voltaren https://blog.dnevnik.hr/voltaren-salt

srijeda, 26.06.2013.

Sve.

To je neobičo snažna riječ. "Sve". Slušaj... probaj izgovorit/zamislit to? Dobro zvuči. A da, izgleda da nas zabavljaju slične nedoumice :), jednako sam kod prvog unosa pokušala obilježiti sve kućice, međutim čini se da je moguće najviše tri. Pa mislim da sam između ostalog izabrala baš i paranormalno. Jer nije normalno kako mi nekad čitaš misli. Normalno, možda ti je misli lakše čitati kad ti ih napišem :) I tako, stavljati one kvačice u kvadratiće kategorija mi dođe kao neka križaljka, nije mi jasno čemu to služi, ali me zabavlja.

Zabavno je i smišljanje kako djecu privoljeti na zdraviju hranu. Meni se ne sviđa kad me se pokušava uvjeravati silom, pa onda držim i da je sila zadnje što treba primjenjivati sa djecom. Bolje je strpljenje. Bili mala djeca ili ne, ručak je ukusniji kad se oko njega potrudimo da bude zanimljiviji. Tako bi djeca možda sasvim brzo prihvatila sladoled od kelja, slatki pire od brokule ili kolač od svježe mrkve. Jednostavno mora biti moguće da je obrok i zdrav i ukusan!

Mislim, možda se čudovišta skrivaju jer se srame. Pa sigurno ni jedno nije čudovište jer je baš tako samo poželjelo. Ali ako ga drugi vide kao takvo, onda je najsigurnije puvući se tugovati u kakav mrak. A kad ga već vide kao nakazu, onda je bolje biti najstrašnije čudovište koliko god veće može bit, pa kad tko slučajno otvori vrata preplašit ga toliko da svima ispriča koliko je to strašno čudovište. To je garancija da ga nitko neće sažaljevati, manje je bolno kad te se boje. Sad, ne velim da su baš sva čudovišta samo naizgled opasna i zapravo pitoma.

Ali kako već dugo odgađam znanstveno proučavanje one tvoje ideje o dijeljenju zagrljaja po stubištima i stanovima, možda bi bilo zgodno pokušati udijeliti zagrljaje i čudovištima. Bilo bi to slično kao kad je ona princeza poljubila žapca. Dobro, tad se žabac tek pretvorio u čudovište tj. princa (ispričavam se svim izuzecima, ali što mogu kad su mi prinčevi oduvijek manje simpatični od žaba). Ali u ovoj priči, uvjerena sam da zagrljaji uspješno tope sve strašno i bolno. Jedino, uvijek postoji i nekakav problem profesoru Baltazaru za rješavanje, jer koliko god opjevavali veličanstvenost tih običnih zagrljaja - većinom nam uopće nije svejedno kome ćemo ih darovati i od koga ćemo te zagrljaje prihvatiti. Pa je onda slabo izgledno da bi to funkcioniralo kao tretman za masovnije epidemije strašnosti, možda tek u rijetkim pojedinačnim slučajevima.

Gledala sam danas animaciju Baltazarovog laboratorija i skužila sam da veliki dio čini, na samom početku one njegove strojne instalacije - ooogromno uho. To sigurno nije nimalo slučajno, bit će da je prije bilo kakvog umnog pronalaska vrlo bitno dobro i pažljivo saslušati o kakvom se problemu radi. Zato uvijek dobro dođe upravo veliko uho! :) Pa ako na kraju i ne uspije taj genijalni pronalazak, već i samo to slušanje je bilo od velike pomoći.

Zapravo, pa i profesor je u neku ruku čudovište jer se razlikuje od svih drugih baltazarograđana, samo što je on zbilja omiljen zbog šarma :) A i začudila sam se kad sam u jednom trenutku shvatila da on ima sijedu bradu? Valjda sam ga uvijek doživljavala mlađim zato jer je vedrog duha. I obično mi ljudi velike brade djeluju neuredno i grubo, ali njemu pristaje kao modni dodatak pravog mudraca. I čini se kao pristojno čudovište s kojim bi se dalo ugodno porazgovarati. Možda je moguće i poslati mu pismo? Pa ga pitati za pojašnjenje, zna li on što je to, osobno...

26.06.2013. u 20:40 • 0 Dijagnoza?#^

<< Arhiva >>