Vidiš samo ono što je na meni, ali ne i ono unutar mene..

utorak , 30.07.2013.

Mrzim pitanja o sebi, o svom životu i slično. Kao da se bojim svega, čak i same sebe. Zašto? Pa, ne znam.. Dani se vrte u krug, a ja nepomično stojim. Oko sebe čujem riječi, korake i vidim lica. Ko su svi ti ljudi? O čemu pričaju? Zašto me hvataju za ruku, ili za ramena? Zdravo Zemljo, silazim. Dolazim, da konačno osjetim šta je život. Vidi, počinjem da se krećem, ja hodam! Ne znam ni kako, ni zašto, ali uspjevam da idem dalje. Gazim, iako drugi gaze mene. Dišem, iako većinom drugi žive život, koji živim i ja i to, pazi dobro, u isto vrijeme. Razbijam zidove, koji mi stoje na putu. Teški su, ruke bole, ali ipak probijam. Onda se okrenem, vidim svijetlo i ljude, kako žive svoje sudbine, a gdje je moja? Kome ja pripadam? Da li trebam nastaviti hodati dalje, ili da stanem ovde zauvijek? Puno je pitanja, na koje nikada neću dobiti odgovor. Ožiljci na rukama počinju da svrbe i tako me vuku sebi, kao da vrište 'pogledaj me, postojim, tu sam sa razlogom', a ja silno želim da ih se riješim. Kako? Molim te, reci mi Bože. Jesam li kriva ja, ili tvoja sudbina? Kome da vjerujem više, danu, ili noći? Kome da uzvratim pozdrav, kada ugledam ruku ispred sebe? Ne znam, ja sam samo još jedan zalutali putnik. Uporno tragam za ciljem, za kojeg ne znam, ni da li postoji. Okrećem se i iza sebe ugledam dečka, sa najljepšim osmijehom na svijetu. Pa gle, on u ruci nosi ružu i mislim da mi se upravo približava. Stvarno ne znam šta da radim, da li da bježim, ili da ga sačekam? Ok, evo ostajem i čekam. On i dalje prilazi, kao da se znamo godinama i šta je ovo, zašto mi daje ružu? Zar sam mu ovoliko bitna? Iako ga ne poznajem, kaže da je tu za mene i da ćemo kroz sve, da prođemo zajedno. Joj Bože, pa on se meni počinje užasno sviđati, savršen je. Je li tvoj anđeo, hoće li me čuvati uvijek? Ma sigurna sam da hoće, neću ni ja njega napustiti. Ja ga volim puno i dajem mu obećanje: zauvijek tu, zauvijek tvoja! <3