Dizdarevićeva kula u Vrgorcu

Najveća od sedam turskih kula na području grada Vrgorca je ona Dizdarevićeva ili Kapetanovićeva. Za vrijeme turske vlasti pripadala je dizdaru, turskom zapovjedniku vrgorske tvrđave, a nakon oslobođenja Vrgorca 1690. godine kula pripada mletačkom kapetanu, također zapovjedniku vrgorske tvrđave, i od tada se zove kula Kapetanovića. Smatra se da je ova kula, slično kao i Cukarinovićeva, izgrađena u nestabilnom vremenu tursko-mletačkih ratova, Kandijskog i Morejskog. Kula se nalazi na crtežu pridodanom jednom mletačkom izvješću koje opisuje Vrgorac, nedugo nakon oslobođenja od Turaka. Danas se nalazi u Državnom Arhivu u Zadru. Isto tako, kula je vidljiva i na crtežu Vrgorca iz albuma sa slikama dalmatinskih utvrda koji se nalazi u austrijskom ratnom arhivu u Beču. Izradio ga je G. Juster 1708. godine.
Pročelja zgrade izgrađena su od manjih klesanih komada kamena, dok su njeni rubovi izgrađeni od većih komada klesanog kamena s oštrim rubovima. Na taj su način susjedni zidovi naslonjeni jedni na druge po pravim kutom. Kula se sastoji od prizemlja, tri kata i potkrovlja. Visina južnog zida do strehe iznosi dvanaest metara, dok je suprotni, sjeverni zid visok oko 8,30 metara. Razlika je tolika zbog razlike u visini terena. Debljina zidova iznosi između 80 i 100 centimetara. Tijekom turbulentnih stoljeća turske vlasti, današnja glavna vrata na kuli nisu postojala. Probijena su tek nakon što je područje Vrgorske krajine stabilizirano i kad kula više nije služila u obrambene svrhe. Pravi ulaz u Dizdarevićevu kulu nalazi se sa sjeverne strane, oko 1,7 metara iznad razine terena. Ulaz je omeđen s kamenim okvirima i polukružnim lukom, a do vrata se oduvijek dolazilo drvenim ljestvama. Katovi su povezani drvenim stubištem u sjeverozapadnom kutu kule. Na svakom katu nalazi se po jedan prozor, ali samo sa južne i istočne strane, i svi su vrlo malih dimenzija. U najnovijem razdoblju svi su prozori ostakljeni. Na kuli, i to samo na drugom i trećem katu, nalazi se 17 vrlo uskih puškarnica, na sve četiri strane zgrade. Na zapadnom dijelu kule, u visini prosječnog čovjeka ucrtane su dvije godine. Na sjeverozapadnom zidu kule arapskim je slovima ucrtana 1690. godina, kao godina izgona Turaka, a na jugozapadnom kutu zgrade upisana je 1795. godina. Smatra se da je te godine kula preuređena. Kula se održala do današnjih dana upravo iz razloga što je nakon smirivanja ovog područja, kada vojno više nije bila potrebna, preuređena za stanovanje. Poslije je pripadala Franićima. Tijekom godina veličina prozora je povećana, što je također vezano uz prenamjenu kule. Dizdarevićevu kulu je tijekom godina ozbiljno nagrizao zub vremena, pa su u prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća izvedeni ozbiljni radovi i rekonstrukcije, a kula je i elektrificirana. Obnova je završena 1985. godine, nakon četiri godine radova. Nadam se da će u budućnosti kula biti pretvorena u muzej. Ta se ideja započela provoditi u djelo nakon obnove, ali do danas nije u potpunosti izvedena.