voltaren https://blog.dnevnik.hr/voltaren-salt

četvrtak, 17.10.2013.

dunje i kombajni

jeo sam buhtle s džemom od dunja!
možda neobičan uvod, ali stvarno je dobro, nisam znao da se dunje daju fino iskoristiti. a vjerujem da to i tebe zanima. ma što se uopće u prirodi ne da iskoristiti? samo treba volje i truda.

mislim da ću ovaj vikend ići u Ivanićgrad, na nekakvu manifestaciju zvanu Bučijada. sad, spominjem to jer imam iskustvo da se na takvim mjestima uglavnom samo šeta i šeta, a to je meni (djetetu) naravno dosadno. i tako sam se dosjetio i javio prijateljima da bi morali organizirati, kad se već organizatori nisu dosjetili, pumpkin fight umjesto pillow fight, i bučanje umjesto boćanja. loptanje bučama je toliko jasno da je suvišno o tome pričati. ako imaš još koju ideju, spremno prihvaćam.

vezano za razumijevanje, baš radim na jednoj pjesmi, i ima u njoj jedan općenti dio koji kaže:

izgleda, svega je na pretek
samo treba imati način, razumjeti.

i buča je na pretek, i dunja je na pretek, i riječi je na pretek. treba znato što s njima.

zanimljivo, nisam o tome razmišljao:
Ali meni više nije moguća ta potpuna spontanost otkako je blog otvorenog tipa. Ipak se sami uključuju filteri koji po strani ostavljaju ponešto što ne želim reći baš svakome tko slučajno naiđe i to je jednostavno tako. Pa se zbilja osjeti da je blog zatvoreniji otkako je otvoren.

valjda mi je ostalo u navici, da nitko osim nas ne posjećuje blog, ako ni zbog čega drugog, jer ne može. sad može, ali si mislim, možda smo i dalje sami u svemiru. jer znaš kako je to, biti okružen susjedima, a biti sam, i nitko ne zna što se kome događa u njegova četiri zida. a i kad proviri, uglavnom ode dalje.

neposlana pisma su nešto... nešto posebno. kao i nepročitane pjesme. znaš da je tu, nadomak, a opet nije. pogotovo sa riječima i onime što opisuju, to je kao neki paralelni svemir/život koji jest i nije, i... ma ne znam kako bi to rekao. ima u tome nešto melodramatski. o takvim se stvarima pišu knjige i snimaju filmovi.
ha, a zamisli da umjesto bloga imamo twitter. koliko tamo riječi stane? i nitko nas ne bi pratio, ili bi? možda bi naš zvjezdani trag pratila sva sila međuzvjezdanih brodova. zanimljivo je to, pratiti samoga sebe. tamo gdje milijuni prate jedni druge. biti u svom malom/velikom svijetu.

meni se od baltazarskih izuma najviše sviđa leteća veš mašina, s velikom dječjom šarenom vjetrenjačom koja služi kao pogon. i onda Baltazar iznutra, iza zatvorenog okna, promatra grad s visine. ma zamisli samo tog izuma!

istrpavanju klipova kukuruza iz prikolice na elevator koji onda to vozi u koš

izgubio kombajn, jednostavno je nestao negdje u poljima i ne mogu ga naći

prvi stih zapravo izgleda kao nešto jako stručno, za što treba imati čin međuzvjezdane flote, i kao da se radi o nekom golemom postrojenju. vidiš kako riječi mogu stvoriti sasvim druge svjetove, u odnosu na, na primjer fotografiju. a drugi stih je toliko dječje samorazumljiv da nemam što dodati. samo odrasla osoba može pitati, čekaj malo, kako misliš da se kombajn izgubio? pa naravno!

17.10.2013. u 11:54 • 0 Dijagnoza • ? • # • ^

<< Arhiva >>