Volim kad mogu voljeti. Onako jasno, određeno. Jedinstveno. Jednu.

Dvije je previše. Previše za moje malo srce stvoreno da voli samo jednu i da bude voljeno samo od jedne. Trenutno nisam zaljubljen. I dobro je da nisam. Jer... strah me ponovno zaljubiti se. Sve je isprazno. I nema ništa novo pod suncem. Jedna prođe, druga dođe. Samo se ciklički zaljubljujem i to nikamo ne vodi. Dosta mi je toga... Dosta takvog života... Ispraznog... Usamljenog...

Točkice... Tri točkice... Trenutak kad nemam što više reći. Lako je samo napisati tri točkice i ostaviti čitatelja da pokuša dokučiti dubinu misli koja se nalazi u mojim riječima. A možda ta misao nema dubinu nego se ja samo u to uvjeravam, svjestan da ću tako možda lakše preboljeti samoću koja me hvata u kritičnim trenucima.

Na momente pomislim, možda će s vremenom neke stvari postati lakše za podnositi. Možda će sve te emocije koje su u meni pronaći svoje rješenje, pronaći svoj kraj. Tužno je kako tako često završimo s krivim ljudima, na krivim mjestima, s krivim iskustvima. A potrebno je tako malo da bismo bili sretni... ne trebam uz sebe imati milijun ljudi. Možda je dovoljno dvoje. Možda je dovoljna ona jedna da bude uz mene. Na lijevoj strani... ili možda...

Desnoj...

Ruci koja je spremna pomoći nitko ne govori NE. Ali, mogu li ljudi vidjeti koja je ruka spremna pomoći, ili su suosjećanje, ljubav, poštenje, strpljenje i danas gledani kroz prizme koje razdvajaju ono što treba ostati spojeno?!? Gledaju li ljudi našu osobnost kroz prizmu ljepote, bogatstva, ugleda ili čega drugog što danas jest, a sutra se u vatru baca...? Gdje je kraj tome...? Pa ako me i ne bude zavoljela, hrabro ću koračati u pozadini... noseći svoj križ... Tko kaže da se moja ruka... ikada... mora... naći... u...

...

Njenoj...

Dobio sam zadatak od svoje prijateljice. To nije tip zadatka koji često dobijam niti je tip zadatka koji običavam ispunjavati. U ovom slučaju učinit ću jednu kratkotrajnu iznimku, jer u krajnjoj liniji, jednom ću ionako napisati nešto od ovih stvari. Pa zašto to ne bi bilo danas. Istina je, trenutno sam u gužvi, pa ne stignem puno pisati, ali pet stvari o sebi valjda mogu nabrojati. To bi navodno trebale biti stvari koje malo ljudi zna o meni. U mom životu je malo takvih, jer ne skrivam veliki dio svog života. Oni koji me poznaju, poznaju veliki dio mene, oni koji me ne poznaju - ne poznaju me uopće. Zato ću napisati pet ključnih stvari u mom životu.

1) Ne bih si nikada oprostio kada na prvo mjesto ne bih stavio ono što i je najvažnije u mom životu i ono čemu prvo mjesto jedino pripada. Moj osobni odnos s Bogom. Nisam teolog, nisam mističar. Ali vidio sam takve stvari u svom životu da mi nitko i ništa ne može oduzeti vjeru da On postoji i da je s Njime moguće imati osoban odnos. Mi ljudi smo nekad preslijepi da bismo u to povjerovali onom jednostavnom dječjom vjerom, pa se radije zaglušimo ispraznim ljudskim filozofijama i bajkama. Strah nas je tog susreta jer takav susret zahtijeva promjenu...

2) Izraziti ono što je u meni. Opjevati, napisati, odsvirati, nacrtati... Imam neugasivu potrebu da svoje stanje, svoje osjećaje i svoja razmišljanja izrazim. Iako nemam ni osnovno glazbeno obrazovanje (svega nekoliko godina glazbene škole), srcem sam vezan za svoj klavir. Svaka emocija pronađe put iz mojeg bića.

3) Otac mi je umro kad sam imao 9 godina. Iako sam sam sebe uvjeravao gotovo čitav život da to u meni nije ostavilo nikakve posljedice, zadnjih nekoliko mjeseci (možda godinu dana) sam postao svjestan da je velik dio mog život uvjetovan time. Bio sam "prejak" svih ovih godina da bih si to priznao. Sada sam samo nešto više nego dvostruko stariji od toga, ali posljedice ostaju...

4) Zadnjih 9 godina se amaterski bavim programiranjem. To je nešto što me jednostavno veseli. Od hrpe suludog teksta, napraviti nešto funkcionalno. Nešto što živi. Čudno je to - o tome jednostavnon nemam što više reći...

5) Načelno sam protiv bilo kakvog establishmenta. Ne volim se oblačiti po modi, ne slušam hitove koji su in, ne gledam filmove koji su aktualni, ne izlazim kamo svi izlaze... Ne volim kalupe, ne volim klišeje... I zato, po završetku ovog teksta, neću predavati štafetu drugima. Ova grana štafete završava sa mnom.

Možda je tako najbolje.

U zadnje vrijeme sam se nekako oslobodio dijela svojih predrasuda koje sam prije imao. Kad bih na ulici vidio prosjaka, kad bih vidio pankera ili metalca, stvarao sam odmah ideje o njima, vezao ih za određene scene koje sam u životu vidio, interno im pridavao epitete i po njima lijepio etikete.

Etiketom čovjek prestaje biti jedinka.

U to zadnje vrijeme, postao sam svjestan, da je sve to jedan te isti sindrom. Žene danas po cesti hodaju razgolićene iz istog razloga iz kojeg metalci/pankeri oblače crne majice sa odvratnim slikama. Cure isiljavaju modu iz istog razloga iz kojeg se dečki potuku po ulicama.

Mi samo želimo da nas netko voli.

Što god radili, naše biće kroz to viče: "Molim te, voli me!"

Imamo potrebu biti prihvaćeni. I za tu prihvaćenost u djetinjstvu smo progutali mnogo ponosa, stjecanje te prihvaćenosti su mnogi platili rakom pluća ili cirozom jetre. Ali je to cijena koju su bili spremni platiti. Jer smo gladni za ljubavlju. Gladni smo za tim da nas netko voli bez obzira na to kakvi jesmo. U svijetu koji se okreće oko novca i moći, žedni smo da nas netko samo nježno primi za ruku i bude nam prijatelj. Za to prijateljstvo, prodat ćemo i svoj izgled i svoje zdravlje... samo da doživimo trunku prihvaćenosti i ljubavi.

A čak i to je isprazno...

Kad nam je ljubav pružena na tacni... Samo ju treba uzeti...

Čudno...