Povećalo

U knjižnici Bogdana Ogrizovića prije dva dana održana je tribina pod nazivom Postjugoslavenska kultura, koliko se razumijemo? U raspravi su sudjelovali ugledni intelektualac i književnik Igor Mandić, autorica knjige „Hotel Zagorje“ Ivana Simić Bodrožić, autor knjige „Postjugoslavenska kultura“ Boris Postnikov, te gosti iz Beograda urednik i prevoditelj Dejan Ilić i etnolog Ivan Čolović.
Foto: Sudionici tribine

Tribina je otvorena pitanjem moderatora Bojana Munjina kojeg je zanimalo trebaju li se predstave srpskih autora prevoditi na naš jezik. Nedavno je rasprave izazvala kazališna premijera „Gospođe ministarke“ redatelja Olivera Frljića koja je izvedena na srpskom. Mandić smatra kako je tu predstavu trebalo prevesti s obzirom na to da je ona prepuna žargona, dijalektalnih izraza koji su nejasni i koji mogu dodatno zbuniti hrvatsku publiku. No, naglašava kako je srpski književni jezik vrlo srodan hrvatskom i da njegovo razumijevanje ne treba predstavljati veliki problem.
Foto: Igor Mandić i Bojan Munjin

Prije nekoliko godina u javnosti se vodila polemika oko uvođenja priče Branka Čopića „Ježeva kućica“ u hrvatske čitanke. Starije generacije su odrasle na toj priči no u ratnim devedesetima ta priča nije nalazila svoje mjesto u hrvatskim udžbenicima. Stoga se nametalo pitanje je li potrebno upoznavati kulturu susjednih nam država i hoće li čitanje knjiga srpskih i bošnjačkih autora doprinjeti boljem razumijevanju ali i uvažavanju. Mogu li nekada ratom zahvaćeni narodi voditi kvalitetan kulturni dijalog bez nesuglasica?
Foto: Ivan Čolović i Ivana Simić Bodrožić

Ivana Simić Bodrožić ističe kako je upoznavanje tuđe kulture važno jer se na taj način ruše ograde. Ona kaže da je možda upravo čitanje djela autora iz država bivše Jugoslavije prilika zbližavanja i boljeg razumijevanja. Boris Postnikov pak ističe da je puno prisutnije nerazumijevanje među različitim generacijama nego između nacija na Balkanu. Tijekom rasprave Mandić je doveo u pitanje izraz „postjugoslavenska kultura“. Ustvrdio je kako postjugoslavenska kultura kao takva ne postoji jer ne postoji ni Postjugoslavija. Svojom kritičkom opaskom osvrnuo se i na kvalitetu književnih djela s prostora bivše Jugoslavije smatrajući da su precjenjena. Rapravi je nedostojalo oprečnih stavova, tako da su svi gosti uglavnom imali slične poglede na temu.
Foto: Publika na tribini

Publiku su uglavnom činili ljudi starije životne dobi. Cijeli događaj prenosio je treći program Hrvatskog radija koji je ujedno i organizator tribine.

Za praktične vjernike proslavi Božića prethodi intenzivnija duhovna priprema kroz četiri tjedna uoči samog blagdana. To razdoblje liturgijske godine nazivamo advent ili došašće. U tim tjednima vjernici nastoje kroz molitvu, odlazak na mise zornice, čitanjem svetog pisma živjeti u skladu sa Božjom riječi i doživjeti istinsko značenje Božića. Baš kao što se svaka obitelj priprema za proslavu Božića i gradovi diljem Hrvatske odišu posebnim predblagdanskim duhom.

