. Živjeli smo u istom filmu, a igrali uloge po različitim scenarijima. Ovo je sve što ti ostavljam iza sebe, živi dalje, možeš ti to''.To su bile posljednje riječi od nje. Dok sam čitao zadnju rečenicu, koljena su mi klecala kao dva štapića, a glas je jecao. Nisam vjerovao da to zaista piše. Od muke i bola sam jednostavno htjeo sebi da presudim. Ali nisam. Smirio sam se nekako, i odlučio krenuti dalje. Sve boce alkohola sam bacio, njene slike zapalio a pismo sklonio u staru ladicu, gdje sam ga i našao. Shvatio sam da sam je zauvijek izgubio. Shvatio sam da se više nikada neće pojavit na vratima, i unjeti hladnoću. I danas, kao stari, sijedi starac, sjedim na starom kauču i premotavam sjećanja. Još se ledim u sobi od hladnih zidova, slušam muziku kiše, i osjećam njene ubojite poglede na sebi.. Još uvijek sam sam, i biću dok stojim na nogama. Dok sam živ.. Onako svjestan da još mi malo od života preostaje, uzmem njeno pismo, čitam i plačem. Barem me tješi to da ću je na nebu ponovo naći !
komentiraj (0) * ispiši * #
I kad odu svi, ja ću te čuvati.
utorak , 30.07.2013.Užasno sam sretna. Toliko sretna da jedva pišem ove riječi, riječi koje će jednom značiti mnogo. Istina je, patila sam dosta. Prošla sam kroz najgore momente života. Al, poslje kiše dolazi duga! A on? On je ta duga koja u mom životu stoji visoko na nebu. I ne nestaje! Ostaje zauvijek. Pojavio se sasvim slučajno, onako kao što magla padne. Bio je nešto najbolje. Njegove riječi su mi uljevale nadu, onu zadnju koja je također polako blijedila. A ja ko ja, mislila sam da je isti kao i svi. Da će pričati priče, a nikad ih neće ostvarit. Da će uć u moj život, onako lako, i da će jednom izać i nikad se više ne vratiti. Pogriješila sam! Već je jednom izašao, al se vratio. Vratio se onda kad sam to najmanje očekivala! Vratio je sve na svoje mjesto, a srce mi nije uništio. Mislim da je jedini koji je shvatio da moje srce nije od stakla. Čekala sam ga, svojih 16 godina! Iz dana u dan otvarala vrata, s nadom da će kroz njih ući on. Da će ući osoba koja je prava. Al, kroz ta vrata su ulazile samo osobe čvrstog karaktera, koje bi me gazile bez imalo stida, i duše. Ne, ne želim se ogrješiti. Ima ljudi u mom životu koji mi užasno jako znače, i za koje bi dala sve! Te osobe su me držale na nogama kad je bilo najgore! Ali konačno, kroz ta vrata si ušao ti. Konačno si tu i volim te najviše na svijetu. Za mene si ti, jednostavno, taj svijet. Jedna tvoja riječ mi znači više nego nečije rečenice! Za mene, ti si jedino stvorenje, koje je savršeno. Nije bitno gdje živiš, da li imaš para niti kako se prezivaš, bitno je to da si mene učinio najsretnijom osobom u čitavom svemiru, ma i šire! Na tebe nikad neću gledat kao na ostale. Jer, zašto bi te tako gledala? Čovječe, oni su samo obični ljudi, a ti si anđeo! Šta got da se desi, znaj da imaš moja leđa kao oslonac. Znaj da ću uvjek biti tu, i u dobru i u zlu. Znaj da te nikad neću tjerati da se mjenjaš, da zapostaviš druge radi mene, il da mi svake minute govoriš kolko ti značim. Takvog sam te birala, i takav mi se sviđaš. Jednostavno, to si ti i ne trebaju ti vražje promjene! Na kraju ću samo još dodati da nemaš pojma kako sam sretna što te imam. <3
komentiraj (0) * ispiši * #
Vidiš samo ono što je na meni, ali ne i ono unutar mene..
