Neh, da. Ostala sam bez čaja. Onog čudnog, iz automata.
Ovo mi je inaće, prvi post koji pišem na faksu. Zanimljivo, prvi put u 4 godine se poklopila i ta konstalacija zvijezda.
U biti imam još sat vremena pauze, a ne da mi se učiti. Jer trebam malo odmora, malo razbacivanja, malo glupiranja.
U zadnjih 4 godine sam vrlo prestala čitati. Polako, postepeno. Mislim da se vidi.
Da se izražavam spretno kao slon u staklarni.
Nekako me to udarilo na Interliberu. Prošlo je jako puno vremena odkad sam pročitala roman, pravi debeli roman, knjigu punu misli, pipaka, ideja, želje, entuzijazma, čovječnosti i svega onoga što jesmo.
Očito je. I zanimljivo. U zadnje vrijeme puno toga pripisujem zrelosti.
Shvatila sam da do puno stvari čovjek ne može drugačije doći nego iskustvom. I te stvari su zrelost.
Čovjek se može beljiti ljudima na ulici i idalje biti zreo. Nadala sam se da je tako, a sad to i znam. :)
Premda idalje osjećam da postoji nesklad između mojeg postavljenog svijeta i onog od drugih ljudi (i to me jako bolno košta),
i premda me ponekad pomalo i strah da sam zaostala u razvoju ( tamo oko 18-19 godine: kad naučiš da je svijet usran i da se nema smisla truditi, nego se umjesto toga ljepo zapiješ) ... ne znam kaj sam htjela napisati.
Idalje sam tu, unatoć tim činjenicama, i nekako, pa barem znam u čemu je stvar i koje moje akcije pokreću probleme.
Kad zaboravim da će sve biti u redu, Onda sve ode krivo. Možda bih se stvarno trebala zapiti. (nikad nisam, pa treba probat, ne?)
S jedne strane obožavam čuvati tu svoju djetinju nevinost. Neiskustvo. Nezrelost. Vjerojatno tih se trebala toga rješiti.
Makar znam da tamo ne ću pronaći ništa. Barem da znam da nisam ništa bolja od drugih. Barem to.
Da si možda skinem mali dio tereta s leđa, umjesto da se pravim ga ga nema.