Ima dana kada me prati nešto, prikovan sam za to i paraliziran tijelom. Nije to ljenost. Kao da mi se vratila stara navika iz đanka. Inače karakteristično je za narkomane da obično sve obavljaju u zadnji čas. Sve kao da vežeš tankom niti koja je napeta kao struna što prolazi kroz grudi, kao žica od gitare, ali nikako da pukne dok podmuklo vibrira kroz tijelo. Razvučena između dva pakla, između dvije vatre, od jada do jada. Ponekad ta oštra struna kao da razgoljuje dušu.
Jebačko sranje! Iza mene je samo besmisao,a ispred se nakupila ... sva moja tvrdoglavost. Priznajem, ima stvari kojima se teško prilagođavam,ali nekako mi se čini da što me stižu godine da mi je sve svakim danom svejedno. Ne isplati se bit ljut. Ne isplati se bit tužan. Suze su u pustinji, a mržnja klija iz nezadovoljnih ljudi. Nije mi baš jasno što me drži uspravnim niti bi to pretjerano želio znat. Neznam. Neki nagon za samoodržanjem, instikt. Tko zna da li zaboravljam ili samo potiskujem. Sve i da znam odgovor na to pitanje vjerujem da bi bio nevažan pa bi opet sve zaboravio. Kratko pamtim.

Najviše volim navečer nešto skuhat ,fino i ukusno pa onda neki keksuljak ili kolaćiće uz sok od jabuke. Pogledat neki film, pa zaspat i ujutro se probudit, skuvat kavu da me drmne i okrepi pa kakat i vani na svjež jutarnji zrak, uz zvuke lycie ili nekog post punka.
Prednosti samotnog života su velike. Nekako sve razmišljam pa ajde najbolje mi je tako i pitam se da li je to u stvari bijeg što sam se skrasio u ovoj vučjoj jazbini u centru grada. Živio sam bio sa njom ,u vezi 14 godina. Heroin je pošteno sve razvalio uz ogromnu pomoć jedne vjerske kršćanske sekte koja je nju preokrenila. Ja sam to prihvatio, ne lako ali odavno zdravo za gotovo. Pokušao sam ponovo sa jednom drugom. Treći život je tek proklijao. To je bio psihički vampir sa kojim sam živio 2 godine i te 2 godine su bile toliki šiljak u moj centralni živčani da su usporedive sa svih 6 godina pakla heroinske ovisnosti. Ne razara droga toliko koliko posljedice. Nema goreg nego loši ljudi. Droga je dobra, odnosno svaki otrov u određenoj dozi je lijek, a to što ga budale zloupotrebljavaju to je drugo..



Nije meni loše od ljudi, ne od manje količine. Upoznao sam par osoba koje imaju pozitivnu vibru i drago mi je bit sa njima. Mada ipak nakon svega pred kraj dana volim se povuć ode u ovu jazbinu i gledat sumrak kroz prozor pa onda pustit mjesečinu da se probija kroz rešetke i razljeva po krevetu pa tako opušten uplovit u snove ..... sve do jutarnje kave...

a što ako je iza barijere straha ludilo bez povratka? kakav koncept ono ima? ako iza ,sa one strane nema slobode odabira već je put u jednom pravcu što onda? Kao brodić od papira koji uz potok juri umjesto u baru uvuče ga snažan vir. kako sa tim strahom i sobom vladat, čime ga ukrotit, kako ga savladat.
jednostavnost je jedan od osnovnih principa slobode.