Možda si stvarno previše umišljam.
Mislim da mogu otići i vratiti se kad god želim, uvijek s jednakom radošću. Mislim da bi to trebalo biti tako, jer mislim da bi ljudima trebalo biti ljepo zajedno jer su zajedno, a ne jer znaju da će i sutra biti zajedno.
Možda si stvarno previše umišljam.
Da su dobra volja i dobra želja dovoljni.
Da mogu cijeniti svaki trenutak.
Da mogu biti sama sa sobom.
U tišini. U mraku. Ostavljena. Ismijana.
Od svog vlastitog uma. Da se mogu sebi nasmješiti. Nasmijati.
Jednim udahom ... ili s možda dva izbrisati želje, žudnje i čežnje.
Za pažnjom, divljenjem, vladanjem.
Da mogu biti zato jer jesam. A ne jer želim biti.
To je moja osobna želja za sebe. A što želim pokloniti drugima?
Moram reći da mi je žao što ne mogu iskreno pisati,
što ima previše toga u meni što prijeći riječi da izlaze čiste.
Nadam se da ću nadići to. Sama zbog sebe. Stvarno.
To je jedna od vrijednosti od kojih mogu teško vidjeti išta više. Pronalaženje prostora čiste umjetnosti u sebi.
Savladavanje srama, nesigurnosti, sumnji, ugroženosti i straha. Znam da sam daleko, ali znam i da putujem.
A znam i da se u ovom trenu osjećam grozno usamljeno. Jer sam bolesnjikava. Jer me je danas jako puno ljudi opteretilo svojim problemima. Jer se ja mješam u tuđe probleme i mislim da bih im trebala pomoći. Zato jer je i meni neko pomogao kad mi je trebalo, a i zato jer mi nitko nije pomogao kad mi je trebalo - mislim da se treba mješati.
Smješan zaključak, jel da? :) Lako je zaboraviti onu priču o gusjenici u kukuljici ... ako joj pomogneš da se oslobodi, ostaje gusjenica. Jedna mrtva gusjenica. A ako ju pustiš da se muči, postati će leptir. Koji je bljak ako ga gledaš izbliza, ali bolje i takav nego mrtav.
Ima toliko mnogo ljudi. To me svaki puta iznova oduševi. Još sam u fazi života kad upoznajem ljude koji me ne podsjećaju na nikog drugog. Istinski zapanjujuće. Koliko vrijednosti, motiva, udaha i izdaha. Još uvijek tragam za vlastitim razlozima.
Nekako se stvar ponovila. Sama od sebe.
Ne da mi se ići na "party-je" i slične stvari. Makar bih trebala jelte, kao jer je to poanta zašto čovjek ide po plesnim tečajevima- da bi plesao. Al ono. Ne volim situacije u kojima se čovjek mora zabavljati i mora mu bit super. Inaće je čudan.
Uz sve ostale razloge zašto mi se ne da.
Mislim da je ovih dana stvarno prevelik pritisak da čovjek mora bit sretan i uživat u životu-
ako ništa drugo onda petkom navečer. Kvragu i s tim.
Još jedna mala stvarca koju moram dodati.
Ne moći živjeti bez nekoga i voljeti nekoga uopće nisu ista stvar. Presjek tih dvaju stvari je nula, moglo bi se čak reči.
Filmovi su jako jako loša literatura za učenje o životu.
Premda volim ponekad pogledati koji tipično "ženski" film, treba čovjek ostati svjestan da su to sve fikcije.
Cjeli svijet izgrađen na plastici i hormonima. Krajnje vulgaran iz jednog kuta gledanja.
Ali to je samo jedna krajnost. Svaka je priča vulgarna kad ju se usporedi s cjelim bogatstvom mogučnosti.
Osim onih najboljih, naravno. Zato i jesu najbolje. :)
Ali klinci idalje odrastaju na filmovima i hrpama loše literature. I ja sam.
Ne znam jel to stvar prirodnog toka. Nadam se da nije.
Možda jednog dana klinci ne će razvijati pojam ljubavi uz Esmeraldu.
Ne kažem da je ne bi trebali gledati. Samo bi trebali imati nekoga da im objasni.
Vidjeti ćemo. :)