- to se čini kao još jedan zadatak za rješavanje profesoru Baltazaru. Jer lako se baviti razotkrivanjem nepoznatog. Potraga za poznatim je podvig! Ima ljudi koji ne razumiju ni ako drugi put čitaš istu knjigu. Pitaju - a zašto bi itko otkrivao već pročitano? Odgovaraš - pa dobra je knjiga, ali opet ne razumiju.
Nije da sam luda za čudovišnim, ali baš zato - mislim da ormare ipak treba povremeno otvoriti, dobro prozračiti i osvijetliti, istjerati taj mrak. Jer mislim da se čudovišta upravo mrakom hrane i od njega jačaju i rastu, pa ako ih se stalno skriva unutra, lokoti na tim ormarima će ipak popustiti i tek onda će cijele horde strašnoga odjednom nahrupiti van. Znaš kako se većina strašila rasplinu osvijetljeni? Čak i dosadni komarci izbjegavaju danje svjetlo. Tako i ona iz ormara možda nestanu kad izađu van. Ili se makar smanje toliko da nisu više tako opasna. I kad ih vidiš na čistini, možeš ih lakše otjerati metlom - iš, iš čudovište! A ti već znaš kakvu ja genijalnu metlu imam :), svaka bi neman prsnula od smijeha kad je vidi!
I ovo razmetanje ćemo valjda bolje usavršiti kad još malo porastemo, pa već se i vidi da smo sve ozbiljniji :) Tako za mene vele da uopće nisam bila nimalo sebična kao skroz malo dijete, pa sam valjda tu osobinu razvila kasnije, odrastanjem. A kako još uvijek odrastam, bilo bi dobro i moju sebičnost držati pod svjetlom, jer da se to uroti s tim razmetanjem... ne bi se dalo ugurati u nikakav ormar. A dobro, ako već prisvajamo cijele svemire, možemo barem podijeliti putem umijeće gradnje i nacrte konstrukcije slamnatih međugalaktičkih cepelina. Pa i Borg je donosio sa sobom tehnološki napredak, a kako se onda mi ne bismo pobrinuli za ravnotežu sila u svemiru. Eh, da smo samo bili prije završili onaj prototip broda od slame, ne bi taj nikad onako potonuo...