Možemo se pravit i da nisam iz bajke, ali činjenice govore za sebe. Jer običnim ljudima se rijetko događaju takve čudesne stvari bilo kojim danima, a naročito ne najobičnijim utorcima. Dok sam ja to, vidiš, doživjela baš u utorak. Nisam napravila ništa posebno, osim što sam sjela u svoje predsoblje. Koje ima dva prozora, jedan koji gleda na istok i još drugi što gleda prema jugu. To zapravo i ne bi bilo tako neobično, da se kroz ovaj južni prozor nije vidjelo padanje kiše, dok je ovaj istočni prozor bio obasjan suncem. Događalo mi se već prije, u vožnji, da izađem ispod kišnog oblaka na dio ceste na kojem više ne pada kiša ili obrnuto, obično ti prijelazi nisu bili tako nagli već bi se kiša postupno smanjivala i onda prestajala. No ovaj put je kišni rub bio toliko oštar da je graničio točno sa zidom moje kuće. Tako je s jedne strane kuće kišilo, a već iza ugla je bilo potpuno suho i sunčano vrijeme. Upravo fantastičan rijedak prizor. Naravno, nije dugo potrajao. Kiša se ubrzo pretvorila u lepršanje susnježice i onda skroz prestala, pa se i na drugom prozoru pojavilo sunce. Eto, šteta što nisam imala kameru pri ruci, ovo bi bilo vrijedno snimiti. Ovako će ostati samo jedna od priča iz bajke.