Osnivanje kotara Vrgorac 1944. godine

Općina Vrgorac je do drugog svjetskog rata, ali i u njegovom početku, jurisdikcijski potpadala pod makarski kotar. No, tada je na ovom području došlo do krupnijih promjena. U svibnju 1944. godine partizansko vodstvo je odlučilo da se dosadašnja općina Vrgorac podijeli na dvije nove, općine Vrgorac i Dragljane. Novoosnovanu općinu Dragljane činila su sela: Dragljane, Duge Njive, Kozica, Kljenak, Mijaca, Poljica (Kozička), Vlaka i Zavojane, dok su novu općinu Vrgorac činili: Banja, Draževitići, Dusina, Kokorići, Kotezi, Orah, Podprolog, Prapatnice, Ravča, Stilja, Umčane, Vina, Vrgorac i Višnjica.
Razlog ovakvoj promjeni ležao je u činjenici što je dosadašnja općina Vrgorac bila površinom prevelika i činila su je 22 odbora. Diobi općine na dvije nove doprinijele su i ekonomske i prometne teškoće, a komunističko vodstvo je ovakvu odluku donijelo i zato da bi bilo udovoljeno „…davnim željama naroda ove Krajine.“ Naravno, nakon podjele općine Vrgorac na dvije nove postavilo se pitanje administrativnog uređenja Vrgorske krajine, tj. stvorila se potreba da se osnuje kotar Vrgorac, čime bi se dosadašnja Vrgorska krajina administrativno podigla na viši rang. Tada se razmišljalo da se takvom kotaru pripoje sela Župa i Rašćane, dotada dio općine Zagvozd, kotara Imotski, te sela Mali Prolog i Otrić-Struga iz općine Plina, kotara Metković. Koliko znam, na duže su vrijeme pripojene samo Rašćane. Sredinom srpnja 1944. partizanska vodstva općina Vrgorac i Dragljane donijela su odluku da se obje općine izdvoje iz makarskog kotara i prijeđu u nadležnost novog kotara kojemu će sjedište biti u Vrgorcu. Uvidjela se potreba da se vrgorsko zabiokovlje ujedini u jedan kotar. Slično uređenje ovog područja izvršila je i vlast Nezavisne Države Hrvatske. 14. srpnja 1944. godine ideje su provedene u djelo i iz Kotarskog NOO Makarska izdvojena je Vrgorska krajina i stvoren je novi kotar Vrgorac. Navode se slični razlozi kao i u odluci o dijeljenju općine Vrgorac na dvije nove, te je dodano kako je dosadašnje sjedište u Makarskoj predaleko, a pošto su komunikacije prema primorju slabe, a bilo je i ratno vrijeme, odluka o osnivanju kotara je bila sasvim logična. Osim toga partizanska je vlast smatrala da je Vrgorska krajina zasebna geografski cjelina, koja je fizički odvojena od primorja Biokovom i samim time je nužno da bude „samostalna“. Također odvojena je brdima i od ljubuškog i neretvanskog kotara, a kako znamo, Vrgorska krajina tim kotarima nikad nije ni gravitirala pa bi bilo potpuno nelogično da je pripojena jednom od njih. Prilikom osnivanja kotara Vrgorac partizansko vodstvo nije propustilo priliku napomenuti da bivša vlast Kraljevine Jugoslavije nije učinila ništa da udovolji vrgorčanina po pitanju osnivanja vlastitog kotara, a također da je HSS pokušao pridobiti ovdašnji narod osnivanjem vlastitih kotarskih organizacija u Gradcu, Makarskoj i Vrgorcu. Isto je učinila i ustaška vlast osnivanjem Ispostave kotarske oblasti Makarska u Vrgorcu, koja je 1943. prešla pod jurisdikciju Kotarske oblasti Metković, tj. pod Veliku župu Hum, sa sjedištem u Mostaru. 17. rujna 1944. godine sazvana je konstituirajuća skupština novoga Kotarskog NOO Vrgorac. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je Joze Martinac, a također je izabrano i političko vodstvo kotara. Budući da je to bilo ratno vrijeme, u Vrgorskoj krajini su se kratko vrijeme ispreplitale dvije kotarske vlasti, ona NDH, kao kotarska ispostava Metković, sa sjedištem u Vrgorcu i ona partizanska u vidu Kotarskog NOO, također sa sjedištem u Vrgorcu. Tako je bilo do oslobađanja Vrgorca 24. listopada 1944. i cijele Vrgorske krajine dva dana poslije.