voltaren https://blog.dnevnik.hr/voltaren-salt

ponedjeljak, 02.09.2013.

godišnjica!!!

hvala na čestitki :)
ma tko bi rekao - vrijeme leti u godinama, iako šeće po danima, trči po tjednima, i vozi se (može i biciklom ako ne autom) mjesecima. na kraju uvijek taj let... da je barem balonom (cepelinom!) umjesto avionom.
stvarno nisam mislio da će sasvim usputni komentari na jednom blogu dobiti svoj blog i čak se održati na novom blogu i evo ga sad opet nešto novo i dalje... tako, jednostavno nisam to mislio.

moguće da već antropolozi tragaju za čovjekom po njihovoj mjeri, jer mi se čini da neće i neće odustati dok ne pronađu tu neku izgubljenu kariku, i ako je i ne nađu (a vjerojatno neće) onda će je već nekako složiti iz postojećih nalaza. jer mora biti.
sad, kakav bi to bio čovjek po našoj mjeri?
zgodno, osjećam se kao da sam na kratko ušao u Božju radionicu i dobio mogućnost sastaviti svoje Adama i Evu, onako kako bi se meni svidjelo, a ne onako kako bi se Bogu svidjelo. tko zna možda će naš čovjek biti baš identičan prvome i onda... možda dobijemo po prstima.
kakv bi bio čovjek po mojoj mjeri? i što bi s njime? da, baš to, što bi s njime? i Bog i ljudi imaju djecu ljubavi radi, pa vjerojatno to mora biti i prva karakteristika našeg čovjeka - da može dati i primiti ljubav. inače, uh, kakav bi to čovjek bio???

što se ježa tiče, nisam baš siguran da se dobro proveo... evo još mi je jedna bodlja ostala u peti, ali mi ne smeta naročito. nikako ne volim gusto naseljene plaže. jest da to na turističkim plakatima lijepo izgleda, ali kada vidiš... Bačvice su prava grozota - oprosti ako si nekada bila tamo i lijepo ti je, ali sam pogled na tu plažu me odvratio od bilo kakve pomisli da makar i kročim tamo. znači - bio, vidio, otišao. Žnjan je nešto bolji ali Marjan je ipak više po mojoj mjeri, uvijek se nađe neki samotniji, stjenovitiji kutak.

o staklenicima punim orhideja ti nisam pričao (siguran sam koliko mogu biti siguran u ovo naše virtualno pamćenje), ali sam zato napisao pjesmu u kojoj govorim upravo o Adamu i njegovom svakodnevnom, praktičnom životu. vidiš, on je vodio (i Eva s njim, jasno) i uređivao cijeli vrt, a nije imao traktor (ili možda je???) ili flaksericu, nego se valjda morao pouzdati u koze i ovce i tako dalje. ali najzanimljivije mi je da li je imao jedan potok s toplom vodom i jedan potok s hladnom vodom i onda su se oba ulijevala u jednu rječicu gdje je voda eto bila onako taman - mlaka.
nije pitanje samo kakav bi čovjek trebao biti, nego kako da taj čovjek opstane u svijetu gdje ga stavimo...

najbolja ekspedicija je neplanirano putovanje bez cilja u poznato. samo treba biti otvoren za sve i svašta, jer to će sigurno doći. a kako je sve poznato onda se ne moramo bojati da će nam se dogoditi bilo što krivo osim da sami pretjeramo u onome što radimo. kao kad skočiš na ježa umjesto da ne skočiš na ježa. sam si kriv.

beskonačno lebdenje - prva pomisao su mi one velike meduze koje plutaju oceanom i baš nikada ne vide (sad, nemaju oči, ali recimo za našu priču da imaju oči) ništa osim velike plave tekućine svud okolo. zamisli samo kako je to dosadan život. vjerojatno je bolje ne imati oči i stalno iščekivati da ćeš se spotaknuti o nešto.

ne, ma kakvi, nemam novi mobitel. ovaj moj se može spojiti na web doduše, ali ima mali ekran, kao poveća poštanska marka otprilike. morao bi uz mobitel nositi i povećalo. zapravo, nisam nikada kupio mobitel - i prvog i ovog sada sam dobio tako što je tata na poslu dobio novi, i tako sam ja uzeo njegov stari. sad, nije to više nešto skupo (osim ako ne želiš ajfon i slično) ali mi stvarno ne treba. dovoljno mi je da mogu s nekim razgovarati i poslati sms. a ni to ne preferiram naročito - ipak je uvijek najbolje razgovarati s nekim uživo. mislim, za ozbiljno razgovarati, ne lebdjeti, plutati, ili samo pitati kaj ima?

02.09.2013. u 16:33 • 1 Dijagnoza • ? • # • ^

<< Arhiva >>