VLADO'S J-CURVE
subota, 27.02.2016.
OPEN LETTER TO THE EUROPEAN BROADCASTING UNION, EBU
|
Ingrid Deltenre EBU Director General (By email, 27 February 2016) Copy to: Croatian Prime Minister Tim Orešković Speaker of Croatian Sabor Željko Reiner Dear Ms Deltenre, I write to you as a concerned Croatian citizen whom you should remember as I was an HRT-Croatian Radio International Relations executive until 2012. Before my retirement, if I remember correctly, we exchanged some personal views about multicultural broadcasting at a dinner during an EBU Assembly hosted by HRT in the Croatian resort of Opatija. The reason for my concern is your recent letter to Croatian Prime Minister Tim Orešković. The letter, which in the meantime became available for public consumption through various media outlets, is somewhat unusual – to say the least. You express EBU’s concern about “reported threats to the editorial and institutional independence” of HRT. You chose to use strong words but without clearly stating who, where and when had reported such threats. Furthermore, you did not specify what kind of threats were allegedly made and by whom? Please forgive my journalistic attitude but answers to such questions are of utmost importance in reporting – especially in the Public Service Media reporting. I am sure you would agree that in any alleged controversy there have to be at least two sides, and the bigger the controversy the bigger the number of concerned sides that must be heard. That is a very important fact – especially when the controversy includes allegations about “threats”. You know, of course, that journalists, producers and managers in any media must seek answers to the question what if....? For example, what if the management of a certain EBU member is perceived by the public as an installation of undemocratic political processes? What if there are reports about continuous public dissatisfaction and discontent with editorial and institutional behavior of a Public Service Media? What if the management of a Public Service Media, due to repeated disregard for freedom of expression and media pluralism, has caused massive discontent and protests by its own journalists and other employees? What if a Public Service Media is the subject of an unusually big number of lawsuits by unjustifiably dismissed employees – some of whom are also victims of bulling? What if a Public Service Media allegedly employs less qualified people, just because they belong to a certain political option, rather than adequately skilled and qualified applicants who have no political affiliations? Most importantly, what if an EBU member’s management has been allegedly breaking or totally ignoring most of European and international standards? Please understand that my journalistic approach to your letter is good intended. In line with that, allow me to remind you that Croatia was a part of the former communist Yugoslavia and some of the old totalitarian habits still exist. Furthermore, unlike other former communist countries that achieved freedom and independence through peaceful processes, Croatia was forced to defend itself from a brutal aggression orchestrated in Belgrade. Many people had given their lives for our freedom, independence and democracy. Therefore, such values are often emotionally cherished in all segments of the society. That, of course, requires additional media sensitivity – particularly at the HRT which is our biggest and most important national media institution. I am sure that the new Croatian Government led by Prime Minister Tim Orešković is determined to encourage better managing of HRT’s budget. The public which pays HRT fees expects and demands that from the Government. Furthermore, public demands for editorial improvements, particularly in the News & Current Affairs Department, have to be met in order to fully satisfy the needs and expectations of the whole society as well as the huge Croatian Diaspora which is spread out all over the world because of the wars and more recently due to economic crisis. In conclusion, allow me to remind you that every institution in the world is accountable to some higher authority. HRT, as a Public Service Media, is accountable for its administrative and financial activities to the State and accordingly has to make annual reports before the Croatian Sabor (Parliament). The State chooses and appoints HRT’s Director General. For the program content HRT is, of course, accountable to its fee payers – the public. You know and I know that a total and/or absolute independence of Public Service Media cannot and does not exist anywhere in the world. Accountability is an important part of democracy. Adequate reactions to public demands for improvements to Public Service Media editorial and institutional activities are equally important. Kind regards, Vladimir Lušić Oznake: The other side of the medal. |
- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 22.02.2016.
