Raspjevani dikobraz
subota, 29.10.2011.
It's Shag time!
U velikoj dilemi sam.
Dal da posvetim današnji post reklamiranju swinga ili osobnim razmišljanjima.
Ovog tjedna sam naučila jednu jako važnu stvar. Ugodnost je po nekim klasifikacijama osobina ličnosti.
Hmmm. Ugodnost. Zvuči čudno, jel da?
A opet, često čujemo da se za nekoga kaže da je ugodna osoba.
I ja sam uvijek mislila da se iza tih "ugodnih" osoba kriju nekakve turbo prirođene karizme,
šarm hollywoodskih glumaca i kaj sve ne. I da u osnovi malo ljudi ima šansu biti ugodna osoba.
Svi drugi su osuđeni da budu mulci kakvi jesu. Što nije nužno ni loše. Ali je krivo. Vrlo.
Jer je stvar u osnovi jako jednostavna.
Dovoljno je samo posvetiti pažnju osobi s kojom si u interakciji, opustiti se i uživati.
Zvuči vrlo intuitivno i samo po sebi jasno, jel da? Ugodni ljudi su oni u čijem društvu imaš osjećaj da je njima ugodno bit u tvojem društvu. Imalo to neke veze s tobom ili ne.
Socijalizacija uopće nije jednostavna ni lagana kolko izgleda.
Sva sreća da je ako ste raspoloženi za malo swinga nevjerojatno zabavna :)
Ovaj produljeni vikend predamnom je pravi izazov. Jer imam puno vremena za sebe, a imam i puno potencijalnih dilema i razmišljanja koja me mogu okupirati i uzrokovati da jako puno vremena provedem ležeći, zureći u strop i razmišljajući, prepirući se s virtualnim ljudima u glavi, puna ljutnje, bjesa i samosažaljenja. Dobro je pitanje kako svjesno izbjeći tako nešto, kad znaš da ti leži na putu. Kako zaboraviti, pustiti, ne bit ljut, ne biti ugrožen, ne biti zaboravljen u trenutcima kad si posve sam i možeš ih posvetiti bilo čemu. Uživati i igrati se jer ti se igra, djelovati prirodno, sam za sebe.
Osjetiti i usvojiti taj osjećaj, odvajanja vremena za druge i vremena za sebe.
Pozdrav
nedjelja, 16.10.2011.
Tra la la la. Opet slackam.
Opet cjeli dan zujim. Gledam britanske drame na telki. Za koje se ispostavi da su serije.
I nakon sat vremena se nije ništa razrješilo.
Napravit ću ja sve navečer, znam. Kad se vratim s klizanja. Al svejedno.
Teško mi je nać mjeru, do kud je normalno da očekujem od sebe disciplinu.
Jer nije da zujim cjeli dan. Samo ne radim onolko kolko bih mogla.
Što je normalno. Al ono, onda si moram priznat da sam ko i svi drugi ljudi.
Što kod mene ide teško.
Osim kad neko od mene zahtjeva da pogledom svijam žlicu.
Onda ne mogu doć do daha od silog objašnjavanja da sam ja furt obična
i da se takve gluposti ne imaju zahtjevat od nekog tak normalnog.
Dunno. Mislim da je ok da čovjek iskoristi ono kaj ima. I ne pokušava imat ono kaj nema.
Jedna od najgorih osobina ljudskih bića je to što pokušavaju druge oko sebe napraviti sebi (svojim idealina) sličnima,
i poštuju samo ljude za koje misle da su takvi ili da teže za tim. Divergencija nekako boli.
Valjda jer to nekako znači da si sam. I da nema krda ljudi koji potvrđuju da je tvoj život dobar i da ima smisla.
Još nisam našla razlog da ... razlog. Motivaciju. Onu za koju vjerujem da je ispravna za mene. Za vezanje.
Bilo kakvo vezanje osim prihvaćanja i pažnje.
Tra la la la la, la la la la la. I jedan *fuć furuć*.
Do vidjenja.
petak, 07.10.2011.
Vrag mi nije dao mira.
Od znatiželje me svrbješe prsti.
Rekli su mi da mi ne treba to u životu.
Da se više ne ću tog moć rješit.
Da je to zlo modernog doba.
Da to nije za poštene ljude.
Al, morala sam.
Upisala sam tečaj salse.
Ta ta la la la ... postaje mi sve teže ne plesati dok hodam ulicom.
Swing naravno ostaje moj omiljeni ples.
Al stvarno, stvarno je zabavno.
Ne znam jel to samo do mene. Jel ima veze s ostvarivanjem osobnih potencijala.
Jel ima veze s rađenjem stvari koje ne želiš i plašiš ih se.
Jel ima veze kaj se objektivno gledano ponašam nezrelo i sebično.
Al ovaj put, ne osjećam se krivo zbog toga.
Jer nekako znam da će stvari bit onakve kakve hoću da budu.
Ne ću htjeti biti nesebična. Samo ću se pobrinuti sama za sebe.
Pa ne će biti razloga za sebičnost. Tra la la la la. Ljudi koji plešu ne misle na zlo.
Misle na to kolko je život ljep. I žele što više raširiti taj osjećaj. Razbiti sram i ukočenost u svijetu.
To nam je zajedničko. Raširiti TAJ osjećaj.
Jedinstvo. Jer nas ništa ne djeli. Igramo se svojim tjelom. Igramo se jedni drugima.
Nitko ništa ne uzima, niti ne daje.
Ne zaboravljamo se.
Znamo da smo tu, i da je tu najbolje mjesto na svijetu, jer smo svi tu radi igre.
Nije bitna vještina. Niti spretnost. Samo lakoća osmjeha. Za tebe. I za mene.
Samo za taaaaaaj osjećaj ?