Naše jadno javno zdravstvo

petak , 24.10.2008.

Ovih se dana naš ministar zdravstva često pjeni po medijima zbog kritika koje govore u prilog tezi kako naše zdravstvo nije u dobrom stanju. Hrvatski doktor broj jedan to stalno negira i neprestano ponavlja kako je naše zdravstvo jedno od boljih u Europi (ma šta Europi, čak i svijetu!). Ali pustimo mi našeg ministra i njegove priče, mi obični građani najbolje znamo kakvo je naše zdravstvo. Ako smo imali tu nesreću da smo završili u KBC-u Split, ili da smo sa tom bolnicom imali ikakva posla, onda smo na licu mjesta mogli vidjeti funkcioniranje tog „jednog od najboljih zdravstvenih sustava“. Direktoru spomenute bolnice bi bilo bolje da se manje bavi politikom i manje statira u medijima, a više radi u bolnici.
Na svoju nesreću, u zadnjih mjesec dana moja obitelj je imala posla sa splitskom bolnicom. Naime moja baka je dobila upalu žuči i doktor u Vrgorcu ju je uputio za Split. Moja baka iz Koteza je prešla osamdesetu godinu života i tipična je seoska žena. Mirna je i pristojna i nikad u životu nije ulazila u konflikte sa ljudima, zdrave je pameti, dobro vidi i čuje. Takva je i otišla iz Koteza u Split. Nakon dolaska u tu jadnu bolnicu u dva dana je doživjela toliko neugodnosti, da joj je bilo dovoljno za cijeli život. Naime, ona je inače slabih kukova, i kad je došla u bolnicu i bila primljena u sobu, medicinske sestre su je odmah zavezale. Navodno, kako ne bi ispala sa kreveta i polomila kukove. Naravno, to bi nekako i prihvatio, da oni njoj nisu držali ruke zavezane i za vrijeme ručka, pa su je hranili kao dijete, usprkos tome što je ona za sve to sposobna sama. A osim toga stavili su joj i kateter kako se ne bi dizala sa kreveta na toalet, premda ne postoji nikakav razlog da se ona ne diže iz kreveta, makar sa štakama. To je bio vrhunac neugodnosti koji su joj tamo pripremili. Lagano su je pretvarali u psihičkog i fizičkog invalida, štoviše redikula. Kako moja baka ne voli biti sama i bez društva, a kamoli još sama i zavezana, ona je stalno zvala te medicinske sestre da joj dođu pomoći, jer nije mogla sama učiniti ni banalnu stvar poput češanja nosa ili češljanja kose. Jedna od tih medicinskih sestara, koju bih volio nazvati kodnim imenom bahata tuka, nekoliko puta je vikala na nju rekavši kako od moje bake ne može „ni jutarnju kavu popiti(!!!)“. A kako ona ne bi stalno zivkala sestre, te fine gospođe su joj stalno davale sedative od kojih je bila pospana i još počela buncati. Sve se to događalo u dva-tri dana.
Jedna osoba, istina postarija, odlazi od doma potpuno zdrave pameti sa relativno manjim fizičkim problemom, u toj kvazi-bolnici počne gubiti pamet i razum u roku dva dana, tako da je fizički problem zbog kojeg je i primljena postao sporedan. Mi kao obitelj jednostavno smo bili zaprepašteni jer nismo mogli vjerovati da jedna mirna i pametna osoba može tako oronuti u dva-tri dana. Da je ostala još koji dan u tome paklu, ja vjerujem da bi ili umrla ili bi je poslali na psihijatriju. Moj stric nije imao izbora nego da se konzultira sa doktorom, uzme potrebne lijekove za žuč i izvuče je iz toga jada. Prvi dan otkad se vratila doma pomalo je počela dolaziti sebi, a već drugi dan baka se vratila u normalu i bila je opet kakva je i bila prije odlaska u Split. Problem za žuči su riješili lijekovi.
I nakon svega, kako razuman mali čovjek može postupiti u ovakvoj situaciji? Kome se žaliti? Po meni, jedino Bogu, jer sumnjam da mi „tzv. sustav“ može pomoći. Ovakve neugodnosti su naprosto skandalozne i da mi ne živimo u banana republici već bi „letjele“ odgovorne glave, ali eto u nas nitko za ništa ne odgovara, ni za puno krupnije stvari, tako da malom čovjeku jedino preostaje pognuti glavu, i nastaviti revno plaćati porez. Spomenute sestre su dobro znale da nemaju posla sa bakom nekog ministra ili nekog bogatuna, već skromnom bakicom iz radničke i poljoprivredničke obitelji iz malog i jadnog Vrgorca, kojoj možeš raditi što te je volja bez posljedica. Sramota i katastrofa dragi moj ministre.

