Sa glavne ulice, prolaz, a u njemu smeće,napuknuti beton,mrak i u kutu na podu čuči bezdan. Bezdan je tip, Bezdan je ime koje sam mu ja dao pred 2-3 godine jer se predstavio meni nadimkom koji ima već 20ak godina,tako da je pravo ime izbačeno iz upotrebe. Tada, ,još prije je bila mračna ulica kada sam ga prvi put sreo i kad san ga onako usput pita kako mu je pravo ime. On je u taj tren duboko udahnuo,zahroptao, pustio zrak u svoja kodeinom opustošena pluća te zatim spuštao glavu prema dole izdisao i tiho ispustio riječ - bezdan. Život ga nije mazio.



Iz mraka je stigao komentar od nekoga, upućen na bezdana i njegovo tadašnje stanje, kaže - šta je,šta je opet bila duga noć, bijela noć. Lutao si sam i neznaš niti kamo, kroz blijedo svijetlo uličnih svjetiljki. Da, bezdan noć prije nije imao kamo. Izgorio mu je stan pa se već 2-3 godine jebe po gradu i tumara ko smrt, kao da je upao u - bezdan :-) . Inače bezdan nije refa za nešto bez dna. Riječ bezdan se odnosi na rupe u zemlji,pukotine u kojima nema svijetla dana, ne prodire.
A ovog bezdana koliko god da guta noć on se svako jutro negdi u gradu pojavi, izroni onako svjež, stilski obučen. Kao heroj bez bitke, lutalica bez puta, pojavi se kao knjiga, kao priča koju izgovaraš bez glasa na usnama. I dalje tumara za tragom koji ni sam ne pozna.
U mračnim kutevima svakog grada postoje ljudi koji imaju puno više bogatstva u svom srcu nego sve banke svijeta zlata u svojim riznicama. Nekima je patnja riznica ,a nekima opstanak. Vjerujte mi da ako sa njima ponekad provedete sat-dva da će im puno više značit to nego da im daš baš te sve riznice zlata na ovom ludom svijetu.