Mrzim pitanja o sebi, o svom životu i slično. Kao da se bojim svega, čak i same sebe. Zašto? Pa, ne znam.. Dani se vrte u krug, a ja nepomično stojim. Oko sebe čujem riječi, korake i vidim lica. Ko su svi ti ljudi? O čemu pričaju? Zašto me hvataju za ruku, ili za ramena? Zdravo Zemljo, silazim. Dolazim, da konačno osjetim šta je život. Vidi, počinjem da se krećem, ja hodam! Ne znam ni kako, ni zašto, ali uspjevam da idem dalje. Gazim, iako drugi gaze mene. Dišem, iako većinom drugi žive život, koji živim i ja i to, pazi dobro, u isto vrijeme. Razbijam zidove, koji mi stoje na putu. Teški su, ruke bole, ali ipak probijam. Onda se okrenem, vidim svijetlo i ljude, kako žive svoje sudbine, a gdje je moja? Kome ja pripadam? Da li trebam nastaviti hodati dalje, ili da stanem ovde zauvijek? Puno je pitanja, na koje nikada neću dobiti odgovor. Ožiljci na rukama počinju da svrbe i tako me vuku sebi, kao da vrište 'pogledaj me, postojim, tu sam sa razlogom', a ja silno želim da ih se riješim. Kako? Molim te, reci mi Bože. Jesam li kriva ja, ili tvoja sudbina? Kome da vjerujem više, danu, ili noći? Kome da uzvratim pozdrav, kada ugledam ruku ispred sebe? Ne znam, ja sam samo još jedan zalutali putnik. Uporno tragam za ciljem, za kojeg ne znam, ni da li postoji. Okrećem se i iza sebe ugledam dečka, sa najljepšim osmijehom na svijetu. Pa gle, on u ruci nosi ružu i mislim da mi se upravo približava. Stvarno ne znam šta da radim, da li da bježim, ili da ga sačekam? Ok, evo ostajem i čekam. On i dalje prilazi, kao da se znamo godinama i šta je ovo, zašto mi daje ružu? Zar sam mu ovoliko bitna? Iako ga ne poznajem, kaže da je tu za mene i da ćemo kroz sve, da prođemo zajedno. Joj Bože, pa on se meni počinje užasno sviđati, savršen je. Je li tvoj anđeo, hoće li me čuvati uvijek? Ma sigurna sam da hoće, neću ni ja njega napustiti. Ja ga volim puno i dajem mu obećanje: zauvijek tu, zauvijek tvoja! <3
komentiraj (0) * ispiši * #
Fuckin' true.
Tužno je kad osobe koje poznaješ, postanu osobe koje si poznavao. Kada možeš proći pored nekoga, kao da nikada nije bio veliki dio tvojeg života. I kako si nekada mogao pričati s nekim satima, a sada ga jedva možeš pogledati. Ne razumijem kako se možeš smijati cijeli dan, a zaspati u suzama. Kako se slike nikada ne mjenjaju, a ljudi u njima da. Kako možemo voljeti tako nevino, a to se može pretvoriti u mržnju tako brzo. Kako najbolji prijatelj može postati najgori neprijatelj, a kako najgori neprijatelj postane najbolji prijatelj. Kako se 'zauvijek' pretvara u nekoliko kratkih mjeseci, za koje bi dao sve da se vrate. Kako možemo pustiti nešto ,za što smo nekada rekli da ne možemo živjeti bez toga. Kako ljudi koji su jednom htjeli provesti svaki trenutak s tobom, sada misle da je nekoliko minuta previše. Kako miris osobe ostaje s nama i kad osoba nestane. Kako ljudi daju obećanja i daju vam srce da će ih ispuniti, iako znaju kako da će obećanja da prekrše. Kako vas ljudi mogu izbrisati iz svog života, samo zato što je to jednostavnije nego pokušati ispraviti stvari.
komentiraj (0) * ispiši * #
Pismo najljepšem anđelu.
