Volim kad mogu voljeti. Onako jasno, određeno. Jedinstveno. Jednu.
Dvije je previše. Previše za moje malo srce stvoreno da voli samo jednu i da bude voljeno samo od jedne. Trenutno nisam zaljubljen. I dobro je da nisam. Jer... strah me ponovno zaljubiti se. Sve je isprazno. I nema ništa novo pod suncem. Jedna prođe, druga dođe. Samo se ciklički zaljubljujem i to nikamo ne vodi. Dosta mi je toga... Dosta takvog života... Ispraznog... Usamljenog...
Točkice... Tri točkice... Trenutak kad nemam što više reći. Lako je samo napisati tri točkice i ostaviti čitatelja da pokuša dokučiti dubinu misli koja se nalazi u mojim riječima. A možda ta misao nema dubinu nego se ja samo u to uvjeravam, svjestan da ću tako možda lakše preboljeti samoću koja me hvata u kritičnim trenucima.
Na momente pomislim, možda će s vremenom neke stvari postati lakše za podnositi. Možda će sve te emocije koje su u meni pronaći svoje rješenje, pronaći svoj kraj. Tužno je kako tako često završimo s krivim ljudima, na krivim mjestima, s krivim iskustvima. A potrebno je tako malo da bismo bili sretni... ne trebam uz sebe imati milijun ljudi. Možda je dovoljno dvoje. Možda je dovoljna ona jedna da bude uz mene. Na lijevoj strani... ili možda...
Desnoj...
Ruci koja je spremna pomoći nitko ne govori NE. Ali, mogu li ljudi vidjeti koja je ruka spremna pomoći, ili su suosjećanje, ljubav, poštenje, strpljenje i danas gledani kroz prizme koje razdvajaju ono što treba ostati spojeno?!? Gledaju li ljudi našu osobnost kroz prizmu ljepote, bogatstva, ugleda ili čega drugog što danas jest, a sutra se u vatru baca...? Gdje je kraj tome...? Pa ako me i ne bude zavoljela, hrabro ću koračati u pozadini... noseći svoj križ... Tko kaže da se moja ruka... ikada... mora... naći... u...
...
Njenoj...
Post je objavljen 27.01.2007. u 16:36 sati.