Vrgorski Općinski sud u epizodi „gdje si bio dok je grmjelo“

Nedavno sam u društvu pričao kako mi se stvarno više ne mili pisati bilo kakav tekst koji se direktno ili indirektno bavi radom vrgorskog gradonačelnika Borisa Matkovića. Stvarno mi je dosadilo baviti se jednom te istom osobom iz broja u broj Vrgoračkih novina. Međutim, on je prva osoba Grada i uvijek svugdje prisutan i svako malo nešto kaže što mi daje povoda da o tome pišem. Bolje rečeno, ja pišem ono što čujem na ulici, a građanstvu rijetko što promakne. To govorim iz već bogatog iskustva bavljenja sa našim narodom.

Dakle, izravan povod za ovaj tekst je jutrošnji članak novinara Slobodne Dalmacije Mate Primorca po naslovom „Buna zbog reorganizacije – Vrgorac: vratite nam sud“. Sad kad je voda došla do grla i kad smo izgubili i ostatke ostataka vrgorskog sudstva, i kad gradonačelnik slabo kotira u vladajućoj stranci, onda se sjetio pobuniti zbog odlaska suda, a potajno i činjenice da barba Luka sve više našeg Vrgorca poteže prema ka svojoj Neretvi. Možda je to sve predstava za umiljavanje javnosti u situaciji kada se ona potpuno udaljila od vlasti, ali amo uzeti da govori istinu. Zbog toga se čini idealnim malo proanalizirati što smo od našeg poteštata mogli slušati o vrgorskom sudu u posljednje dvije i pol godine. Idemo redom.

Na samom početku članka Mate Primorca se navodi: „stanovnici Vrgorca, s gradonačelnikom Borisom Matkovićem na čelu, uputili su otvoreno pismo predsjednici Vlade Jadranki Kosor, ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću te predsjedniku Općinskog suda u Metkoviću Davoru Bebiću, tražeći od njih hitno uvođenje stalne sudske službe u Vrgorcu, koja je faktički ukinuta.“

Da, tako je, neki stanovnici Vrgorca, kao i autor ovih redaka, se već posljednje dvije i pol godine bune protiv ukidanja suda u Vrgorcu i traže njegov povratak na staro mjesto, i u ime svih takvih ističem kako ne priznajemo one koji su se naknadno prikačili kako bi na tome prikupili koji politički bod, ako je to više uopće moguće i to u situaciji kada su isti ti naše argumente protiv ukidanja suda uzimali kao smiješne, jer Vrgorac „ništa ne gubi ukidanjem suda“, govorili su tada.

Novinar Primorac dalje navodi izjavu gradonačelnika: „Tražimo od ministra i predsjednika Općinskog suda u Metkoviću da naprave sve kako bi Vrgorac imao stalnu sudsku službu, što po zakonu mora imati. Ako to ne mogu napraviti onda neka Vrgorac pripoje Općinskom sudu u Makarskoj, koji će organizirat sudsku službu u Vrgorcu.
Kako to da u Pločama u stalnoj službi imaju nekoliko sudaca , a u Vrgorcu ni jednog, a do jučer su sudovi imali isti broj predmeta. Kao gradonačelnik ne podržavam spajanje vrgoračkog suda s onim u Metkoviću. Vrgorac bi trebao imati svoj sud, a ako ne može onda treba biti u sklopu makarskog suda.
Ne želim da se Vrgorac izdvaja iz Splitsko-dalmatinske županije kojoj pripada i prema kojoj smo tradicionalno orijentirani.“

Odakle odjednom ta naknadna pamet, i zar je moguće da je Matković bio toliko slijep posljednje dvije i pol godine, pa nije uvidio da će se dogoditi ono što se dogodilo? I kako to da Metković više nije podoban za vrgorski sud i sad se traži Makarska? Nije valjda da smo se tek odnedavno „orijentirali“ prema Splitsko – dalmatinskoj županiji.

Srećom, dobra arhiva je najveća dragocjenost za svakog tko se bavi novinarstvom ili povijesnom znanošću, pa idemo malo vidjeti tko je što radio i pričao po pitanju suda prošlih godina.

U prvom broju Vrgoračkih novina gradonačelnik Matković je dao intervju uredniku Anti Šalinoviću i po pitanju suda je rekao: „…što se tiče suda, mi ne možemo govoriti o gubitku suda. Vrši se pripajanje onih sudova koji nemaju sve uvjete ispunjene. Fizički sud se ne ukida, ostaju gruntovnica i uredovni dani.“ U nastavku je Matković još rekao: „Najveći broj predmeta i poslova koji ljudi rade jesu zemljišta, a to ostaje u Vrgorcu, i ostaju zaposleni svi ljudi koji rade. Bit će uredovni dani, a to znači da će suci koji će biti određeni za određene predmete, sudske postupke, dolaziti u uredovne dane. Sve će se i dalje rješavati u Vrgorcu. Također, proces pripajanja trajati će do 2022., a čak kad i kompletno pripajanje bude završeno, gruntovnica i uredovni dani uvijek ostaju.“

U vrijeme predizborne kampanje u svibnju prošle godine, Matković je na radio Biokovu, na pitanje voditeljice Ruže Kukanje o budućnosti vrgorskih institucija, na prvom mjestu suda, rekao slijedeće: „Ostati će sve institucije koje čine Vrgorac gradom.“

Dakle to je rečeno, zapisano i snimljeno, a što se dogodilo nakon toga?