Dragi brate, iako si sad daleko gore, pišem ti ovo da ti kažem kako se osjećam..Bez tebe je tako tužno i dosadnu. Život je izgubio boju, čar. Svaka lijepa boja je postala siva, svaku ulicu kojom prolazim, je prekrio mrak. Moj život je postao sve ono čega sam se bojala. Ostala sam sama ! Imam ja dosta prijatelja koji su uvijek tu. Svi oni su dragi, veseli, pošteni. Ali mi fališ ti. U svakoj osobi koja prođe tražim tebe. Tražim tvoje zelene oči. Tražim tvoj anđeoski osmijeh.Zašto si otišao ?! Mogli smo još puno toga. Ostalo je još trenutaka koje smo htjeli provesti zajedno. Ostalo je još toliko neizgovorenih riječi. Sve je briše. Jedino je ostala tvoja slika koja nikad ne blijedi.Ostao je tvoj lik vječno urezan na mom srcu. Istina je da te ne mogu vratit, istina je da se i nećeš vratit. Ali barem znaj koliko mi je krivo što više nisi tu. Pamtim te po mnogim stvarima, po mnogim šalama koje si pričao. Pamtim te po tome što si jedini koji me nikad nije izdao, i ostavio. Plakao si sa mnom, čak i onda kad nisi imao razloga. Znao si zaplakati uvijek kad bi ugledao mene da plačem. Nisi mi bio prijatelj, bio si nešto puno više od toga - brat kojeg mi je Bog zaboravio dati !
Sječam se kad sam onda sasvim slučajno slomila vaznu od tvoje mame, a ti si okrivio sebe, samo kako bi ja bila dobro. Bio si u kazni nekoliko dana zbog toga. Sječam se kad smo kasnili kući, a kiša je padala. Mi smo se držali za ruke, i trčali kao neke dvije budale. Uvijek sam bila jedina koja je znala za sve tvoje loše ocjene, i bila sam jedina koja je sjedila pored tebe dok si plakao, i molio Boga da izliječiš šum na srcu.Tješila sam te, jer i sama nisam znala da će se ovo desiti, da ćeš otići zauvijek. Odjednom !Nikad se nismo svađali. Nismo bili kao druga djeca, uvijek smo djelili sve. Čak i odjeću. Dosta puta sam znala obuči tvoju duksericu, a ti si znao nositi moje šnalice za kosu. To su bili najbolji trenutci u mom životu. Sad bi dala sve što imam, samo da ih vratim. Da vratim tebe na minutu barem, da ti kažem kolko mi značiš.
Uvijek zamišljam kako hodaš pored mene. Na tren mi se učini da čujem kako pjevaš. Tad i ja zapjevam, onako, kao da pjevam s tobom. Ni dan danas mi niko ne može dokazati da više nisi tu.Ja ću dalje polako. Izborit ću se sa svakom preprekom u životu. Znam da stojiš pored mene. Znam da koračaš sa mnom kroz mraćne ulice, još uvijek. Ja te ne vidim, ali znam da si tu. Znam da nikad neću biti sama.Volim te jedini brate, i uvijek ću te voliti. Jednog dana ćemo opet biti zajedno. Samo što nas tad nikad, niko više, neće moći razdvojiti !
komentiraj (0) * ispiši * #
Sakrite ožiljke, osmijeh na lice. Život čine sitnice!