Kod Vrgorca pronađeno šest ljudskih kostura

petak , 17.10.2008.

www.net.hr
Na području Vrgorca pronađeno je šest ljudskih kostura. Sumnja se da potječu iz 2. svjetskog rata. Zbog sumnje da je ondje zakopano još kostiju iskopi se nastavljaju.

Policija iz Vrgorca zaprimila je u četvrtak dojavu o pronalasku zakopanih ljudskih kostiju koje potječu iz II. Svjetskog rata.
Na mjesto događaja izišao je istražni sudac Županijskog suda u Splitu i patolog. Tijekom iskopa pronađeno je 6 ljudskih kostura. Iskopi će se nastaviti i danas zbog sumnje da je se na istom području nalazi još kostiju.
Opširnije ovdje.

Tko je falio?

nedjelja , 12.10.2008.

U našem gradu u zadnje vrijeme postavljeno je nekoliko info-ploča sa imenima vrgorskih kulturnih spomenika poput kula, crkve i sl. Ja sam dosad mislio da je Vrgorac grad sa sedam turskih kula, ali izgleda da sam se prevario. Na natpisu pored Dizdrarevićeve i Fratarske kule piše da su to srednjovjekovne kule (!!!), pa sam onda došao u dilemu: da li su to srednjovjekovne ili turske kule!? Šalu na stranu, ovdje treba reći kako natpisi kod kula sadrže krive činjenice. Ako je poznato da je srednji vijek u hrvatskim zemljama završio dolaskom Turaka-Osmanlija, onda nije jasno kako su vrgorske turske kule srednjovjekovne. Naravno, nisu budući da osmanlijsko razdoblje naše povijesti otprilike spada u rani novi vijek. Ako baš moramo uzeti neku godinu kojom je završio srednji vijek (što nije dobro jer prelazak srednjeg u novi vijek nije događaj već proces), 1493. godina u kojoj se zbila Krbavska bitka. Eh, gdje je Vrgorac onda bio! Vrgorske turske kule su izgrađene u drugoj polovici osmanlijske uprave, uglavnom između ratova u 17. stoljeću, dakle sredinom ranog novog vijeka, a prema nekima Dizdarevićeva (Tinova) kula možda čak i nije turska, nego kasnija, a kamoli srednjovjekovna. Jedino što je u Vrgorcu srednjovjekovno jest gradina i to njezini niži dijelovi na koje su Turci nadograđivali svoje zidove. Nadam se da će se ova grješka što prije ispraviti jer krivo informira građane i turiste.

Susret sa don Ivanom Grubišićem

četvrtak , 09.10.2008.

Večeras je u polivalentnoj dvorani vrgorske gradske uprave tribinu održao don Ivan Grubišić, splitski svećenik, teolog i sociolog. Dvorana je bila puna znatiželjnika koji su htjeli prisustvovati ovom nadasve zanimljivom i korisnom intelektualnom događaju. Ja i inače izražavam veliko poštovanje prema don Ivanu Grubišiću kao vrsnom hrvatskom intelektualcu koji uvijek bez ustezanja ili autocenzure stvari točno okarakterizira onakvima kakve one stvarno jesu. Zaista ga smatram svojim idolom, ne samo zbog stvari o kojima govori, već i kako ih govori, a to je uvijek mirno i staloženo, rečenice su mu uvijek koncizne i jasne, a riječi kao da dolaze same od sebe. Onaj tko je s njime u društvu mogao bi ga slušati danima, a svaki njegov govor naprosto nadahnjuje. Zbog svega toga osjećao sam se vrlo počašćenim što sam dobio priliku raditi intervju, skupa sa Mićom Pivcem, sa ovim, za mene osobno, velikim čovjekom. O čemu smo razgovarali moći ćete čitati u slijedećem broju Vrgoračkih novina. Ovdje neću previše govoriti o tome, samo ću reći da oni koji nisu bili na tribini stvarno imaju za čime žaliti.

Biklijada 2008.

subota , 04.10.2008.

Eto održana je još jedna Biklijada. Kad se sve podcrta može se konstatirati da je ovogodišnja Biklijada bila znatno bolje organizirana od one lanjske i u početku je zaista puno obećavala. Organizatori su se pobrinuli za mnoštvo sitnica, ali na jedno nisu mogli utjecati - na vrijeme. Tek nakon što se Biklijada lagano zahuhtala, i kada se miris kuhane divljači i žaba počeo širiti po vrgorskim ulicama, počela je padati kiša, koja manje-više nije prestala padati sve dok nije otjerala većinu ljudi sa štandova kao i posjetitelje. Onda se sve razvedrilo. Ove godine došlo je dosta raznih udruga koje su iznijele svoj štand. Bilo je naravno bikle, kolača, a klape su pjevale. Bilo bi zaista lijepo da sve zbog kiše nije propalo. No usprkos tome želio bih pohvaliti naše građane što su ove godine bili puno agilniji u organizaciji biklijade, nego što su to bili lani.

