Nekad sam stvarno imala potrebu za pisanjem. Piskaranjem, bolje rečeno. Više manje sve kaj se pojavilo u mojoj glavi moralo je izać na danje svjetlo. Nisam sigurna jesam li u međuvremenu počela komunicirati na zdravije načine, ili sam prestala komunicirati.
Ionako se osjećam kao stanovnik Clochmerlea, u životnoj drami i stalnoj borbi s mediokritetsvom. Ograničenim i ograničujućim ulogama, mudrošću i odgovornošću. Biti svoj. Curi svima već na uši. Svi koji me znaju, znaju i tko sam ja, po čemu sam ja ja.
I ja mislim da se znam i znam zašto sam ja ja, a ne netko drugi. Nezgodno je to, u tim godinama kad si na pragu posve samostalnog života. Samo što baš svatko oko tebe zna kakav bi taj život trebao biti. I svi će patiti ako ih razočaraš.
Najviše ja sama, kad razočaram svoja očekivanja. A znam da budem. Jer očekivanja tome i služe.
Nisam jednostavna, nažalost nisam. Ni jednostavna ni naivna ni dobra, ne onako potpuno kolko sam mislila da jesam.
A saznala sam to u najklišejnijoj situaciji na svijetu. Mislim, znala sam to i prije, al nisam mogla slutiti do kojih granica može doći moja vlastita sebičnost i posesivnost. Pravim se da sam kraljica vrline i dobrote s dužnošću popravljanja drugih ljudi.
*sigh* Bilo bi mi jako smiješno da nije riječ o meni. Mislim, da je stvarno riječ o nekom liku u nekoj knjizi. Poučno, možda.
A pouka bi bila vjerojatno jedan od najvećih klišeja svih vremena. Užitak sreća zadovoljstvo i smisao u samom bivanju.
Kao cilj, dostižan cilj.
Paso doble na Loreenu McKennitt, zašto ne?
Post je objavljen 31.07.2011. u 21:23 sati.