Nekad sam stvarno imala potrebu za pisanjem. Piskaranjem, bolje rečeno. Više manje sve kaj se pojavilo u mojoj glavi moralo je izać na danje svjetlo. Nisam sigurna jesam li u međuvremenu počela komunicirati na zdravije načine, ili sam prestala komunicirati.
Ionako se osjećam kao stanovnik Clochmerlea, u životnoj drami i stalnoj borbi s mediokritetsvom. Ograničenim i ograničujućim ulogama, mudrošću i odgovornošću. Biti svoj. Curi svima već na uši. Svi koji me znaju, znaju i tko sam ja, po čemu sam ja ja.
I ja mislim da se znam i znam zašto sam ja ja, a ne netko drugi. Nezgodno je to, u tim godinama kad si na pragu posve samostalnog života. Samo što baš svatko oko tebe zna kakav bi taj život trebao biti. I svi će patiti ako ih razočaraš.
Najviše ja sama, kad razočaram svoja očekivanja. A znam da budem. Jer očekivanja tome i služe.
Nisam jednostavna, nažalost nisam. Ni jednostavna ni naivna ni dobra, ne onako potpuno kolko sam mislila da jesam.
A saznala sam to u najklišejnijoj situaciji na svijetu. Mislim, znala sam to i prije, al nisam mogla slutiti do kojih granica može doći moja vlastita sebičnost i posesivnost. Pravim se da sam kraljica vrline i dobrote s dužnošću popravljanja drugih ljudi.
*sigh* Bilo bi mi jako smiješno da nije riječ o meni. Mislim, da je stvarno riječ o nekom liku u nekoj knjizi. Poučno, možda.
A pouka bi bila vjerojatno jedan od najvećih klišeja svih vremena. Užitak sreća zadovoljstvo i smisao u samom bivanju.
Kao cilj, dostižan cilj.
Paso doble na Loreenu McKennitt, zašto ne?
Vrijeme je, vrijeme da konačno počnem pisati. Da bacim koju udicu.
Ovogodišnje ljeto me ponjelo. Još nisam ni završila semestar a već letim naokolo.
Danima živim snove, a noćima plutam zapetljana kontradikcijama svojih dana.
Prošao je još jedan rođen-dan. Sad sam stvarno u godinama kad više nema mjesta za izlike, niti za bedasto gubljenje vremena na opojno samosažaljevanje. Koje je zapravo poprilično rašireno, ne bi čovjek povjerovao. Samo što se nikad ništa ne rješava tako agresivnim odlukama.Tako da se vjerojatno opet ponovno zavaravam. Al kaj ćeš.
No da, razmišljam o tome da preselim blog nekamo drugamo. Blog.hr mi ide na jetra s ovim reklamama koje skaču naokolo i brojanjem komentara koje ne radi, prihvaćanjem komentara koje ne radi i svim ostalim stvarima koje im ne rade.
Pozdrav, do idućeg susreta, nekada i negdje.