Raspjevani dikobraz
srijeda, 22.04.2009.
Slike
Vrijeme je da se otpuhne prašina s ove stvari.
Raspoloženje mi se ponešto popravilo spram drugih ljudi. Sad prezirem samo nekolicinu i to one koji su tako istinski bezobrazni da me ni ne pozdrave a sjede u klupi ispred mene.
Kuje.
Smješno je samo koliko ja vremena i energije posvećujem tome. Dok šećem psa, dok se vozim busem, dok hodam ulicom a da ne spominjemo nastavu, cijelo vrijeme razmišljam o svima njima, bez kraja i konca i ikakve svrhe i smisla. Trebalo bi me ne biti briga. U nekokm cudnom mi horoskopu piše da se ne bih trebala brinuti oko toga što drugi misle o meni.
Da bar je tako jednostavno. Nigdje ne piše kako se to radi. Ovako samo sebe iscrpljujem i razbacujem energiju poklanjajući ju ljudima s kojima nemam nikakve veze.
Ali na kraju krajeva, sve je to nekako razočaravajuće.
Ispada da ekipa izlazi skupa. Slikaju se pijani i stavljaju fotke na fejs.
*sigh* ... mladosti li.
Ali ako nisu ovdije, gdje su onda? Gdje su svi oni ljudi koji bi trebali biti tu? Ovo su kreature ... a i ja zajedno s njima, jer sam pasivna. Jer čekam da netko sjedne pored mene i kaže:" Bok ja sam Kristina!" i da ona bude najkompa ikad. To se događa samo jednom u pet godina, a ja sam to već prošla. Kaj sad?
Gade mi se, sa svojim flertovima i glupim šalama koje moram stalno slušati. Ali me i privlače, jer su društvo, kakvo jesu da jesu.
A istovremeno gubim vrijeme. Ne radim ništa. Ništa izvan uobičajenih obaveza i zadaća. Plutam. Ništa čudnoga.
Ali istinski ne želim stati na onome što "moram". Takav rad nema smisla. To je sve što znam.
Fali mi vizija. Fali mi vjera da je ikakva promjena uopće moguća. Tako je lakše, smijati se entuzijastima, jer ionako nikada ništa ne će promijeniti.
Vjerojatno me takav stav i uvalio u sve ove nevolje ...
Ovo sve nema nikakve veze samnom. Stvarno. Previše izmišljam. Vidimo se.
četvrtak, 02.04.2009.
Tirada
Ovaj post pišem iz svoje sebične potrebe.
Ovaj put jesam napravila nešto drugačije. Ostala sam.
Ostala sama od svoje volje. Dok mi srce nije nagrizla samoća, i počela se buditi zavist i mržnja kao brana od svijeta. Tko su uopće oni da bi bili vrijedni moje pažnje?
Hihotajuće budale, pohlepni balavci, cendrave curice i umišljeni napuhanci.
Mrzim ih, jednog po jednog. Doista.
Mrzim one koji brbljaju na predavanjima iza mene.
Mrzim one koji ne mrze one koji brbljaju.
Mrzim one koji ne vole ASP.
Mrzim one koji su došli iz tehničkih škola.
Mrzim one koji čitaju knjige.
Mrzim one koji su u bilo čemu bolji od mene.
Mrzim djevojke s lijepom kosom.
Mrzim one koji samo govore a nikad ne slušaju.
Mrzim one koji odlaze ranije s predavanja.
Mrzim one koji ostavljaju smeće za sobom.
Mrzim one koji su s juga.
Mrzm one s kojima razgovaraju oni koje ne mrzim.
Mrzim one djevojke koje se stalno žale i uvijek im svi pomognu.
Mrzim one koji ne ustaju u šest svako jutro.
Mrzim one s jugoistoka.
Mrzim one koji igraju nogomet.
Mrzim sve one koji piju.
Mrzim parove koji u autobusu javno demonstriraju Kama sutru.
Mrzim nesigurne jadnike koji ogrnuti dugom kosom pogrbljeni zuje hodnicima.
Mrzim sve one koji postavljaju pitanja na predavanjima.
Mrzim sve one neobično odjevene.
Mrzim sve one s drugih fakulteta u našoj menzi.
Mrzim sve one s drugih fakulteta koji prigovaraju što mi radimo gužvu u našoj menzi, umjesto da učimo.
Mrzim sve one koji se voze jedanaesticom, četvorkom, trinaesticom ili peticom.
I da, mrzim penziće.
Mrzim vozaeč autobusa.
Mrzim sve one koji kupuju u istoj pekari kao i ja.
Mrzim sve one koji bulje u mene.
Mrzim skriptarnicu.
Mrzim sve one koji idu spavati poslje deset navečer.
Mrzim sve one koji su ikada konzumirali cigarete.
Mrzim i one koji me gnajve da im pomognem s zadaćom.
Kao i one koji ju samo žele prepisati.
Mrzim prijatelje životinja i ekološke aktiviste.
Mrzim sve koje sretnem na ulici.
Dakle nema nikoga, baš nikoga koga barem po jednoj osnovi ne prezirem.