Neh, da. Ostala sam bez čaja. Onog čudnog, iz automata.
Ovo mi je inaće, prvi post koji pišem na faksu. Zanimljivo, prvi put u 4 godine se poklopila i ta konstalacija zvijezda.
U biti imam još sat vremena pauze, a ne da mi se učiti. Jer trebam malo odmora, malo razbacivanja, malo glupiranja.
U zadnjih 4 godine sam vrlo prestala čitati. Polako, postepeno. Mislim da se vidi.
Da se izražavam spretno kao slon u staklarni.
Nekako me to udarilo na Interliberu. Prošlo je jako puno vremena odkad sam pročitala roman, pravi debeli roman, knjigu punu misli, pipaka, ideja, želje, entuzijazma, čovječnosti i svega onoga što jesmo.
Očito je. I zanimljivo. U zadnje vrijeme puno toga pripisujem zrelosti.
Shvatila sam da do puno stvari čovjek ne može drugačije doći nego iskustvom. I te stvari su zrelost.
Čovjek se može beljiti ljudima na ulici i idalje biti zreo. Nadala sam se da je tako, a sad to i znam. :)
Premda idalje osjećam da postoji nesklad između mojeg postavljenog svijeta i onog od drugih ljudi (i to me jako bolno košta),
i premda me ponekad pomalo i strah da sam zaostala u razvoju ( tamo oko 18-19 godine: kad naučiš da je svijet usran i da se nema smisla truditi, nego se umjesto toga ljepo zapiješ) ... ne znam kaj sam htjela napisati.
Idalje sam tu, unatoć tim činjenicama, i nekako, pa barem znam u čemu je stvar i koje moje akcije pokreću probleme.
Kad zaboravim da će sve biti u redu, Onda sve ode krivo. Možda bih se stvarno trebala zapiti. (nikad nisam, pa treba probat, ne?)
S jedne strane obožavam čuvati tu svoju djetinju nevinost. Neiskustvo. Nezrelost. Vjerojatno tih se trebala toga rješiti.
Makar znam da tamo ne ću pronaći ništa. Barem da znam da nisam ništa bolja od drugih. Barem to.
Da si možda skinem mali dio tereta s leđa, umjesto da se pravim ga ga nema.
Vrlo irelevantno. Za javnost. Ovo. Hmm... Mediji su ionaku puni smeća.
Ali svejedno ću napomenuti da javno djelovanje mora biti promišljeno i nevezano uz osobno, jer samo tako može biti korisno.
Primjer. Trenutno zamjenski vodim yoga sekciju na faksu. Što je jelte, volonterski rad i javno djelovanje, jer ljudi mogu doći i vježbati grupno- definitivno ima nekakav utjecaj na zajednicu. Al ako recimo dođe netko tko to evidentno radi puno bolje, najnormalnije bi bilo da tu dužnost prepustim toj osobi. (makar sam na dužnosti još samo mjesec dana, ionako)
Dakle, ja se osobno ne vežem uz tu funkciju pa ju i mogu prepustit ili prihvatit po potrebi.
Znam da svi mladi tako misle, al mislim da je to baš cool. Kad su ljudi aktivni i sami se znaju organizirati, zadovoljit svoje potrebe i pomoć drugima. I svima je u biti dobro.
Problem je samo u tome kaj je to samo moja vizija svega toga. Da bi došlo do ikakve realizacije, treba neka opaka komunikacija s drugima. Dosadašnje metode su se pokazale izazovnima. Tap tap ta dap tap tap.
Izravnost, izravnost :) Preskačem duge i dosadne postove. Tam ta dam tap tap, treba to znati.
(Geez, kad sam to postala bolja u javnim usmenim izlaganjima nego u pisanim? )
Stvar je u tome da je tema vrlo aktualna, reklo bi se vruća. Promjene, promjene, promjene.
Jedna velika politička "promjena" je u toku, ili se barem tako čini, ali svima je ionako jasno da je to više manje šminka, zna se da ljevica i desnica igraju ping pong u svakoj državi koja se naziva demokratskom, a vrijednosti su u biti sve tu negdje.
Jer smo idalje isti ljudi. Jer se osjećam loše jer nisam znala sve odgovore na ispitu i mislim da je svijet nepravedno mjesto, a trebao bi biti pravedno. Jer mislim da ja zaslužujem biti sretna, biti najbolja i imati ljude koji me nikada ne će razočarati.
Zaslužujem to. Yeah.
Večini ljudi koje znam da su stalno nesretni tvrde nešto slično. Idealisti.
Prolazi ako ste jako zgodni, pa može biti neka furka za lovit tinejđerice.
Al u biti je bedasto. Tvrdim to već dosta godina, samo ne znam osjetit ono kaj mozak zna zaključiti ...
Bit će nam super, ako se potrudimo i ako radimo na tome. RADIMO. Namjerno.
Učimo. Tražimo, gledamo. Zanimljivo je u biti kolko je teško opustiti se. Mišiće.
I kolko je fantastičan osjećaj kad uspiješ, makar na kratko.
Ne volim ponavljanje, ne volim krivnju, ne volim kad se osječam ugroženo.
Kad osjećam da je ovo pisanje nešto krivo. Ta da ra da da. Javno je. I moje je. Konstruktivno je i s dobrim namjerama.
Najčešče.
Ne želim tjerati nikoga da se osjeća onako kako se ja ne volim osjećati. Ali to je tako nekako ... svojstveno sadašnjosti.
Ako patim, želim da i drugi pate. Točka. Želim. Moj osjećaj za pravdu u svjetu to traži. Imam osjećaj da ću morati napraviti nešto po tom pitanju.
Vidimo se. :) Negdje i jednom.
čiščenje - nastava - lindy hop - salsa - lindy hop - učenje
mislim da mi je mozak spržen.
i mislim da moram dobro razmisliti o stvarima koje govorim ljudima i zašto ih govorim.
i hoću li blog iskoristiti da kažem sve ono što bih inaće rekla ljudima iz krivih razloga.
tu sam, postojim. *mah mah*