Tijekom saborske rasprave o pripajanjima sudova, vrgorski gradonačelnik je predao amandman u kojem je tražio zadržavanje suda u Vrgorcu, ali je, očito pod pritiskom stranke (kojom je tada suvereno vladao Ivo Sanader – sjećate se), amandman povukao. Iskupio se na način da je na glasovanju o ukidanju sudova bio – suzdržan! Kako je to lijepo rekao predsjednik Josipović, koji je bio suzdržan u zagrebačkoj skupštini po pitanju Horvatinčićeva projekta u Varšavskoj ulici – "suzdržanost je kulturan način da se bude protiv", pa je valjda i gradonačelnik išao istom logikom, koja nažalost u narodu nije bila dobro primljena, sve do danas. Obojica su u pitanju od najveće važnosti za svoju zajednicu radije izabrali interes partije od interesa građana.

Što se tiče same rasprave o ukidanju sudova, o tome sam pisao na ovom blogu 9. srpnja 2008. godine. U svoj opservaciji na saborsku raspravu sam napisao slijedeće: „Maloprije sam okrenuo drugi program Hrvatske televizije i kratko pratio sjednicu Sabora. I baš sam dobro pogodio jer je tijekom rasprave o amandmanima par minuta bilo riječi o sudu u Vrgorcu i njegovu ukidanju. Naime, vrgorski gradonačelnik i saborski zastupnik HDZ-a Boris Matković predložio je jedan amandman u vezi vrgorskoga suda i zatim ga povukao. Naime Vlada je prihvatila da u Vrgorcu ostane infrastruktura poput gruntovnice i da se uvedu uredovni dani kada će suci dolaziti u Vrgorac i održavati rasprave. To je, prema predstavniku ministarstva Pravosuđa, uvedeno zbog konfiguracije terena, kako građani udaljenijih dijelova Grada Vrgorca ne bi morali predugo putovati. Nakon tog obrazloženja, uslijedio je amandman zastupnika Arsena Bauka iz SDP-a. On je rekao kako mu je žao što je Matković kao gradonačelnik Vrgorca zbog prejake stranačke stege povukao taj amandman, i da će bar on reći par riječi u korist vrgorskih građana, ako neće gradonačelnik. Bauk je rekao kako je zgrada vrgorskog suda izgrađena prije desetak godina i ako se vrgorski sud već mora ukinuti, da bi bilo dobro da ga se pripoji Makarskoj, kojoj Vrgorac više gravitira i da je to želja Vrgorčana.”

Sve je jasno, pa i za one koji slabo pamte. Ali za još neke sumnjive Tome evo još malo…

Tijekom prve polovice kolovoza dogodila se nevjerojatna slučajnost. Mate Primorac je istražio problematiku ukidanja vrgorskog suda, a ja sam u isto vrijeme radio intervju sa saborskim zastupnikom Hrvatske narode stranke – Goranom Beusom Richemberghom za slijedeći broj Vrgoračkih novina. Inače, radi se o čovjeku vrgorskih korijena, koji mi je isprve ruke ispričao što se događalo u Saboru u vrijeme rasprave o ukidanju nekih hrvatskih sudova, a među njima i vrgorskog. Na moju konstataciju kako se on osobno protivio ukidanju Općinskog suda u Vrgorcu, Beus Richembergh je rekao slijedeće: „Da. Isprva je zastupnik Borislav Matković dao amandman kojim je tražio da se sud zadrži u Vrgorcu, ali ga je, očito pod pritiskom svoje stranke, povukao. Nakon toga smo zastupnik SDP-a Arsen Bauk i ja podnijeli sličan amandman kojim smo tražili da se sud u Vrgorcu ne ukine. Dali smo nekoliko logičnih razloga. Kao prvo taj sud je imao dugu tradiciju, zatim bilo je logičnije da ga se zadrži i da se neki predmeti pretrpanog sud u Splitu prebace u Vrgorac u rješavanje. Smatrali smo da su i značajna financijska ulaganja u zgradu suda devedesetih godina razlog više da ga se ne ukine. Kad smo shvatili da Vladu ne zanimaju naši prijedlozi, tražili smo da ga se pripoji Makarskoj, a ne Metkoviću, jer je to bio jedinstven slučaj u Hrvatskoj da građani jedne županije idu na drugostupanjski sud u drugu. Postavljali smo pitanje kako je moguće da se drugostupanjski za vrgorske građane nalazi u Dubrovniku kada u isto vrijeme ne postoji npr. autobusna linija Kozica – Dubrovnik. Zluradi će reći kako nedostatak autobusne linije sprječava građane da bespotrebno parničare, ali zadaća države nije udaljavanje građana od pravde, već njezino približavanje. Daleka pravda koristi samo bogatom čovjeku, a šteti siromašnom. Bogati može do Dubrovnika kada želi, a siromašni ne može ni do Vrgorca. Šteta je što naši prijedlozi nisu prihvaćeni.“

Nakon svega napisanog nemam potrebe isticati neki posebni zaključak. Proučite citirani tekst i sami zaključite da li se ovdje radi o nekoj naknadnoj pameti ili razbuđivanju, da li se ovakvim okretanjem ploče pokušava pridobiti javnost koja ne može prežaliti gubitak suda ili je možda stvar u činjenici kako je nakon Sanaderova „otplovljavanja“ popustila stranačka stega, neki ljudi su maknuti na margine jer i nisu nešto previše važni za stranački „kolektiv“, pa sad imaju nešto veću slobodu djelovanja, ali samo na lokalnoj razini. Što god bila istina na kraju se može postaviti jedno jedino pitanje koja govori sve, a koje postavljaju i sami građani - „gdje si bio dok je grmjelo?!“

Zdravi i veseli bili!