U gradu Zagrebu početak adventa je obilježen paljenjem prve svijeće na Manduševcu. Bogatim kulturnim programom Zagreb je u potpunosti oživio, a na svakom koraku se osjetio blagdanski ugođaj.
Na glavnom zagrebačkom trgu održavale su se brojne glazbene manifestacije. Svojim nastupima publiku su zabavljali zborovi, kulturno umjetnička društva i brojne plesne grupe. Za ljubitelje klasične glazbe najbolje riješenje je odlazak na Zrinjevac. Tamo se mogu opustiti uz valcere i uživati u izvedbama Mozartovih i Straussovih djela.
Razni štandovi smješteni na glavnim zagrebačkim trgovima podsjetili su nas na bogatu hrvatsku gastronomiju. Tako su građani Zagreba mogli uživati u mnogim ličkim specijalitetima kao što su sir škripavac, basa i svima omiljene ličke pole. Nisu ostali uskraćeni ni za slavonske kobasice te krpice sa zeljem. Večernje šetnje Gornjim gradom nikada nisu bile pimamljivije. Besplatna vožnja uspinjačom i štandovi bogati božićnim ukrasima i suvenirima dovoljan su poziv za odlazak na Grič.

Posebna atrakcija podno katedrale bile su žive jaslice. Glumci amateri nastojali su na što vjerodostojniji način uprizoriti Isusovo rođenje.



Žive jaslice u Zagrebu by Valentina_FPZG

Ovakvi događaji znaju nas podsjetiti na prave životne vrijednosti kao što je obitelj. Posljednjih nekoliko desetljeća Božić se pretvorio u konzumeristički blagdan. Ljudi su prije svega zaokupljeni materijalnim vrijednostima stoga smo često mogli čuti rečenicu: „Sva sreća da je Božić samo jednom godišnje poludio bih od kupovine svih tih poklona.“ Rođenjem Isusa Bog nam je darovao sebe stoga nema ništa lošeg u darivanju i uživanju u božićnim poslasticama sve dok to ne postane jedini sadržaj Božića. Možda je vrijeme financijske krize krajnje vrijeme da se okrenemo unutarnjem bogatstvu i doživimo Božić na produhovljen način.

Advent u Muzeju umjetnosti i obrta

Izložba pod nazivom „Advent u Muzeju umjetnosti i obrta“ posvećena je tradicionalnom načinu proslave božićnih blagdana u obiteljskim domovima. Svi posjetitelji imaju prilike vidjeti nekadašnje božićne ukrase koji su početkom prošlog stoljeća krasili božićna drvca i domove brojnih obitelji u Hrvatskoj. Prema pričama ljudi zrelije životne dobi božićna drvca su se nekada ukrašavala češerima, suhim voćem, perecima i papirnatim cvijećem. Jedino su bogatija kućanstva imala prilike okititi svoja drvca ukrasnim kuglicama. Prve kuglice su izrađene 1840- ih godina u Njemačkoj, u gradu Lauschi. Izrađene su od puhanog stakla koji se kasnije umakao u razne boje.


Izložba Advent u Muzeju za umjetnost i obrt by Valentina_FPZG

Osim božićnih ukrasa izložbeni prostor bio je prepun starinskih igračaka. One su uglavnom izrađivane od drveta i mekanih tkanina. Posebnu pozornost najmlađih posjetiteljica plijenila je kuća za lutke. Svojim izgledom podsjeća na raskošnu kuću iz bajke.


Izložba Advent u MUO by Valentina_FPZG

Za raliku od običaja predstavljenih na ovoj izložbi, djetinjstvo današnje djece uglavnom obilježava internet i televizija. Njihovi zahtjevi i želje za Božić nisu nimalo skromni, te najpoželjnije igračke postaju mobiteli i raznovrsne kompjutorske igrice.
No, danas kao i prije obiteljski ručak važan je dio proslave Božića. Mnoge domaćice se trude učiniti stol što bogatijim, ali i što svečanijim. Iako se prije nekoliko desetljeća malo koja obitelj mogla pohvaliti skupocjenim posuđem blagdanski stolovi su vrvjeli tradicionalnim božićnim kolačima. Oni bogatiji ukrašavali su stolove srebrenim posuđem, svijećnjacima i ukrasnim vazama.


