Naše jadno javno zdravstvo

Ovih se dana naš ministar zdravstva često pjeni po medijima zbog kritika koje govore u prilog tezi kako naše zdravstvo nije u dobrom stanju. Hrvatski doktor broj jedan to stalno negira i neprestano ponavlja kako je naše zdravstvo jedno od boljih u Europi (ma šta Europi, čak i svijetu!). Ali pustimo mi našeg ministra i njegove priče, mi obični građani najbolje znamo kakvo je naše zdravstvo. Ako smo imali tu nesreću da smo završili u KBC-u Split, ili da smo sa tom bolnicom imali ikakva posla, onda smo na licu mjesta mogli vidjeti funkcioniranje tog „jednog od najboljih zdravstvenih sustava“. Direktoru spomenute bolnice bi bilo bolje da se manje bavi politikom i manje statira u medijima, a više radi u bolnici.
Na svoju nesreću, u zadnjih mjesec dana moja obitelj je imala posla sa splitskom bolnicom. Naime moja baka je dobila upalu žuči i doktor u Vrgorcu ju je uputio za Split. Moja baka iz Koteza je prešla osamdesetu godinu života i tipična je seoska žena. Mirna je i pristojna i nikad u životu nije ulazila u konflikte sa ljudima, zdrave je pameti, dobro vidi i čuje. Takva je i otišla iz Koteza u Split. Nakon dolaska u tu jadnu bolnicu u dva dana je doživjela toliko neugodnosti, da joj je bilo dovoljno za cijeli život. Naime, ona je inače slabih kukova, i kad je došla u bolnicu i bila primljena u sobu, medicinske sestre su je odmah zavezale. Navodno, kako ne bi ispala sa kreveta i polomila kukove. Naravno, to bi nekako i prihvatio, da oni njoj nisu držali ruke zavezane i za vrijeme ručka, pa su je hranili kao dijete, usprkos tome što je ona za sve to sposobna sama. A osim toga stavili su joj i kateter kako se ne bi dizala sa kreveta na toalet, premda ne postoji nikakav razlog da se ona ne diže iz kreveta, makar sa štakama. To je bio vrhunac neugodnosti koji su joj tamo pripremili. Lagano su je pretvarali u psihičkog i fizičkog invalida, štoviše redikula. Kako moja baka ne voli biti sama i bez društva, a kamoli još sama i zavezana, ona je stalno zvala te medicinske sestre da joj dođu pomoći, jer nije mogla sama učiniti ni banalnu stvar poput češanja nosa ili češljanja kose. Jedna od tih medicinskih sestara, koju bih volio nazvati kodnim imenom bahata tuka, nekoliko puta je vikala na nju rekavši kako od moje bake ne može „ni jutarnju kavu popiti(!!!)“. A kako ona ne bi stalno zivkala sestre, te fine gospođe su joj stalno davale sedative od kojih je bila pospana i još počela buncati. Sve se to događalo u dva-tri dana.
Jedna osoba, istina postarija, odlazi od doma potpuno zdrave pameti sa relativno manjim fizičkim problemom, u toj kvazi-bolnici počne gubiti pamet i razum u roku dva dana, tako da je fizički problem zbog kojeg je i primljena postao sporedan. Mi kao obitelj jednostavno smo bili zaprepašteni jer nismo mogli vjerovati da jedna mirna i pametna osoba može tako oronuti u dva-tri dana. Da je ostala još koji dan u tome paklu, ja vjerujem da bi ili umrla ili bi je poslali na psihijatriju. Moj stric nije imao izbora nego da se konzultira sa doktorom, uzme potrebne lijekove za žuč i izvuče je iz toga jada. Prvi dan otkad se vratila doma pomalo je počela dolaziti sebi, a već drugi dan baka se vratila u normalu i bila je opet kakva je i bila prije odlaska u Split. Problem za žuči su riješili lijekovi.
I nakon svega, kako razuman mali čovjek može postupiti u ovakvoj situaciji? Kome se žaliti? Po meni, jedino Bogu, jer sumnjam da mi „tzv. sustav“ može pomoći. Ovakve neugodnosti su naprosto skandalozne i da mi ne živimo u banana republici već bi „letjele“ odgovorne glave, ali eto u nas nitko za ništa ne odgovara, ni za puno krupnije stvari, tako da malom čovjeku jedino preostaje pognuti glavu, i nastaviti revno plaćati porez. Spomenute sestre su dobro znale da nemaju posla sa bakom nekog ministra ili nekog bogatuna, već skromnom bakicom iz radničke i poljoprivredničke obitelji iz malog i jadnog Vrgorca, kojoj možeš raditi što te je volja bez posljedica. Sramota i katastrofa dragi moj ministre.