Again, and again.

srijeda , 31.07.2013.

Još jedan tekst, jednako bitan kao i svaki, o osobi koju volim. Ne znam da li će ovo pročitati, ali znam da ću se osjećati lakše. Sjećaš li se dana, kad smo se prvi put čuli? Ja da, jer sam tad upoznala svijet, u šarenim bojama. Prije je sve bilo crno, sivo, ili jednostavno nije imalo boju. Osjećala sam se kao zalutala, na mjestu, gdje me niko ne prepoznaje. Plašila sam se svega što hoda, diše i priča, a onda boom! Sve je dobilo smisao. Upoznala sam te na čudan način, ali moram priznati da je bilo zanimljivo. Pričali smo satima o svemu, kao da se od ranije znamo. Kao da smo sanjali jedno drugo i konačno došli do toga, da počnemo i pričati. Bio si jako tužan, razočaran u svijet i ljude oko sebe, baš kao i ja. Još uvijek sam ona stara, iako imam osmijeh, zbog tebe.. Sada znaš, kako je lijep osjećaj nasmijati nekog, ko je vjerovao da osmijeh ne postoji. Lijepo je drugome obojiti svijet, dodati sreću i nacrtati najljepši portret života. Postoji dosta stvari, o kojima nikome drugom nisam pričala, stvari koje skrivam u sebi, kao najveću svijetsku tajnu. Svaku noć, prije nego što zatvorim oči, uzmem tvoju sliku i tako se molim. Molim se, da ujutro napokon shvatiš koliko vrijediš, ako danas nisi. Da nabaciš najljepši osmijeh na svijetu i da ga ne skidaš, bez obzira na sve. Malo ko trpi udarce roditelja na svlastitoj koži i ustaje, kao da ništa bilo nije. Kada preživim takvo nešto, shvatim da je tata jednostavno imao loš dan. Da je to samo još jedna modrica u nizu, koje ću se vječito stiditi. Vjerovatno nikada nećeš shvatiti moje riječi, želje i snove, ali ćeš se jednom i sam pronaći u njima. Osobe koje nemaju nikoga, rade sve, da bi drugima bili neko. Na kraju samo želim dodati da si moj anđeo, osoba zbog koje ću Bogu vječno zahvaljivati što te imam, barem preko neta i što znaš riječi, kojima me uvijek dižeš sa dna. Da moje srce može pričati, barem na minutu, čuo bi samo jedno: stalo mi je..