Dvjestoti članak!

Nakon drugog rođendana koji je ovaj blog proslavio u studenom, evo još jedna vrijedna obljetnica, možda još i važnija, dvjestoti tekst! Kad sam pokretao blog nisam ni sanjao da će to trajati ovoliko dugo. Ideju za pokretanje bloga mogu zahvaliti mome dragom kolegi i prijatelju Čedomiru koji je u isto vrijeme kad i ja pokrenuo blog o svome mjestu. Njegov blog se brzo ugasio, ali moj je uspio opstati. Iz teksta u tekst blog je bio sve čitaniji, a vaša podrška i komentari su vjerojatno razlog zašto ovaj blog dan danas postoji, iako sam par puta mislio odustati, zbog ovih ili onih razloga. Međutim kako je vrijeme prolazilo sve sam više osjećao obvezu prema brojnim našim ljudima koji su na ovaj ili onaj način davali podršku i poticali me da pišem i dalje. Odustajanje tada više nije bila opcija. Osim nas domicilnih Vrgorčana blog su čitali i brojni naši iseljenici po cijeloj zemlji: od Dubrovnika, preko Makarske, Splita, Zadra, Zagreba, Rijeke, Varaždina i Osijeka, do Vrgorčana i njihovih potomaka razasutih po cijelom svijetu: Srednjoj i Jugoistočnoj Europi, SAD, Kanadi, Njemačkoj, Australiji, Novom Zelandu, itd. Svima hvala na brojnim komentarima i mailovima koje su mi slali. Naprosto je nevjerojatno koliko naših ljudi ima po cijelom svijetu, ali zato i jesu pusta naša sela, nekad puna života. Danas u njima zvona rijetko zvone za krštenje ili vjenčanje, a starce koji su ostali uskoro neće imati tko sprovoditi. Ali tako je to, povijest je po naš kraj bila nemilosrdna i tu se ništa ne može, ali žalosno je da se malo čini da nam takva ne bude i budućnost. Prvi članci su bili vjerojatno lošiji, jer sam tada još tražio svoji stil, a malo pomalo su bili nešto kvalitetniji, ali ima tu još prostora za pomake.
Tijekom više od dvije godine javilo mi se desetak ljudi koji su tražili pomoć za svoje eseje, maturalne, seminarske i diplomske radove. Svima sam pomogao kako sam najbolje znao, nadam se da je bilo dovoljno.
Kad sam pokretao ovaj blog želio sam našu malu i zaboravljenu krajinu prezentirati svima koji su o njoj željeli znati više. Iako okružena većim krajinama koje su jače i počesto glasnije, a time i poznatije, malena Vrgorska krajina je uspjela održati svoju jedinstvenost i pitomost do danas, koju nakon dolaska autoceste malo po malo počinju otkrivati i drugi. Obrazovanje i konstruktivno raspravljanje, glavni je moto bloga.
Kako mi je povijest struka, a vrgorska povijest uže područje interesa pokušavao sam, kako sam najbolje znao, mogao i imao vremena, ponuditi vam mnoštvo raznovrsnih tekstova iz povijesti Vrgorske krajine. U opusu ovoga bloga bilo je dosta tekstova iz naše sive vrgorske svakodnevnice. Neke su ti tekstovi podboli, ali što im ja mogu, neka rade bolje i poštenije pa ih neću kritizirati, a neke su obradovali, a nadam se i potakli da i sami, iz svoje perspektive, nešto pokušaju promijeniti u svojoj okolini. Raspravljanje radi raspravljanja ne koristi ničemu.
Pokušavao sam upozoravati na probleme, a kako sam u međuvremenu postao suradnik Vrgoračkih novina, dio tekstova koje sam planirao objaviti ovdje, objavio sam tamo. U budućnosti će Vrgoračke novine ipak preuzeti dio materijala koje bih inače objavio ovdje. Kako će to izgledati u stvarnosti ne znam, ali da će moje pisanje biti još otvorenije i bez dlake na jeziku, to je vrlo vjerojatno.
Blog ide dalje…