NATO i Hrvatska. Tko koga više treba?

Poljski pjesnik Czeslaw Milosz u knjizi Zarobljeni um piše o tome što mu se dogodilo na kalifornijskom sveučilištu Stanford, ranih sedamdesetih. Jedan ga je student upitao postoji li zapravo razlika između Auschwitza i Stanforda. Bilo je to doba studentskih protesta protiv rata u Vijetnamu i oko campusa tog elitnog sveučilišta bilo je, izgleda, policije. Znakovito za to doba i za taj milje, mladi je Amerikanac Milosza upitao: ima li razlike između nacističkog logora smrti i njegova fakulteta, kada su oba pod stražom.

Milosza sam se sjetio jutros, dok sam čitao o studenatima i predavačima zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji svojim sugrađanima poručuju da će 'nas se, ako uđemo u NATO savez, naša djeca sramotiti - baš kao što se neke zemlje sramote svojom nacističkom prošlošću.'

Bez obzira na činjenicu da su NATO i nacizam, što bi rekli Zagrepčani, 'kaj Rim i rit' (Amerikanci bi rekli – 'apples and oranges'; Srbi – 'babe i žabe'), izvlači se 'nacizam', teška artiljerija intelektualno lijenih. Kada ne postoje bolji argumenti, kada se nekome žele začepiti usta, histerično se vadi 'nacizam', pa ti sad brale reci nešto.

Onih koji se sjećaju nacizma, a čini se i onih koji su o njemu nešto pročitali, sve je manje. S nacizmom zato danas možemo usporediti što god nam padne na pamet.

Ali čekaj, čitam da među uzrujanima na Filo-faksu, osim ljevičara, ima i 'anti-fašista'.

To su vjerojatno oni s crnim maramama na licu, da ih mama na telki nebi prepoznala.

E, onda nema frke, oni sigurno znaju o čemu govore.

Ja ne znam što vi, čitatelji ovog bloga mislite (sigurno ću to uskoro čuti), ali ja mislim da je prava 'sramota' to što je Hrvatskoj – zemlji koja je prije 17,18 godina proživjela ono što je proživjela – trebalo toliko dugo da postane članica NATO saveza. A danas, na javnoj sceni, osim par novinskih komentatora, predsjednika države i premijera, nema drugih koji bi rekli – 'članstvo u NATO-u je naš uspjeh'; 'ono jamči da će Hrvatska ostati nezavisna zemlja' i 'pripremajući se za NATO postali smo, možda barem malo, solidnija i pristojnija država'.

Znam, ljudi razočarani u sve – vjerojatno, najviše u dubini, u same sebe - sada okreću očima i misle 'e, taj Klima, koj' idiot'.

Ali, recite mi nije li čudno to što su – navešću sada formaluciju 'studenata i predavača Filozofskog fakulteta' – 'anglo-američki korporacijski interesi' tražili od hrvatske vlade da osim vojnih reformi (koje se uglavnom sastoje od civilne kontrole nad vojskom) provede i političke i ekonomske reforme? Među ostalim, da poradi na smanjenju korupcije, da počne poštivati prava manjina, da ne krši slobodu tiska, da omogući da sudovi budu stvarno neovisni?

Da je po srijedi prolijevanje krvi za 'korporacijske profite', ne bi NATO savez, bojim se, niti primirisao Hrvatsku. Niti zemlje snažne pacifističke tradicije poput Češke ili Nizozemske. Niti male države općenito, poput Estonije ili Latvije.

Nagodio bi se 'korporacijski' NATO s pukovnikom KGB-a koji stoluje u Kremlju i podijelio 'profite' na račun malih.

Ali, gle čuda u NATO savezu su i multi-kulturalna zemlja-mozaik Kanada i hipernacionalistička, pravoslavna Grčka. I muslimanska Turska i katolička Španjolska. I Poljska i Češka – zemlje koje je u nedavnoj prošlosti, Zapad teško razočarao, ako ćemo pravo, više nego Hrvatsku. Danas, članice NATO saveza žele postati Ukrajina i Gruzija, zemlje koje s Rusijom vežu stoljetne kulturne i ne znam kakve sve ne veze.

I svi su oni tu okupljeni da bi služili 'anglo-američkim korporacijskim interesima'? Baš su budale.

Evo mog objašnjenja. Čini mi se da su 'mali' u NATO-u jer su, među ostalim, početkom devedesetih imali prilike vidjeti na koji se način raspala SFRJ i ne žele da se njima dogode 'krajine' i 'Kosova'. Vide da su u Moskvi na vlast došli bivši KGB-ovci (što je otprilike isto tako kao da je prije četrdesetak godina u Zapadnoj Njemačkoj predsjednik postao esesovac).

'Veliki' su u NATO-u, među ostalim, jer žele spriječiti rusvaj tipa Bosne. Da je tu negdje možda upletena i mitska 'nafta' vjerujem da ne čudi većinu nas koji sami plaćamo vlastiti benzin.

Činjenica je da Vlada RH nije baš najbolje objasnila zašto je NATO dobar za Hrvatsku, ali neosporno je da na izborima većina glasa za HDZ, SDP i druge stranke koje su u Saboru, a koje žele da Hrvatska postane članica NATO saveza. Ja po tome zaključujem da u Hrvatskoj 'šutljiva većina' - bez obzira na iziritiranost Zapadom i vjerojatno međunarodnom zajednicom općenito - ipak instinktivno shvaća da joj je u NATO savezu mjesto. Da je bolje biti u društvu s Amerikom, Britanijom, Mađarskom, Slovenijom i drugim zapadnim odnosno pro-zapadnim zemljama, nego biti sam ili – još gore – u savezu s Putinom i Koštunicom.

A ako netko od uzrujanih 'studenata i predavača Filozofskog fakulteta' čita ove moje mudrolije, možda mi može reći zašto vi 'ljevičari i anti-imperijalisti' ne nudite svojoj zemlji neku alternativu NATO savezu?

Što ako ne NATO? Teritorijalna obrana u tenisicama? Generali poput Koradea i Zagorca? Kalašnjikovi koji se kupuju za 200 dolara a preprodaju po 2000?

Ili možda pacifistička republika – 'cijelom svijetu dika' - o kojoj je govorio Stjepan Radić.

Zvuči lijepo. U istočnom susjedstvu Hrvatske, 'od Jadrana do Kitaja', u trenutku proglašenja takve države počeo bi se otvarati šampanjac.

objavljeno: srijeda - 02.04.2008. - 19:07 - Komentari (16) - Ispis - #

Bojan Klima

Linkovi

02.04.2008., srijeda