Samostalna Vrgoračka satnija - 18. obljetnica priključenja 4. gardijskog brigadi

subota , 31.10.2009. Vrgorski branitelji

Jutros je u polivalentnoj dvorani Grada Vrgorca svečanim skupom obilježena 18. obljetnica priključenja Samostalne Vrgoračke satnije - Četvrtoj gardijskoj brigadi. Ovom prigodom okupilo se pedesetak branitelja, članova Satnije i obitelji poginulih branitelja Roberta Grizelja i Ante Gašpara. Prije početka položen je vijenac kod spomenika branitelja u Vrgorcu, nakon čega je održan skup kojemu su prisustvovala visoka izaslanstva Grada Vrgorca na čelu sa gradonačelnikom Borisom Matkovićem, županije Splitsko-dalmatinske na čelu sa županom Sanaderom, predstavnici raznih braniteljskih udruga, predstavnici Grada Čitluka kao i Hrvatske vojske na čelu sa kontra-admiralom Urlićem. Uz njih skupu je prisustvovao i ratni zapovjednik četvrte gardijske brigade Damir Krstičević, kao i general Rahim Ademi.
Okupljenima su se na početku obratili gradonačelnik, župan i general Krstičević nakon čega je ratni zapovjednik Vrgoračke satnije - Stjepan Nižić u vrlo zanimljivoj i kvalitetno izrađenoj prezentaciji opisao cjelokupni ratni put Satnije koju je u prosjeku činilo sedamdesetak ljudi iz Vrgorske krajine, okolnih područja i Bosne i Hercegovine, od njezinog priključenja 4. brigadi, do raspuštanja i premještanja njezinih članova u druge strukture brigade. Skup je bio vrlo pozitivan, i umjesto velikih riječi, pozornost je posvećena ratnom putu Satnije, kao i njezinim članovima, kako onima koji su preživjeli, tako i onima koji su nažalost izgubili svoje živote ili bili ranjeni.
Nakon završetka skupa okupljeni branitelji krenuli su u mimohod ulicama Vrgorca, od zgrade Gradske uprave u Ulici Tina Ujevića, pa duž Zagrebačke i Ulice Hrvatskih Velikana pa do crkve NBDM gdje je održana misa u čast poginulim braniteljima.

U vrijeme Domovinskog rata bio sam dijete i umjesto apstraktnih priča o ratu više se volim podsjetiti svojih djetinjih pogleda koje sam tada formirao u svojoj glavi u interakciji sa okolinom. Prva sjećanja na ratno razdoblje kojih se sjećam dolaze negdje u vremenu akcije Zelena tabla - Male Bare. Taj dan sam bio u bake u Vinima i sjećam se atmosfere iščekivanja koja je vladala među mojim roditeljima i rodbinom. Čule su se snažne detonacije i pucnjava iz smjera Ploča, ali nismo imali pojma što se događa. Dosta su bila traumatična i stresna razdoblja zračnih uzbuna i prelijetanja neprijateljskih aviona. Sjećam se tako da sam jednom bio u Radonićima i da su mi iznad glave u niskom letu preletjela dva vojna zrakoplova, mislim bjelkaste boje, sa jasno izraženom crvenom zvijezdom. Međutim, najjasnije se sjećam vremena kada bi moj rođak Goran Radonić dolazio doma sa južnog bojišta. Došao je nekoliko puta sa velikim zelenim vojnim kamionom koji je bio cijeli izbužetan metcima i gelerima. Donosio bi nama djeci raznih keksa i marmelade što je on dobivao od vojske. Naravno, nama je bio najzanimljiviji veliki top kojeg je kamion vukao, kao i čahure koje smo mahnito skupljali nakon novogodišnjih pucnjava. Jednom prilikom je tako otišao na bojište i prvi put kad sam ga slijedeći put vidio bilo je na televiziji prigodom oslobađanja Cavtata. Sjećam se također i vojne policije koja je po selima i Vrgorcu lovila pojedince koji nisu baš bili od volje ići u vojsku. Sjećam se i Dajdže i ne baš pozitivnih priča o njemu u Vrgorcu i selima. Bila su to teška vremena puna iščekivanja. Mi smo Vrgorčani nasreću prošli bez izravnih ratnih stradanja, ali možemo biti ponosni da su naši mladi sugrađani bez imalo dileme uzeli pušku u ruke i branili neke druge hrvatske krajeve kojima je pomoć tada bila potrebna.

Deveti broj Vrgoračkih novina u prodaji!

petak , 30.10.2009.

