Vrag mi nije dao mira.
Od znatiželje me svrbješe prsti.
Rekli su mi da mi ne treba to u životu.
Da se više ne ću tog moć rješit.
Da je to zlo modernog doba.
Da to nije za poštene ljude.
Al, morala sam.
Upisala sam tečaj salse.
Ta ta la la la ... postaje mi sve teže ne plesati dok hodam ulicom.
Swing naravno ostaje moj omiljeni ples.
Al stvarno, stvarno je zabavno.
Ne znam jel to samo do mene. Jel ima veze s ostvarivanjem osobnih potencijala.
Jel ima veze s rađenjem stvari koje ne želiš i plašiš ih se.
Jel ima veze kaj se objektivno gledano ponašam nezrelo i sebično.
Al ovaj put, ne osjećam se krivo zbog toga.
Jer nekako znam da će stvari bit onakve kakve hoću da budu.
Ne ću htjeti biti nesebična. Samo ću se pobrinuti sama za sebe.
Pa ne će biti razloga za sebičnost. Tra la la la la. Ljudi koji plešu ne misle na zlo.
Misle na to kolko je život ljep. I žele što više raširiti taj osjećaj. Razbiti sram i ukočenost u svijetu.
To nam je zajedničko. Raširiti TAJ osjećaj.
Jedinstvo. Jer nas ništa ne djeli. Igramo se svojim tjelom. Igramo se jedni drugima.
Nitko ništa ne uzima, niti ne daje.
Ne zaboravljamo se.
Znamo da smo tu, i da je tu najbolje mjesto na svijetu, jer smo svi tu radi igre.
Nije bitna vještina. Niti spretnost. Samo lakoća osmjeha. Za tebe. I za mene.
Samo za taaaaaaj osjećaj ?
Post je objavljen 07.10.2011. u 23:06 sati.