Na samom početku jedne velike cjeline, želila bi reći par stvari. Ovako, ovo pišem isključivo zbog svojih vršnjaka, zbog sebe, kako bi nekome iskreno pokazala sve ono kroz šta sam prolazila, u ovih svojih nekoliko godina. Nisam neki ekperst u pisanju priča, tekstova, al bi volila ostvarit svoj životni san i postati pisac. To mi je nekako najveći cilj u životu, cilj kroz koji bi svima pokazivala svoj talent. Kroz svoje priče pokušavam dati neke korisne pouke, i dati naravno neko korisno rješenje problema. Ja sam Ayla i imam samo 16 godina. Iako sam tek na nekoj solidnoj sredini života (kao što bi odrasli rekli), već sam dosta puta prošla kroz teške, a i lake situacije. Dosta puta sam se našla na crnom dnu, sa kojeg sam mislila da se nikad neću uspjeti podići. Ali jesam! Prvi i najčešći problem koji se pojavljuje kod ljudi mojih godina, je zaljubljenost. Jedina i prava realnost ovog pojma je ta, da je svi mi smatramo najtežim bolom, zar ne? Prvi koraci, prvi osjećaji ljubavi su predivni. Imamo neki osjećaj kao da letimo, kao da ništa drugo ne postoji osim njega/nje. Svaki dan, sat, minutu pa i sekundu mislimo na tu osobu. Sve što radimo, radimo baš za njega/nju: popravljamo frizuru, oblačimo što bolju i ljepšu odjeću. A šta se dešava kada ga/ju ugledamo? Počinjemo da se smijemo, ali nekim posebnim osmijehom. E da, taj osmijeh imamo samo rijetko. Ali, onda se desi nešto što nam taj osmijeh ukloni, kao morski val crtež u pijesku. Tad prvi put pošteno padnemo u taj ponor.. Želite lijek protiv toga, želite se izvući? Pitanje je kako? Ljudi dragi, pa mi svi imamo taj organ - mozak. Ostavite žilete, noževe, staklo. Pokrijte ruke, čuvajte vene, a štitite mozak. Jednom će sve to da prođe. Lik osobe koja vas je povrijedila će početi da nestaje, a vi ćete kao i svi drugi, shvatiti da živite samo jedan život i da ga ne trebate uništavati. Danas ste možda plakali, a sutra ćete se smijati. Nikom drugom, nego sebi! Prekosutra ćete sresti nekoga novog, boljeg i dražeg. Opet ćete se zaljubiti, i opet.. Možda ćete opet biti povrijeđeni, izgubiti nadu i volju za daljim životom, ali se uvijek držite toga da negdje na svijetu postoji osoba koja je stvorena za vas. Osoba koja će također proći kroz iste boli kao što ste i vi, proći će još tonu usranih veza, ali će na kraju doći i do vas. Tad više neće biti problema, tada će sve doći na svoje mjesto. To je sudbina, a protiv nje se zli ljudi ne mogu boriti! Ako vas je iznevjerila osoba za koju ste mislili da vam je prijatelj, da će uvijek biti tu, ne tugujte. Okrenite se novom životu, jednostavno okrenite novi list svoje knjige. Osvrnite se oko sebe, tu postoji jos tonu osoba koje cijene ono sto radiš. Takve osobe će uvijek ostati tu, takve osobe su pravi prijatelji. Ne obazirite se na osobe koje vas izazivaju, na osobe koje pričaju o vama, a nikada vam ni 'ćao' nisu rekle. Uvijek se sjetite da na sebi ili u sebi imate nešto što oni nemaju, nešto po čemu ste baš posebni. Danas je lijepo biti poseban, jer se svelo sve na to da jedni kopiraju druge. Nemoj dozvoliti da se spustiš na dno, jer od dna nemaš koristi. Tu nikad nećeš ostvariti svoje snove. Sve ovo što pišem u ovom tekstu, izvlačim iz sebe. Pišem o sebi, tačnije ono sa čim sam se susretala, a i dan danas se susrećem. ŽIVOT JE TEŽAK, ALI JE JEDAN I NEKA BUDE SVEGA VRIJEDAN. BILE TO DOBRE, ILI LOŠE STVARI, PROĆI ĆE. JER, NIŠTA NIJE VJEČNO. DRŽI SVOJA LEĐA UVIJEK USPRAVNO, A GLAVU VISOKO KA NEBU. POSTAVI CILJEVE, I DRŽI SE TOGA DOK IH JEDNOG DANA NE OSTVARIŠ. NE BACAJ SVOJE SNOVE U VODU, ZBOG NEČIJE LJUBOMORE I ZAVISTI. PRETVORI IH U STVARNOST, JER TO NIKO NE MOŽE OSIM TEBE SAME/SAMOG! SHVATI DA LJEPOTA NIJE SVE U ŽIVOTU, DA NOVAC NIJE JEDINI MATERIJAL ZBOG KOJEG SE MORAMO TRUDITI. SVI SMO MI LJUDI, A TI SE POTRUDI DA BUDEŠ ČOVJEK! :)
komentiraj (0) * ispiši * #
