Marketing
Nestala je ..
Još se jako dobro sjećam tog dana.. Kiša je padala ko luda. Sjedio sam kao i inače, sam u sobi, sa muzikom kiše. To mi je bila omiljena..Čuvao sam njemu sliku u ruci, i sjećao se svakog momenta. Sjećao se svake riječi koju je izgovorila, osjećao bi svaki njen pogled, iako je u sobi nije bilo. Taj njen pogled je znao da ubije. Probadao je svaki organ, svaku kost, mišić. Zamišljao sam kako donosi toplinu u sobu, svojim ulaskom. Al, svaki bi se put pošteno zeznuo. Sa sobom je unosila veći mraz, a moje tamne zidove je činila još hladnijim..Neki kažu da to uopšte nije bila ljubav, no ja mislim skroz drugačije. Istina je, znali smo šutiti kao nijemi, oboje. Znali smo jednostavno sjediti, i ne raditi ništa satima. Samo bi me onako nijemo gledala, pogled joj je prolazio kroz mene. No prije nije bilo tako. Bili smo i mi sretni. Znali smo trčati po kiši kao budale, baš kad nikog nema na cestama. Znali smo pričati u prazno, kao neki luđaci. Smijali smo se satima, bez prestanka.
Ali, vrijeme se mjenja baš kao i ljudi.. Naša veza izgubila je smisao. Svaki dan sam je sve više i više gubio. Osjećao sam da više nije isto. Kući je dolazila kasno, ali bez mene. Vječito je imala neko opravdanje zašto mi se nije javila na mobitel. A da o poruka ne pričam.. nikad nisam dobivao odgovore ! Odlučio sam popričati sa njom. Mislio sam kako ću joj dati do znanja da se brinem, da mi je stalo kao i prvog dana. Ja sam pričao i pričao, ali me ona nije slušala. Uzela je svoje stvari onako u žurbi, i istrčala van. Nisam se trudio poći za njom. Ostao sam kao ukopan pored prozora. I da, još uvjek se sjećam toga. Noge mi i dalje pomalo bole od tog stajanja pored prozora.. Prošlo je dosta dana, mjeseci a o njoj nisam čuo ništa. Prođem onako po navici našim starim mjestima, i prisjetim se svega. Ne obazirem se na tuđe priče, jer kako god bilo, ljudi će i dalje pričati ono što žele ! I dalje sam onaj stari JA, i dalje je volim nemoguće puno. Mnogi kažu da sam potonuo otkad je otišla, da u meni nema života, da se ne smijem kao prije. Puno puta sam poželio da se javi, da je ugledam negdje onako slučajno. Ali ništa.. Kao da nije ni postojala.Vrijeme je i dalje teklo, a ja nisam micao. Živjeo sam za jedan njen poziv, poruku, ma bilo šta. Nisam se vezao za nikog, živjeo sam kao jedini čovjek na planeti.. U alkoholu tražio spas, ali ni to nije išlo. Vrtlog njenih slika se jednostavno, nije zaustavljao. Ponekad bi morao sjest, i rukama poklopit oči kako bi se te slike barem malo smirile. Živjeo sam noćnu moru, koju sam stvorio vlastitim rukama. To je tako trajalo i trajalo, sve dok nisam u staroj ladici pronašao njeno pismo. Jednostavno, nisam mogao da znam odakle se tu stvorilo, kad ga je napisala. Od sreće su mi počele drhtati ruke kao nikad prije. Otvarao sam ga, a gorke suze su tekle, i šparale mi lice. Sjeo sam na krevet, i počeo da čitam naglas: ''Dragi moj, volim te najviše. Ni sama ne znam zašto ovako počinjem pismo. Možda zato jer neznam odakle početi.. Hvala ti što si se trudio zbog mene, prelazio trnje života, i na mnogo njih se posjekao. Iako ti nikad nisam rekla da brinem, brinula sam. Iako godinama nisi čuo ono VOLIM TE, voljela sam te. Pokušala sam se zatvoriti u sebe, i uspjela sam. Nisam željela ostati povrijeđena, iskorištena. O tebi kao što i sam znaš, nisam mislila. Sad kad je sve spaljeno, uništeno, ja se kajem. Ne mogu da vratim tebe, ni sebe da popravim. Ko zna s kim si sad, koga voliš. Možda već i imaš porodicu. Živjeli smo u istom filmu, a igrali uloge po različitim scenarijima. Ovo je sve što ti ostavljam iza sebe, živi dalje, možeš ti to''.To su bile posljednje riječi od nje. Dok sam čitao zadnju rečenicu, koljena su mi klecala kao dva štapića, a glas je jecao. Nisam vjerovao da to zaista piše. Od muke i bola sam jednostavno htjeo sebi da presudim. Ali nisam. Smirio sam se nekako, i odlučio krenuti dalje. Sve boce alkohola sam bacio, njene slike zapalio a pismo sklonio u staru ladicu, gdje sam ga i našao. Shvatio sam da sam je zauvijek izgubio. Shvatio sam da se više nikada neće pojavit na vratima, i unjeti hladnoću. I danas, kao stari, sijedi starac, sjedim na starom kauču i premotavam sjećanja. Još se ledim u sobi od hladnih zidova, slušam muziku kiše, i osjećam njene ubojite poglede na sebi.. Još uvijek sam sam, i biću dok stojim na nogama. Dok sam živ.. Onako svjestan da još mi malo od života preostaje, uzmem njeno pismo, čitam i plačem. Barem me tješi to da ću je na nebu ponovo naći !
Post je objavljen 31.07.2013. u 13:21 sati.