Jutros je u polivalentnoj dvorani Grada Vrgorca svečanim skupom obilježena 18. obljetnica priključenja Samostalne Vrgoračke satnije - Četvrtoj gardijskoj brigadi. Ovom prigodom okupilo se pedesetak branitelja, članova Satnije i obitelji poginulih branitelja Roberta Grizelja i Ante Gašpara. Prije početka položen je vijenac kod spomenika branitelja u Vrgorcu, nakon čega je održan skup kojemu su prisustvovala visoka izaslanstva Grada Vrgorca na čelu sa gradonačelnikom Borisom Matkovićem, županije Splitsko-dalmatinske na čelu sa županom Sanaderom, predstavnici raznih braniteljskih udruga, predstavnici Grada Čitluka kao i Hrvatske vojske na čelu sa kontra-admiralom Urlićem. Uz njih skupu je prisustvovao i ratni zapovjednik četvrte gardijske brigade Damir Krstičević, kao i general Rahim Ademi.
Okupljenima su se na početku obratili gradonačelnik, župan i general Krstičević nakon čega je ratni zapovjednik Vrgoračke satnije - Stjepan Nižić u vrlo zanimljivoj i kvalitetno izrađenoj prezentaciji opisao cjelokupni ratni put Satnije koju je u prosjeku činilo sedamdesetak ljudi iz Vrgorske krajine, okolnih područja i Bosne i Hercegovine, od njezinog priključenja 4. brigadi, do raspuštanja i premještanja njezinih članova u druge strukture brigade. Skup je bio vrlo pozitivan, i umjesto velikih riječi, pozornost je posvećena ratnom putu Satnije, kao i njezinim članovima, kako onima koji su preživjeli, tako i onima koji su nažalost izgubili svoje živote ili bili ranjeni.
Nakon završetka skupa okupljeni branitelji krenuli su u mimohod ulicama Vrgorca, od zgrade Gradske uprave u Ulici Tina Ujevića, pa duž Zagrebačke i Ulice Hrvatskih Velikana pa do crkve NBDM gdje je održana misa u čast poginulim braniteljima.
U vrijeme Domovinskog rata bio sam dijete i umjesto apstraktnih priča o ratu više se volim podsjetiti svojih djetinjih pogleda koje sam tada formirao u svojoj glavi u interakciji sa okolinom. Prva sjećanja na ratno razdoblje kojih se sjećam dolaze negdje u vremenu akcije Zelena tabla - Male Bare. Taj dan sam bio u bake u Vinima i sjećam se atmosfere iščekivanja koja je vladala među mojim roditeljima i rodbinom. Čule su se snažne detonacije i pucnjava iz smjera Ploča, ali nismo imali pojma što se događa. Dosta su bila traumatična i stresna razdoblja zračnih uzbuna i prelijetanja neprijateljskih aviona. Sjećam se tako da sam jednom bio u Radonićima i da su mi iznad glave u niskom letu preletjela dva vojna zrakoplova, mislim bjelkaste boje, sa jasno izraženom crvenom zvijezdom. Međutim, najjasnije se sjećam vremena kada bi moj rođak Goran Radonić dolazio doma sa južnog bojišta. Došao je nekoliko puta sa velikim zelenim vojnim kamionom koji je bio cijeli izbužetan metcima i gelerima. Donosio bi nama djeci raznih keksa i marmelade što je on dobivao od vojske. Naravno, nama je bio najzanimljiviji veliki top kojeg je kamion vukao, kao i čahure koje smo mahnito skupljali nakon novogodišnjih pucnjava. Jednom prilikom je tako otišao na bojište i prvi put kad sam ga slijedeći put vidio bilo je na televiziji prigodom oslobađanja Cavtata. Sjećam se također i vojne policije koja je po selima i Vrgorcu lovila pojedince koji nisu baš bili od volje ići u vojsku. Sjećam se i Dajdže i ne baš pozitivnih priča o njemu u Vrgorcu i selima. Bila su to teška vremena puna iščekivanja. Mi smo Vrgorčani nasreću prošli bez izravnih ratnih stradanja, ali možemo biti ponosni da su naši mladi sugrađani bez imalo dileme uzeli pušku u ruke i branili neke druge hrvatske krajeve kojima je pomoć tada bila potrebna.