OD LUSTRACIJE, BOŽE, PUPOVCA, VITOMIRE, FRLJIĆA I TONINA DO KULTURE IZUMIRANJA
|
Netko je na senzacionalan način sugerirao da su Božo Petrov i Milorad Pupovac zajedno protiv lustracije. Takva „vijest“ je, najblaže rečeno, glupa i opasna. Nije pravedno ni pošteno stavljati Božu Petrova i njegovo razmišljanje o lustraciji u isti koš s Miloradom Pupovcem i njegovim načinom suprotstavljanja prijedlogu "Zakona o lustraciji", koji još nije ni napisan, a kamoli predstavljen javnosti i Hrvatskom saboru. Iz izjave Bože Petrova jasno je da on nije protiv Rezolucije Vijeća Europe 1481 o međunarodnoj osudi zlodjela totalitarnih komunističkih sustava i deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog režima u Hrvatskoj, isto kao što nije protiv Zakona o lustraciji. Pažljivo analizirajući što je rekao, bez dvojbe sam zaključio da Božo opravdano upozorava na moguću brzopletost. Naime, brzopleto napisani zakon, zbog uobičajenih kontradikcija i pogrešaka, može izazvati "lov na vještice" i još veći razdor u društvu. Mislim da Božo Petrov, kao političar i psihijatar, upozorava da u ovome trenutku "širina normalnog centra ili sredine ravna je sječivu noža, gdje samo postupajući normalno postajete ustaša ili komunjara". Ključne riječi te izjave su normalni centar ili sredina, a to su po mome tumačenju Hrvati - danas najugroženija skupina u Hrvatskoj, koja polako demografski i ekonomski umire u verbalnom građanskom ratu što se iz dana u dan širi unepovrat. Zato, gospodo pravne struke, koji pišete tekst Zakona o lustraciji u skladu sa zadanim smjernicama, radite polako, mudro, oprezno, temeljito i profesionalno. Ne zaboravite sebi postaviti pitanje A što ako? - pri sastavljanju svakog stavka i članka Zakona o lustraciji. Nema žurbe jer sporije ali dobro urađen posao uvijek postiže bolje rezultate. U međuvremenu, dragi kolege novinari i urednici, lijepo vas molim, pokušajte izbjeći spajanje nespojivog – Božo Petrov i Milorad Pupovac su dva različita svijeta, koja nikako ne mogu imati iste vizije i ciljeve. Nadalje, dobro razmislite, tko će biti slavodobitnik kad se tijekom i poslije lustracije stariji Hrvati međusobno pobiju, u predstavi što će je režirati Frljić, za kazalište na ogromnom otvorenom prostoru, gdje će gledatelji biti ilegalni imigranti, o čemu će iseljena hrvatska mladež i ostatak dijaspore čitati na vašim portalima? Evo vam još jedna smjernica za razmišljanje. Živio sam i radio kao novinar punih 20 godina u razvijenom demokratskom svijetu. Nikada, baš nikada, nisam vidio zemlju, u tom i takvom svijetu, gdje mediji, nakon promjene vlasti, daju više prostora gubitnicima nego novoj ekipi na vlasti. Na primjer, kada je Obama dobio izbore, Busha je nestalo iz medija više od godinu dana, a i sada se rijetko pojavljuje. Uskoro će i Obama otići i američki mediji će se fokusirati isključivo na politiku i administraciju novoga čovjeka ili žene u Bijeloj kući. Tako je svugdje u demokraciji. Zahvaljujući vašoj interpretaciji novinarstva, u Hrvatskoj je sve, baš sve, naopako – iako u ovome trenutku uopće nemamo konstruktivnu oporbu. Gospodo, „tekovine antifašizma“ nigdje, baš nigdje, na svijetu nisu politička platforma – čak ni u Sjevernoj Koreji. Čast iznimkama, a jedna od njih je Tonino Picula. S pozornošću pratim njegova razmišljanja glede dramatičnih promjena u Europskoj uniji. Tonino upozorava da Hrvatska mora razmišljati o velikim promjenama što ih je Velika Britanija uspjela postići – za sebe ali i za sve ostale članice, kojima je stalo do identiteta i boljeg statusa unutar europske obitelji. On se ne bavi „tekovinama antifašizma“ nego radi i poručuje da bi Hrvatska trebala mudro iskoristiti te značajne promjene za svoju dobrobit. Britanski presedan otvara mogućnost svakoj ravnopravnoj članici, a to znači i Hrvatskoj, da potakne direktive, koje će omogućiti značajne promjene u domaćoj legislativi – na primjer u korist malih ribara, koji su žrtve propusta i nespretnosti u našim nekadašnjim pregovorima s Europskom unijom. Moje je mišljenje da je Europska unija perfidno uvalila Hrvatskoj „komercijalni status“ za male ribare, iako je znala da su, na primjer, Grčka, Portugal i Malta izborile status „kulturne baštine“, za svoj mali ribolov. Dok Tonino Picula na taj način radi i razmišlja o našim pravim kulturnim vrijednostima, Vitomira Lončar na nacionalnoj televiziji napada novu vlast zbog skidanja s proračunske sise onih koje ona smatra kulturnim veličinama. Što će nam kultura malog ribolova, običaji života Hrvata na otocima i hrvatska pomorska tradicija kad imamo naše velikane poput Frljića. Koga briga što bi spašavanje kulture malog ribarstva spriječilo umiranje kulture življenja, odnosno nestanak hrvatskog života, na hrvatskim otocima. Važno je da se Hrvati ne useljavaju nego iseljavaju i ne rađaju nego umiru dok živi velika antihrvatska kultura, koju gleda šačica ljudi - odnosno virtualna kultura što ima umjetničku vrijednost govna na kiši. Oznake: kultura življenja |
- 03:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 18.02.2016.
