četvrtak, 30.10.2008.
Hesse. Uglavnom Hesse. I još malo nekih drugih ljudi.
Novac. Nikada do sad u životu nisam imala novaca. Imali smo mi, ali nikada nisam imala ništa svojeg, ništa značajnog.
Bilo je uvijek tu- ako trebaš nešto- samo reci. Razumjela sam da moji roditelji puno rade da bi dobili taj novac. Nisam previše tražila.
No, vjetar je ćini se zapuhao i došlo je vrijeme promjene. Studij. Imam pravo na iste povlastice kakve je imao i brat. To što je on bio rastrošan ništa ne mijenja. Dobivam svoju svotu tjedno. Za sve potrebe, sve mogućnosti, sve želje. Isprva je bilo ljepo nekako ne imati osjećaj, barem ne tako izražen, da živiš o milostinji, već o onome na što imaš svako pravo. Skovala sam planove, kako da srežem očekivane troškove, pa da iz svega toga još više ispadne.
Treba biti financijski odgovoran, zar ne? Onda su došle investicije. Zar si godinama nisam obečavala da ću si kupiti nove klizaljke, čim nađem one prave. A što bolje potiće potragu za njima od svote kojom ih možeš i kupiti.
Klizaljke su se izjalovile. Ali ne i moji računi. Sve više i više mi zauzima život, misli. Koliko ću imati drugi tjedan ako potrošim tolko, a koliko ako potrošim duplo manje. A za dva tjedna? Do kraja semestra? Do kraja studija? Brojevi veliki, ali i razočaravajuće mali. Stvarni. Zaboravljam da novac uopće ne postoji, zaboravljam kako nas već pola godine povlače za nos, nas i našu borbu za egzistenciju. Smiješno je to, kako se lako daš porobiti. Čim poželiš onaj novi LCD 22' ekran ili nove cipele.
Umišljam si, umišljam kako je moja štednja pravedna i plemenita, kako je to nužna i potrebna žrtva koju moram podnjeti kako bih ih sve iznenadila. Misle da sam glupo dijete koje će sve potrošiti na slatkiše. Ne znaju što želim, ne znaju da mi slatkiši uopće ne trebaju, ne znaju da mi ništa ne treba ...
Ah, ta tajna, opasna i slatka predanost ideji bijega. Kada shvate kako sam mudro sve isplanirala, biti će kasno, jer ja ću biti daleko. O, kako ću se samo divno smijati, jer bili su tako glupi i naivni ... ne će više biti deranja ni razočaranja, glupih pravila koja očekuju poštovanje, podvijenih repova, slomljenog ponosa ... tog autoriteta koji guši, hladnog i stranog, taštog i samopouzdanog, strogoće koja ne poznaje nježnost, ljubavi koju valja zaslužiti pokornošću.
Svuda je, tako je normalan. Čujem priče, poznajem ljude. Zašto ih je toliko? Zar je moguće... zar je moguće da su zaboravili koliko ih je to boljelo od vlastitih očeva?
Zašto ne mogu oni, a tko zna hoćemo li mi sami sebi moći oprostiti grijehe naših predaka.
Znam da ne mogu pobiječi. Samo se pitam zašto mene to tolko boli. Ne shvaćam zašto nikada ne mogu obuzdati suze kad mi se obraća tim strogim glasom niti gađenje kada se pravi da ga zanima tko sam.
Ne, bijega nema. Samo življenje, trajanje, suočavanje. Iskrenost? Njema sam.
Čujem i vidim, ali ne mogu govoriti. Uostalom, zašto bih ja morala biti toliko jaka da riješim sve naše probleme?
Zašto se jedamput, onaj put kad je važno ne bih mogla osloniti na ljude ... na ljude?
Da, od života nemamo pravo ništa očekivati, naposljetku ništa nam ne duguje. Ali, kako shvatiti tu slučajnost koja nas je izbacija iz mora na isti žal? Da, gosti smo i baš zbog toga trebali bismo malo više uživati, a manje se brinuti o takvim stvarima. Ah, da bar je tako lako, tako lako nasmijati se samome sebi.
30.10.2008. u 16:37 •
14 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 13.10.2008.
Da, nisam ni očekivala.
Ma ne, ne da mi se pisati. Ljenguza sam. Vrijeme je zadnjih dana apsolutno ugodno.
Ispitići su u zraku. Nije da mi smetaju. Zapravo i nije studiranje tako strašno.
Pozdrav ^^
13.10.2008. u 21:48 •
15 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 02.10.2008.
Na kraju svih krajeva
You wanna feel how it feels?
You wanna know, know that it doesn't hurt me?