U prodaji je novi, deveti broj Vrgoračkih novina - Prvih novina Vrgoračke krajine.
U ovom broju bavimo se budućnošću vrgorskog vinogradarstva i vinarstva, donosimo reportaže sa Dana kruha i jubilarne 10. Biklijade. Portetiramo život jedne zavojanske učiteljice. Uz to donosimo priču o Komitet bandu, kao i povijesnu crticu o jednom povijesnom primjeru direktne demokracije u Vrgorcu. U ovome broju donosimo i prvi dio vrgorskog putopisa o Jeruzalemu. Uz sve ovo, u ovome broju možete pročitati mnogo vijesti i vijestica iz Vrgorca i sela naše krajine.
Nadamo se da ćete uživati čitajući naš list.

Svoj primjerak Vrgoračkih novina u Vrgorcu možete kupiti u trgovinama Jukić, diskontu Pivac, trgovini Ante i trgovini Mario.
Izvan Vrgorca novine će biti dostupne za nekoliko dana i to u: Makarskoj (Diskont Pivac, Zrinsko Frankopanska 36), Splitu (Mesnica Pivac, Stari Pazar bb), Zadru (Mesnica Pivac, Dalmatinskog sabora 2) i Zagrebu (Profil Megastore, Bogovićeva 7).

Vrgorčani svih zemalja ujedinite se! :)

srijeda , 28.10.2009.

Pokrenuta je Facebook grupa

VRGORSKA KRAJINA JE MOJ DOM!

Pridružite se! Pozovite svoje prijatelje, rođake i obitelj. Javite stricu u Njemačkoj ili tetki u Novoj Zelandi! Povežimo Vrgorčane u krajini i dijaspori!

65. obljetnica oslobađanja Vrgorca od Nijemaca

subota , 24.10.2009.

Danas se navršava točno šezdeset i pet godina od oslobađanja Vrgorca od Nijemaca. Samom oslobađanju prethodile su veće operacije partizanskog 8. dalmatinskog korpusa NOV Hrvatske, kao i bitka između lokalnih partizanskih snaga i njemačke udarne grupe TRUP u Stilijima nekoliko dana prije. Samo oslobađanje bilo je rezultat tih događaja, a izveli su ga sami građani Vrgorca nakon povlačenja Nijemaca.
65. obljetnica oslobađanja Vrgorca od Nijemaca obilježena je jutros u Maloj vijećnici Grada Vrgorca proširenom sjednicom Udruge antifašista Grada Vrgorca na kojoj su prisustvovali predstavnici grada Vrgorca i izaslanici gradonačelnika: Ivica Pandžić, predsjednik gradskog vijeća i Davor Radić, podpredsjednik gradskog vijeća. Uz njih, sjednici su prisustvovali i predstavnici političkih stranaka, braniteljskih udruga, kao i lokalni antifašisti i preživjeli partizani. Najavljena je izmjena statuta Grada Vrgorca i umetanje ovog datuma u njegov tekst, kao i daljnje obilježavanje u organizaciji Grada.

Slab interes za Marijana Bana

ponedjeljak , 19.10.2009.

U subotu je u cafe baru "Schwabo" gostovao pjevač Marijan Ban. Tijekom dvosatnog nastupa izredali su se njegovi najpoznatiji hitovi, a primao je glazbene želje (samo nije pristao izvesti "Jugo", poslije nam priznavši da nije bilo nikoga tko bi mu bio Giuliano u toj pjesmi :)), šalio sa sa publikom, uglavnom stvorio veoma ugodnu atmosferu za sve koji su tamo došli.
A došlo ih je malo. U početku je bilo nešto srednjoškolaca, a poslije uglavnom nešto stariji mladi ljudi, a i neki srednjovječni koje Ban podsjeća na neka ljepša stara vremena. Ukupno ne više od dvadesetak ljudi. Ljudi su komentirali kako je sramota da za takvu legendu nije bilo više interesa, a i sam Ban nam se poslije pridružio za stolom i sam konstatirao da na takvim mjestima uvijek bude sve krcato kad on nastupa. Tko je došao, nije požalio.

Branitelji

četvrtak , 15.10.2009.

Ovaj sam komentar ostavio na blogu kolegice blogerice Modesti u tekstu na temu dokumentarca o hrvatskim braniteljima, zatočenicima kninskih zatvora. Učinilo mi se zgodno prebaciti ga ovdje:

"Na kostima ubijenih i na ranama zatvaranih i mučenih hrvatskih branitelja žive današnji uhljebljeni političari, lažu nas i pokradaju ovu državu!!! Za četnike se zna tko su i što su i što su radili po hrvatskim krajevima, ali ovi naši što nas kradu i zaboravljaju tko im je omogućio da svoju debelu guzicu popnu do visoke državne fotelje su još gori jer su licemjeri i kradu u ime domoljublja svoj narod i svoje branitelje! Branitelji su stali na branik domovine 1991. godine, i nadam se da su opet voljni stati na branik domovine i nabiti nogom u guzicu ove parazite koji nas pljačkaju, počevši od lažnih branitelja, te šefova svojih udruga koje je država kupila kako bi držali branitelje što mirnijima i iskorištavali ih za sitne političke probitke! Sramota! Ovakvu situaciju mogu promijeniti isključivo sami branitelji, umorni od ranjavanja i bolesti stečenih u ratu i od pustog dokazivanja gdje su bili i što su radili!"