Nekada su čestitke bile najpraktičniji i najuobičajeniji način čestitanja božićnih i novogodišnjih blagdana, dok danas prednost imaju sms poruke i elektronička pošta. Čestitke su izrađivali sami pošiljatelji, trudeći se prenijeti svu svoju kreativnost na komadić kartona. Koristili su brojne ukrasne papire uz veliku dozu mašte.

U sklopu izložbe provode se radionice u kojima posjetitelji mogu izrađivati vlastite ukrase i čestitke. Oni spretniji mogu se upustiti u avanturu pripravljanja slastica i to pod sručnim vodstvom slastičara. Advent s početka prošlog stoljeća, te advent kakvog danas poznajemo dva su različita svijeta.

U sklopu kolegija Kulturni menadžment prošli je tjedan na Fakultetu političkih znanosti svoje predavanje održala ugledna glumica i vlasnica privatnog kazališta „Mala scena“ Vitomira Lončar. U svom izlaganju osvrnula se na svoju dosadašnju karijeru i prenijela svoja iskustva stečena u glumačkim i poduzetničkim vodama.
Vitomiru Lončar krasi jedna od rijetkih osobina, a ta je spremnost da uvijek počinje iznova. To se najbolje oslikava kroz njezina životna postignuća. Naime, gđa Lončar osim glumačke može se pohvaliti i s poduzetničkom, te znanstvenom karijerom.

Budući da su je privlačila svjetla pozornice ulazak u svijet glume za nju je bio logičan izbor. Kako bi ostvarila svoje ambicije gđa Lončar 1977. upisuje studij glume na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju. Godinu dana nakon diplome dobiva glavnu ulogu u filmu „Štefica Cvek u raljama života.“ Zahvaljujući tom odličnom glumačkom ostvarenju 1982. dobiva nagradu hrvatskog glumišta. Osim rada u kazalištu i na filmu Vitomiri se 1988. pružila prilika iskusiti rad na televiziji i to u dječjoj emisiji Malavizija koju je vodila zajedno sa Ivicom Zadrom i Darkom Janešom. Mnoge generacije odrasle su uz taj voditeljski trio koji je uveseljavao djecu u tmurnim ratnim godinama. S osobitim ponosom pričala je o tom djelu svoje karijere ne krijući zadovoljstvo što je mogla obilježiti djetinjstvo danas odraslih ljudi.


Zajedno sa suprugom Ivicom Šimićem osniva svoje privatno kazalište Mala scena. Bio je to za nju mukotrpan posao. Učila je u hodu vodeći nekoliko poslova. Tako je istovremeno bila glumica, organizatorica, administratorica, ukratko odgovorna za cjelokupno vođenje jednog malog pogona kakav je bio Mala scena. Prisjetila se kako je od prodaje ulaznice uspjela tek počastiti glumce pivom. No taj posao ju je ispunjavao i nije željela odustati od svojih planova. Cilj joj je bio učiniti „Malu scenu“ prepoznatljivom na kulturnoj sceni bogatoj kvalitetnim predstavama koje će privući znatiželjno mnoštvo i približiti umjetnost svakom građaninu. Progovorila je i o problemu s kojim se nose mnogi vlasnici privatnih kazališta a to je nedostatna financijska potpora od strane nadležnih institucija. O problemima u kazališnom svijetu Vitomira piše u svom blogu „Slamka spasa“ prozivajući odgovorne. Zbog svog kritičkog pristupa stekla je brojne neprijatelje i obavjesne razgovore s pripadnicima MUP-a. Naglasila je kako je i te kako svjesna svoje pozicije i činjenice da se bori sa sustavom, no ne namjerava odustati, naprotiv želi ovo društvo učiniti zdravijim.
Primjer njezinog javnog djelovanja nam pokazuje kako sloboda govora i pisane riječi još uvijek nisu zajamčene i da ovo društvo nije demokratsko u pravom smislu te riječi.



Pozvala je sve prisutne da aktivno sudjeluju u izgradnji boljeg društva, volontirajući, pomažući obespravljenima. Pritom je važno kako ona kaže ne odustati od svojih snova i uvijek biti spreman početi iznova.