Četnički pokolj u Vrgorskoj krajini 1942. godine

Krajem kolovoza 1942. godine talijanska okupacijska vlast dovodi veću grupu nevesinjskih četnika kako bi sudjelovali u većoj protupartizanskoj akciji na Biokovu. 28. kolovoza kroz Vrgorac je prošlo između 50 i 60 talijanskih kamiona u koje su bili natrpani četnici. Pošto su partizani već prije srušili cestu kod Ravče, kamioni nisu mogli dalje, pa su četnici nastavili pješice. Zanimljivo je da je sa četnicima tada bio žandarmerijski narednik iz Vrgorca, a po svoj prilici on ih je i vodio, pošto je dobro poznavao sela Vrgorske krajine. Znao je koja su sela po političkoj opredijeljenosti ustaška, a koja jugoslavenska i partizanska. Ravču četnici nisu dirali, i kroz nju su mirno prošli.
U selima Vlaci, Dubravi i Dragljanima četnici su izmasakrirali četrdeset ljudi, uglavnom muškaraca. Zapaljene su sve kuće uz cestu od Dragljana do pola Rašćana. Preživjela je samo jedna zgrada u Kozici u kojoj se smjestilo talijansko zapovjedništvo koje je nadziralo operaciju. Zarobljeni građani streljani su u grupama, a kada bi naišli na pojedince uglavnom bi ih zaklali. U Dragljanima je u zapaljenu kuću bačen Ivan Jović, te ubijena jedna trudna žena. Župnik Zavojana fra Karlo Ćulum uspio se sakriti, pa ga četnici nisu uspjeli pronaći. Iz obližnje Kozice narod je sa zabrinutošću gledao kako gore kuće u Dragljanima i Vlaci, ali kako nisu znali o čemu se radi, župnik Kozice fra Ladislav Ivanković uputio je kurira sa pismom fra Ćulumu kako bi saznao o čemu se radi. Iz nepoznatog razloga Fra Karlo je odgovorio da dolazi "naša" (ustaška) i talijanska vojska i da se Kozičani nemaju čega bojati. Fra Ladislav je umirio narod i poslao ih doma da mirno dočekaju vojsku. Nije poznato od koga je fra Ćulum čuo tu posve krivu informaciju. Iščekujući vojsku NDH fra Ladislav je izvjesio hrvatsku i bijelu zastavu pred crkvu. Četnici su ubrzo stigli u Kozicu, gdje su uhvatili fra Ladislava i još nekoliko ljudi. Od njega su prvo tražili novac, a zatim ga sa ostalima ubili. Otac Ladislav je ostao ležati od subote u 15 sati do nedjelje navečer. Tada ga je jedan talijanski vojni svećenik stavio u lijes, a sutradan ga je nakon sprovoda pokopao. Iza toga talijanski su vojnici opljačkali župnu crkvu, a talijanski vojni svećenik je skupio crkveno suđe i dao ga njegovoj majci da ga sakrije, što je ona i učinila. Nedugo zatim jedan je talijanski vojnik ukrao posuđe, koje je prodao u Vrgorcu za 600 NDH-kuna. Do crkve su nakon Talijana opet došli četnici traživši od fra Ladislavove majke novac. Kako ona nije imala ništa, iz osvete su zapalili sve župske knjige, a zatim cijelu kuću. U cijeloj Kozici za vrijeme talijanskog divljanja ubijeno je 66 ljudi. Ivanu Ravliću su prije smrti odrezali nos, a Josipa Pejdu su živoga bacili u zapaljenu crkvu.
Pismo koje je fra Karlo Ćulum uputio fra Ladislavu, on je nažalost proslijedio dalje župniku Rašćana don Ivanu Čondiću, a ovaj don Jozi Braenoviću, župniku Župe Biokovske. Čondić je mislio da dolaze hercegovačke ustaše pa je s narodom krenuo prema četnicima noseći zastavu NDH. U izvješću Velike župe Cetina koji opisuje četničke pokolje u Vrgorskoj krajini piše kako je narod nakon susreta sa četnicima vikao da su oni Hrvati ustaše, te nema razloga da ih oni diraju. Nije mi jasno kako nisu uspjeli razlikovati odore četnika i ustaša, no to ih je koštalo glave. Izvještaj piše kako je narod iz te procesije izmasakriran, te da je poginulo između 80 i 90 ljudi. Ubijen je također i don Ivan Čondić. Tijekom četničkog divljanja u Vrgorskoj krajini 1942. godine ubijeno je oko dvjesto seljaka, običnih civila. Talijani su dopuštali i često pomagali ovakvo ponašanje govoreći četnicima kako im je sve dopušteno jer se nalaze na crvenom partizanskom teritoriju. Tijekom napada najviše su stradala sela: Kozica, Dragljane, Vlaka i Dubrava i Rašćane.