Vrlo irelevantno. Za javnost. Ovo. Hmm... Mediji su ionaku puni smeća.
Ali svejedno ću napomenuti da javno djelovanje mora biti promišljeno i nevezano uz osobno, jer samo tako može biti korisno.
Primjer. Trenutno zamjenski vodim yoga sekciju na faksu. Što je jelte, volonterski rad i javno djelovanje, jer ljudi mogu doći i vježbati grupno- definitivno ima nekakav utjecaj na zajednicu. Al ako recimo dođe netko tko to evidentno radi puno bolje, najnormalnije bi bilo da tu dužnost prepustim toj osobi. (makar sam na dužnosti još samo mjesec dana, ionako)
Dakle, ja se osobno ne vežem uz tu funkciju pa ju i mogu prepustit ili prihvatit po potrebi.
Znam da svi mladi tako misle, al mislim da je to baš cool. Kad su ljudi aktivni i sami se znaju organizirati, zadovoljit svoje potrebe i pomoć drugima. I svima je u biti dobro.
Problem je samo u tome kaj je to samo moja vizija svega toga. Da bi došlo do ikakve realizacije, treba neka opaka komunikacija s drugima. Dosadašnje metode su se pokazale izazovnima. Tap tap ta dap tap tap.
Izravnost, izravnost :) Preskačem duge i dosadne postove. Tam ta dam tap tap, treba to znati.
(Geez, kad sam to postala bolja u javnim usmenim izlaganjima nego u pisanim? )
Stvar je u tome da je tema vrlo aktualna, reklo bi se vruća. Promjene, promjene, promjene.
Jedna velika politička "promjena" je u toku, ili se barem tako čini, ali svima je ionako jasno da je to više manje šminka, zna se da ljevica i desnica igraju ping pong u svakoj državi koja se naziva demokratskom, a vrijednosti su u biti sve tu negdje.
Jer smo idalje isti ljudi. Jer se osjećam loše jer nisam znala sve odgovore na ispitu i mislim da je svijet nepravedno mjesto, a trebao bi biti pravedno. Jer mislim da ja zaslužujem biti sretna, biti najbolja i imati ljude koji me nikada ne će razočarati.
Zaslužujem to. Yeah.
Večini ljudi koje znam da su stalno nesretni tvrde nešto slično. Idealisti.
Prolazi ako ste jako zgodni, pa može biti neka furka za lovit tinejđerice.
Al u biti je bedasto. Tvrdim to već dosta godina, samo ne znam osjetit ono kaj mozak zna zaključiti ...
Bit će nam super, ako se potrudimo i ako radimo na tome. RADIMO. Namjerno.
Učimo. Tražimo, gledamo. Zanimljivo je u biti kolko je teško opustiti se. Mišiće.
I kolko je fantastičan osjećaj kad uspiješ, makar na kratko.
Ne volim ponavljanje, ne volim krivnju, ne volim kad se osječam ugroženo.
Kad osjećam da je ovo pisanje nešto krivo. Ta da ra da da. Javno je. I moje je. Konstruktivno je i s dobrim namjerama.
Najčešče.
Ne želim tjerati nikoga da se osjeća onako kako se ja ne volim osjećati. Ali to je tako nekako ... svojstveno sadašnjosti.
Ako patim, želim da i drugi pate. Točka. Želim. Moj osjećaj za pravdu u svjetu to traži. Imam osjećaj da ću morati napraviti nešto po tom pitanju.
Vidimo se. :) Negdje i jednom.