Tko bi rekao. Tko bi rekao ... nemojte pokušavati predvidjeti budučnost. Niti raditi dugoročne planove. To je karta za puno pogrešnih procjena.
Jako mi je drago što količina ogorčenosti u mojim tekstovima pada gotovo linearno. Čak me više ne nervira ni kad netko odluči biti takav bistrić i reći mi da sam glupa. Gurni si bananu u uho. (
Kia je nepresušan izvor inspiracije, kaj ćete ... )
Želim si ošišati kosu, želim se riješiti odjeće, ostati bez lica. Ponekad. Donose mi indentitet koji nije moj, onaj indentitet koji je prihvatljiv i u kojem se osjećam sigurno. Ali ne i dobro. Živcira me to. Jer znam tko sam. Samo što ne postoji odjeća na svijetu koja bi s time bila u skladu. Al znam da je tako svima. To ima smisla ... tko si zapravo, vide samo oni najbliži ... što nosiš ispod kože ... svi drugi osuđeni su na laž. ( zato ajmo jednostavno gologuzi šetat ulicama, lol ^^ )
Navodno kontakt očima nije prirodan među ljudima koji nisu u snažnom konfliktu ili jako privrženi. Meni se to ne sviđa. Govori da je prirodno da se ne doživimo. Da se mimoiđemo. Da smo stranci.
Ja volim oči. Govore jako, jako puno. Više od riječi ili slova. Volim kada vidim svijet i u tom svijetu nekoga tko također vidi svijet, i tko vidi mene. To je zapravo jako ... egzotično. Prozor u drugi svijet ako tako želite.
Pomalo je razočaravajuće kada vidiš pred očima kako ti se idealizam rasipa.
Malo po malo, komadić po komadić, kompromis za kompromisom. Proputovat ću svijet. Al samo da prije maturiram.
Radit ću ono što volim. Al samo da prvo završim faks. Biti ću hrabra. Al samo da prvo napravim sve što moji roditelji žele od mene. Biti ću ja. Ali samo da prvo preživim život.
Kao kukavica stojim na tom raskrižju, skrivam se iza semafora. Kako s ikime mogu dijeliti život kad ga ni sama nemam? To je ta mrtva točka. Ta pustinja. Taj dan koji se pretapa s svim drugim danima, u nedogled.
Ne muči me ono što se događa, jer ionako se događa samo ono što ja vidim, muči me ono što ja mislim da jesam.
Ako želiš znati je li netko sretan, samo ga pogledaj u oči. Sreću nosiš sa sobom, što god da ti se dogodi. Kako su me uspjeli uvjeriti da im pripadam? Kako su me uvijerili da dam svoju dušu u njihove ruke? Zašto me je tako strah? Sloboda je odmah tu, korak dalje. Ja stojim i zurim u nebo. Tražim nekoga tko će me spasiti. Tko će mi obečati da će sve biti u redu. Bacati mi takve laži besramno u lice, jer ih želim. Ali nitko to ne može. Nitko. Ledeni vjetar je moj anestetik.
Odreci se svake nade, svake vjere. Nasmij se samom sebi. Umri da bi živio.
You wanna hear about the deal I'm making?
Kakva kukavica sam postala ... ili sam tek sada svijesna tko sam bila cijelo vrijeme. Ali to ne mijenja ništa. Baš ništa. Koliko god se neki trudili dokazati mi suprotno, sama misao ne djeluje, ne na svjetove, a najmanje na moj. Potrebno je zakoraknuti prema ... čemu? kome?
Tko biste željeli biti ? Navodno pitanje baš i nema smisla. Navodno. Navodno vodi u kreiranje zakučastih unutarnjih svjetova. Navodno. Navodno od toga možeš poludjeti i izgubiti svaki osjećaj za stvarnost. Navodno. Navodnome se baš i ne treba vjerovati. Treba znati pregristi bol. Kad je sve gotovo, osjetiš se bolje. Uostalom, vrit sa svime.
Moja lijeva ruka crta bez pol muka. Neprijatelji ( strahovi) su tu da im mašeš antistrašnim štapičima pred nosom.
Sve se ionako na kraju svede na blaženu kontenplaciju u matematici. Ilti spavanje na predavanjima.
And if I only could,
Make a deal with God,
And get him to swamp our places.
Prošla sam dio puta. Uzimam kompas. Tko zna koji će smijer sada pokazati ?
Može li swamp postati swap ? Možemo li doista, umjesto usamljenosti odabrati razumijevanje? Hoćeš li ikada ... li mi ikada pokazati istinu o sebi ? Ili je ona previše strašna, previše hladna?
I tko je na kraju krajeva uopće Dolores ?
02.10.2008. u 23:04 •
6 Komentara •
Print •
#