Novinar, što je to?

četvrtak , 02.10.2008.

Maloprije sam gledao emisiju o povijesti dnevnika Hrvatske televizije. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća taj je dnevnik malenim koracima započinjao krčiti svoj put. Naprosto su bili nešto novo i nisu imali od koga učiti. Možda izgleda smiješna sva ta spontanost i jednostavnost koju možemo zamijetiti kada gledamo stare dnevnike. Momci u kariranim košuljama i odijelima, počešljani na razdjeljak, sa naočalama a la dno o tegle radili su u objektivno manjim medijskim slobodama, i bili su tada bili pioniri u svome poslu, ali u usporedbi sa današnjima, bili su bili novinari u pravom smislu riječi, štoviše novinarčine! Njima ekskluziva, šminka i fotošop nisu bili najveći dometi već im je glavni cilj bilo što bolje informirati građanstvo. Kad te novinare uspoređujem sa ovim današnjima dobijem nagon za riganje.
Danas, kad se svatko prozvao novinarom, novinarska struka dotiče samo dno. Kad upalite televiziju i pogledate dnevnik, vi ne dobivate samo vijesti, vi ste bombardirani i voditeljičinom odjećom i njezinim zavodljivim dekolteom, a s vremena na vrijeme u svakakvim časopisima doznate i sve o njenom privatnom životu, htjeli vi to ili ne. Nekadašnji cilj novinarstva bilo je što objektivnije informiranje građanstva, a danas su neki takozvani novinari postali sluganska pera politike i krupnog kapitala. Oni pokrivaju samo neke teme, a druge su za njih tabu. Većina njih je zapravo i nesposobna konstruktivno promišljati, i dovedeni su samo da lijepo izgledaju i da budu marionete nekih većih interesa. Oni su se spremni obrušiti na sve koji nisu dovoljno bogati da ih tuže, a svoje sponzore uopće ne spominju, osim kada o njima pišu panegiričke tekstove u kojima ih izdižu u nebesa. Na svoju veliku žalost, tijekom dosadašnjeg studiranja u Zadru imao sam i previše iskustva sa tamošnjim kvazi-medijima, lokalnim i nacionalnim.
Budući da je današnji novinar zaštićen kao zlatno tele (naravno, osim ako ne počne postavljati neugodna pitanja), njega nitko i ništa ne sprječava da napiše ili izgovori što ga je volja i da za to ne mora odgovarati. Oštećenoj strani ne preostaje ništa nego tužiti, a ako nakon zafrkavanja sa našim sudstvom i dobije zadovoljštinu, možda vam objave demanti na 17. strani na dnu najmanjim mogućim slovima.
Baveći se borbom za studentska prava bio sam više puta, sa nekim svojim časnim kolegama, žrtva laži i objeda koje su protiv nas i studentske populacije u cijelini, iznosili brojni lokalni mediji. Bez ikakvih činjenica iskonstruirali su što su htjeli, a kada bi htjeli ispraviti te laži, nitko vas nije slušao niti je koga bila briga. Kada sretnete te pojedine „zvijezde“ na ulici, oni izgledaju toliko bahati, sa nosom podignutim do nebesa, kao da su popili pamet cijeloga svijeta. Brojni propali studenti i poslušnici bivših propalih režima, te ljudi koji su svoje karijere stvorili vješajući se za retrovizore kampera na Masleničkom mostu kada puše bura, ili izvještavajući sa požarišta, danas su postali glavni moralizatori koji su počeli nama određivati što jest, a što nije. Za neke bi bilo bolje da umjesto moraliziraju, da malo novinarski istraže ono o čemu pišu i govore, a ne da idu do svojih šefova i sponzora koji im odrede što valja. Nekad se po mišljenje išlo u Centralni komitet, a danas u središta političkih stranaka ili… u Konzuma!
I zaista, jadno je uspoređivati takve spodobe i njihove „kolege“ iz svakakvih žutih tiskovina sa novinarčinama poput Miljuša i drugih za koje ne postoje tabu teme i neugodna pitanja, pa čak i kad djeluju u veoma opasnim uvjetima.
Kako se boriti protiv kvazi-novinarstva? Pa postoji samo jedan lijek, a isti se koristi u borbi protiv demagoški nastrojenih lažljivih i korumpiranih političara. Taj se lijek zove obrazovanje nacije, koja tako pametnija neće pušiti laži i demagogije koje nam prodaje navedeni ološ. Ali još će puno Matice proteći ispod vrgorskog mosta dok mi dođemo na tu razinu.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>