Moram reći da mi je žao što ne mogu iskreno pisati,
što ima previše toga u meni što prijeći riječi da izlaze čiste.
Nadam se da ću nadići to. Sama zbog sebe. Stvarno.
To je jedna od vrijednosti od kojih mogu teško vidjeti išta više. Pronalaženje prostora čiste umjetnosti u sebi.
Savladavanje srama, nesigurnosti, sumnji, ugroženosti i straha. Znam da sam daleko, ali znam i da putujem.
A znam i da se u ovom trenu osjećam grozno usamljeno. Jer sam bolesnjikava. Jer me je danas jako puno ljudi opteretilo svojim problemima. Jer se ja mješam u tuđe probleme i mislim da bih im trebala pomoći. Zato jer je i meni neko pomogao kad mi je trebalo, a i zato jer mi nitko nije pomogao kad mi je trebalo - mislim da se treba mješati.
Smješan zaključak, jel da? :) Lako je zaboraviti onu priču o gusjenici u kukuljici ... ako joj pomogneš da se oslobodi, ostaje gusjenica. Jedna mrtva gusjenica. A ako ju pustiš da se muči, postati će leptir. Koji je bljak ako ga gledaš izbliza, ali bolje i takav nego mrtav.
Ima toliko mnogo ljudi. To me svaki puta iznova oduševi. Još sam u fazi života kad upoznajem ljude koji me ne podsjećaju na nikog drugog. Istinski zapanjujuće. Koliko vrijednosti, motiva, udaha i izdaha. Još uvijek tragam za vlastitim razlozima.