U zadnje vrijeme sam se nekako oslobodio dijela svojih predrasuda koje sam prije imao. Kad bih na ulici vidio prosjaka, kad bih vidio pankera ili metalca, stvarao sam odmah ideje o njima, vezao ih za određene scene koje sam u životu vidio, interno im pridavao epitete i po njima lijepio etikete.
Etiketom čovjek prestaje biti jedinka.
U to zadnje vrijeme, postao sam svjestan, da je sve to jedan te isti sindrom. Žene danas po cesti hodaju razgolićene iz istog razloga iz kojeg metalci/pankeri oblače crne majice sa odvratnim slikama. Cure isiljavaju modu iz istog razloga iz kojeg se dečki potuku po ulicama.
Mi samo želimo da nas netko voli.
Što god radili, naše biće kroz to viče: "Molim te, voli me!"
Imamo potrebu biti prihvaćeni. I za tu prihvaćenost u djetinjstvu smo progutali mnogo ponosa, stjecanje te prihvaćenosti su mnogi platili rakom pluća ili cirozom jetre. Ali je to cijena koju su bili spremni platiti. Jer smo gladni za ljubavlju. Gladni smo za tim da nas netko voli bez obzira na to kakvi jesmo. U svijetu koji se okreće oko novca i moći, žedni smo da nas netko samo nježno primi za ruku i bude nam prijatelj. Za to prijateljstvo, prodat ćemo i svoj izgled i svoje zdravlje... samo da doživimo trunku prihvaćenosti i ljubavi.
A čak i to je isprazno...
Kad nam je ljubav pružena na tacni... Samo ju treba uzeti...
Čudno...
Post je objavljen 10.01.2007. u 23:55 sati.