You wanna feel how it feels?
You wanna know, know that it doesn't hurt me?
Tko bi rekao. Tko bi rekao ... nemojte pokušavati predvidjeti budučnost. Niti raditi dugoročne planove. To je karta za puno pogrešnih procjena.
Jako mi je drago što količina ogorčenosti u mojim tekstovima pada gotovo linearno. Čak me više ne nervira ni kad netko odluči biti takav bistrić i reći mi da sam glupa. Gurni si bananu u uho. ( Kia je nepresušan izvor inspiracije, kaj ćete ... )
Želim si ošišati kosu, želim se riješiti odjeće, ostati bez lica. Ponekad. Donose mi indentitet koji nije moj, onaj indentitet koji je prihvatljiv i u kojem se osjećam sigurno. Ali ne i dobro. Živcira me to. Jer znam tko sam. Samo što ne postoji odjeća na svijetu koja bi s time bila u skladu. Al znam da je tako svima. To ima smisla ... tko si zapravo, vide samo oni najbliži ... što nosiš ispod kože ... svi drugi osuđeni su na laž. ( zato ajmo jednostavno gologuzi šetat ulicama, lol ^^ )
Navodno kontakt očima nije prirodan među ljudima koji nisu u snažnom konfliktu ili jako privrženi. Meni se to ne sviđa. Govori da je prirodno da se ne doživimo. Da se mimoiđemo. Da smo stranci.
Ja volim oči. Govore jako, jako puno. Više od riječi ili slova. Volim kada vidim svijet i u tom svijetu nekoga tko također vidi svijet, i tko vidi mene. To je zapravo jako ... egzotično. Prozor u drugi svijet ako tako želite.
Pomalo je razočaravajuće kada vidiš pred očima kako ti se idealizam rasipa.
Malo po malo, komadić po komadić, kompromis za kompromisom. Proputovat ću svijet. Al samo da prije maturiram.
Radit ću ono što volim. Al samo da prvo završim faks. Biti ću hrabra. Al samo da prvo napravim sve što moji roditelji žele od mene. Biti ću ja. Ali samo da prvo preživim život.
Kao kukavica stojim na tom raskrižju, skrivam se iza semafora. Kako s ikime mogu dijeliti život kad ga ni sama nemam? To je ta mrtva točka. Ta pustinja. Taj dan koji se pretapa s svim drugim danima, u nedogled.
Ne muči me ono što se događa, jer ionako se događa samo ono što ja vidim, muči me ono što ja mislim da jesam.
Ako želiš znati je li netko sretan, samo ga pogledaj u oči. Sreću nosiš sa sobom, što god da ti se dogodi. Kako su me uspjeli uvjeriti da im pripadam? Kako su me uvijerili da dam svoju dušu u njihove ruke? Zašto me je tako strah? Sloboda je odmah tu, korak dalje. Ja stojim i zurim u nebo. Tražim nekoga tko će me spasiti. Tko će mi obečati da će sve biti u redu. Bacati mi takve laži besramno u lice, jer ih želim. Ali nitko to ne može. Nitko. Ledeni vjetar je moj anestetik.
Odreci se svake nade, svake vjere. Nasmij se samom sebi. Umri da bi živio.
You wanna hear about the deal I'm making?
Kakva kukavica sam postala ... ili sam tek sada svijesna tko sam bila cijelo vrijeme. Ali to ne mijenja ništa. Baš ništa. Koliko god se neki trudili dokazati mi suprotno, sama misao ne djeluje, ne na svjetove, a najmanje na moj. Potrebno je zakoraknuti prema ... čemu? kome?
Tko biste željeli biti ? Navodno pitanje baš i nema smisla. Navodno. Navodno vodi u kreiranje zakučastih unutarnjih svjetova. Navodno. Navodno od toga možeš poludjeti i izgubiti svaki osjećaj za stvarnost. Navodno. Navodnome se baš i ne treba vjerovati. Treba znati pregristi bol. Kad je sve gotovo, osjetiš se bolje. Uostalom, vrit sa svime.
Moja lijeva ruka crta bez pol muka. Neprijatelji ( strahovi) su tu da im mašeš antistrašnim štapičima pred nosom.
Sve se ionako na kraju svede na blaženu kontenplaciju u matematici. Ilti spavanje na predavanjima.
And if I only could,
Make a deal with God,
And get him to swamp our places.
Prošla sam dio puta. Uzimam kompas. Tko zna koji će smijer sada pokazati ?
Može li swamp postati swap ? Možemo li doista, umjesto usamljenosti odabrati razumijevanje? Hoćeš li ikada ... li mi ikada pokazati istinu o sebi ? Ili je ona previše strašna, previše hladna?
I tko je na kraju krajeva uopće Dolores ?