Majka Vrgorčanka

petak , 09.10.2009.

Svako društvo ima neki svoj temelj, nekakav fundament svoga postojanja koji ga čini takvim kakvo je. Najčvršći stup vrgorskog društva su naše stare žene, naše bake. Znate točno na koje mislim, u crno obučene stare Vrgorčanke – staru kršćansku školu - kojih je sve manje na životu. U svakom selu danas ih možete nabrojiti na prste jedne ruke, i malo po malo nestaju iz naših života, iz naše pučke kulture. Sa njima odlaze i vjekovna znanja o prirodi i načinu života u neka stara vremena i pučke mudrosti koje su ih naučile opstati u siromaštvu i bijedi. Mnoge od njih pate jer ne mogu odraditi zadatak koji im je priroda zadala – prenijeti svoja znanja na mlađe od sebe. Danas je neko drugo vrijeme, današnje društvo prekinulo je spone sa prošlim, diskontinuitet je više nego očit.
U prošlim teškim vremenima te su žene na vlastitim leđima iznijele breme preživljavanja svojih obitelji i našeg vrgorskog društva u cjelini. Muškarci su crnčili po poljima, na Paklini, dijaspori ili bili u vojsci, u ratu, a one su održavale kuću i obitelj na okupu. Bile su stroge jer ih život nije mazio, ali su bile hrabre, poštene, religiozne, vrijedne i radišne i što je najvažnije – samozatajne i tihe. Odgojile su one generacije i generacije Vrgorčanki i Vrgorčana, i za to nikad ništa nisu tražile zauzvrat. Za njih je to bilo prirodno poput disanja ili hodanja. One su vjerojatno najzaslužnije za održavanje našeg - originalnog vrgorskog identiteta.
Djeca bi odrastala i borila se za svoje živote, muževi bi umirali, a one bi ostajale same i na kraju bi tiho odlazile. Imam osjećaj da se mi današnji Vrgorčani nismo na pravi način odužili staroj Majci Vrgorčanki, onoj koja nas je rodila i podigla na noge, čvrstoj kršćanskoj ženi koja se uvijek pouzdavala samo u Boga i snagu svojih ruku. Stoljeća su prolazila, države propadale, a ona je zapravo jedina konstanta koja je ostala - Majka Vrgorčanka; odrastala i starila, radila i odgajala, rađala i umirala.
Ako se za išta zalažem u ovome gradu, to je da se u središtu Vrgorca, ili negdje na najpovoljnijem mogućem mjestu, na mjestu gdje svaki dan prolazimo, podigne spomenik Majci Vrgorčanki, hrabroj ženi koja ne zaslužuje da ju povijest tako olako zaboravi.

Poziv iz Vrgoračkih Novina

utorak , 06.10.2009.

Ovih ste dana svi imali priliku čitati Vrgoračke Novine. Kako sam već nekoliko puta istakao cilj i svrha Vrgoračkih Novina biti će vrednovanje vrgorske kulture, povijesti i vrgorskog čovjeka, te kritičko razmatranje zajednice u kojoj živimo.
Nadam se da nemate iluzija kako je uređivanje novine lagan posao. To je izuzetno teška zadaća, posebno u maloj sredini gdje svatko zna svakoga. Usprkos tome, prilika da se piše u nekom listu, pa i lokalnom, ne pruža se prečesto ljudima u gradovima poput našega, i oni, posebno mladi ljudi, koji se smatraju sposobnima nešto napisati, morali bi ovu priliku svakako iskoristiti.
Broj Vrgoračkih Novina koji je izašao prije nekoliko dana je prvi broj koji sam osobno uređivao. Znao sam da će biti puno posla, ali nisam ni slutio koliko se sitnica mora poklopiti da bi se novina našla na prodajnim mjestima krajem mjeseca. To je zapravo rudarski posao, ako ga mogu tako nazvati. Neki su novinom zadovoljni, neki ne, pa se nadam da će i jedni i drugi poslati svoje dojmove na našu adresu kako bi ih mogli objaviti.
Ukoliko bilo koji građanin smatra da zna i može pisati za naš list, slobodan se javiti. Ne morate pisati o politici ako ne želite, pišite o kulturi, ekologiji, sportu, glazbi, ukratko, o čemu god želite, a da ima neke veze sa Vrgorcem i Vrgorskom krajinom. U vaše ideje se sigurno neću petljati, moje je da vam osiguram prostor za vaše radove.
Svi ste dobrodošli!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>