Marketing
Slike
Vrijeme je da se otpuhne prašina s ove stvari.
Raspoloženje mi se ponešto popravilo spram drugih ljudi. Sad prezirem samo nekolicinu i to one koji su tako istinski bezobrazni da me ni ne pozdrave a sjede u klupi ispred mene.
Kuje.
Smješno je samo koliko ja vremena i energije posvećujem tome. Dok šećem psa, dok se vozim busem, dok hodam ulicom a da ne spominjemo nastavu, cijelo vrijeme razmišljam o svima njima, bez kraja i konca i ikakve svrhe i smisla. Trebalo bi me ne biti briga. U nekokm cudnom mi horoskopu piše da se ne bih trebala brinuti oko toga što drugi misle o meni.
Da bar je tako jednostavno. Nigdje ne piše kako se to radi. Ovako samo sebe iscrpljujem i razbacujem energiju poklanjajući ju ljudima s kojima nemam nikakve veze.
Ali na kraju krajeva, sve je to nekako razočaravajuće.
Ispada da ekipa izlazi skupa. Slikaju se pijani i stavljaju fotke na fejs.
*sigh* ... mladosti li.
Ali ako nisu ovdije, gdje su onda? Gdje su svi oni ljudi koji bi trebali biti tu? Ovo su kreature ... a i ja zajedno s njima, jer sam pasivna. Jer čekam da netko sjedne pored mene i kaže:" Bok ja sam Kristina!" i da ona bude najkompa ikad. To se događa samo jednom u pet godina, a ja sam to već prošla. Kaj sad?
Gade mi se, sa svojim flertovima i glupim šalama koje moram stalno slušati. Ali me i privlače, jer su društvo, kakvo jesu da jesu.
A istovremeno gubim vrijeme. Ne radim ništa. Ništa izvan uobičajenih obaveza i zadaća. Plutam. Ništa čudnoga.
Ali istinski ne želim stati na onome što "moram". Takav rad nema smisla. To je sve što znam.
Fali mi vizija. Fali mi vjera da je ikakva promjena uopće moguća. Tako je lakše, smijati se entuzijastima, jer ionako nikada ništa ne će promijeniti.
Vjerojatno me takav stav i uvalio u sve ove nevolje ...
Ovo sve nema nikakve veze samnom. Stvarno. Previše izmišljam. Vidimo se.
Post je objavljen 22.04.2009. u 09:28 sati.