Novac. Nikada do sad u životu nisam imala novaca. Imali smo mi, ali nikada nisam imala ništa svojeg, ništa značajnog.
Bilo je uvijek tu- ako trebaš nešto- samo reci. Razumjela sam da moji roditelji puno rade da bi dobili taj novac. Nisam previše tražila.
No, vjetar je ćini se zapuhao i došlo je vrijeme promjene. Studij. Imam pravo na iste povlastice kakve je imao i brat. To što je on bio rastrošan ništa ne mijenja. Dobivam svoju svotu tjedno. Za sve potrebe, sve mogućnosti, sve želje. Isprva je bilo ljepo nekako ne imati osjećaj, barem ne tako izražen, da živiš o milostinji, već o onome na što imaš svako pravo. Skovala sam planove, kako da srežem očekivane troškove, pa da iz svega toga još više ispadne.
Treba biti financijski odgovoran, zar ne? Onda su došle investicije. Zar si godinama nisam obečavala da ću si kupiti nove klizaljke, čim nađem one prave. A što bolje potiće potragu za njima od svote kojom ih možeš i kupiti.
Klizaljke su se izjalovile. Ali ne i moji računi. Sve više i više mi zauzima život, misli. Koliko ću imati drugi tjedan ako potrošim tolko, a koliko ako potrošim duplo manje. A za dva tjedna? Do kraja semestra? Do kraja studija? Brojevi veliki, ali i razočaravajuće mali. Stvarni. Zaboravljam da novac uopće ne postoji, zaboravljam kako nas već pola godine povlače za nos, nas i našu borbu za egzistenciju. Smiješno je to, kako se lako daš porobiti. Čim poželiš onaj novi LCD 22' ekran ili nove cipele.
Umišljam si, umišljam kako je moja štednja pravedna i plemenita, kako je to nužna i potrebna žrtva koju moram podnjeti kako bih ih sve iznenadila. Misle da sam glupo dijete koje će sve potrošiti na slatkiše. Ne znaju što želim, ne znaju da mi slatkiši uopće ne trebaju, ne znaju da mi ništa ne treba ...
Ah, ta tajna, opasna i slatka predanost ideji bijega. Kada shvate kako sam mudro sve isplanirala, biti će kasno, jer ja ću biti daleko. O, kako ću se samo divno smijati, jer bili su tako glupi i naivni ... ne će više biti deranja ni razočaranja, glupih pravila koja očekuju poštovanje, podvijenih repova, slomljenog ponosa ... tog autoriteta koji guši, hladnog i stranog, taštog i samopouzdanog, strogoće koja ne poznaje nježnost, ljubavi koju valja zaslužiti pokornošću.
Svuda je, tako je normalan. Čujem priče, poznajem ljude. Zašto ih je toliko? Zar je moguće... zar je moguće da su zaboravili koliko ih je to boljelo od vlastitih očeva?
Zašto ne mogu oni, a tko zna hoćemo li mi sami sebi moći oprostiti grijehe naših predaka.
Znam da ne mogu pobiječi. Samo se pitam zašto mene to tolko boli. Ne shvaćam zašto nikada ne mogu obuzdati suze kad mi se obraća tim strogim glasom niti gađenje kada se pravi da ga zanima tko sam.
Ne, bijega nema. Samo življenje, trajanje, suočavanje. Iskrenost? Njema sam.
Čujem i vidim, ali ne mogu govoriti. Uostalom, zašto bih ja morala biti toliko jaka da riješim sve naše probleme?
Zašto se jedamput, onaj put kad je važno ne bih mogla osloniti na ljude ... na ljude?
Da, od života nemamo pravo ništa očekivati, naposljetku ništa nam ne duguje. Ali, kako shvatiti tu slučajnost koja nas je izbacija iz mora na isti žal? Da, gosti smo i baš zbog toga trebali bismo malo više uživati, a manje se brinuti o takvim stvarima. Ah, da bar je tako lako, tako lako nasmijati se samome sebi.
Post je objavljen 30.10.2008. u 16:37 sati.