Marketing
pečat
Ima dana kada me prati nešto, prikovan sam za to i paraliziran tijelom. Nije to ljenost. Kao da mi se vratila stara navika iz đanka. Inače karakteristično je za narkomane da obično sve obavljaju u zadnji čas. Sve kao da vežeš tankom niti koja je napeta kao struna što prolazi kroz grudi, kao žica od gitare, ali nikako da pukne dok podmuklo vibrira kroz tijelo. Razvučena između dva pakla, između dvije vatre, od jada do jada. Ponekad ta oštra struna kao da razgoljuje dušu.
Jebačko sranje! Iza mene je samo besmisao,a ispred se nakupila ... sva moja tvrdoglavost. Priznajem, ima stvari kojima se teško prilagođavam,ali nekako mi se čini da što me stižu godine da mi je sve svakim danom svejedno. Ne isplati se bit ljut. Ne isplati se bit tužan. Suze su u pustinji, a mržnja klija iz nezadovoljnih ljudi. Nije mi baš jasno što me drži uspravnim niti bi to pretjerano želio znat. Neznam. Neki nagon za samoodržanjem, instikt. Tko zna da li zaboravljam ili samo potiskujem. Sve i da znam odgovor na to pitanje vjerujem da bi bio nevažan pa bi opet sve zaboravio. Kratko pamtim.
Post je objavljen 17.12.2014. u 21:41 sati.