DIASPORA: POST ELECTION HAPPINESS COULD TURN INTO BITTERNESS
|
Croatians who have been considering their comebacks from distant overseas countries are now up in arms because they feel that the new Croatian Government will retain counterproductive policies that it inherited from the previous administration. Some of them are relatives, friends or acquaintances. Last week, my Australian nephew, who was on her Asia-Europe business trip, stopped in Zagreb to say hello. She speaks Croatian and often visits my J-curve blog. With her tong-in-cheek sense of humor, she expressed hope that Croatia’s attempt to write the letter ‘J’ will not end up as writing the letter ‘I’. The main reasons for the upheaval are threatening announcements about retention and/or introduction of taxes – something that’s contrary to election promises. Particularly worrying are taxes on foreign pensions. Similar feelings are expressed about the proposed tax on properties that are not being productively used – something that would grossly affect emigrants who live in far away countries. Admittedly, it is hard to justify taxes on properties that lack proper registration and, as such, are open to possible manipulations. One must sympathize with those who cannot watch over bureaucratic processes from the other side of the ocean. Some emigrants are convinced that such taxes were designed by the previous administration to provoke discouragement among those who could decide to return to Croatia. Over the past month, many Croatian ex-patriots told me that their happiness with election results had quickly turned into bitterness. They welcomed announcements made during the election campaign about plans to establish Croatia’s long awaited Ministry of Family, Immigration, and Demographics. Accordingly, many of them have again started thinking about returning and/or immigrating to Croatia but, they say, it appears that nothing will improve back home because the new Croatian Government has no intention to drop or change any of the country’s negative legislation – such as the foreign pensions tax, and the property tax which is planned for 2017. The Government will probably blame the European Union for such counterproductive taxes, says my friend who lives in London, but the truth is that Croatia is a sovereign country – just like the United Kingdom to whom no one can impose measures at the expense of its national interests. Initially, he says, Croatia’s prime and most important national interest ought to be to attract business-minded young people and as many as possible financially independent pensioners. That would liven up sales of goods and services. After that good investors of Croatian and/or non-Croatian background would also start coming. That formula worked very well in Ireland – something that most Croatians from Australia, Canada, Germany, USA and other developed countries believe could most certainly be repeated in Croatia. Croatian bureaucrats might just be following developed countries’ standards, says a Canadian e-mail friend, but they are acting like the peasant who kills the goose that lays golden eggs. The Canadian Croatian friend believes that returnees bring a lot of money into Croatia, including their pensions, and pay taxes via PDV (25%). They directly and/or indirectly stimulate the economy, employment and overall development. Politicians and bureaucrats, he says, should be able to understand that one hundred thousand ex-patriots with tax-free pensions who could come, but don’t, would be worth much more for the economy than ten thousand of those who do return and willingly pay pension tax. According to an Australian friend, pensioners have children and grandchildren who would come to Croatia to mingle with local people of their generation and in many cases fall in love with Croatia – as well as with someone worth loving and spending the rest of life with. But, he says, how does one explain that to Croatian bureaucrats and writers of laws and regulations? The good news is that some young people from overseas countries already live in Croatia. I know at least ten young Australian Croatians who came here over the past eight years. Despite many illogical bureaucratic and legal obstacles, most of them integrated relatively fast and already have their own successful businesses that employ local Croatians. Furthermore, most of them are married with local Croatian partners. That’s the Croatian integration which Franjo Tuđman promoted in the nineties. From a demographic point of view that’s quality that lacks quantity. To achieve quantity, in other words to attract more people from the so called Diaspora, Croatia needs wiser government policies and reforms. Croatia certainly doesn’t need counterproductive taxes and complicated bureaucratic processes. One reform that must happen is a total reform of the now dispersed, asynchronous and inconsistent land and real estate registration, namely “zemljišnoknjižni uredi” and “katastri”. The two institutions must be fused into a single national registry that would for each and every property have only one set of data information and be able to issue single integrated documents commonly known as Deeds. Properties that now have huge lists of living and dead owners cannot be subjected to any form of taxation. I am sure that Croatians at home and abroad agree with Prime Minister Orešković’s appeal that we should stop with our destructive World War 2 debates in order to concentrate on economic reforms. We must calmly, objectively and seriously consider his appeal. However, without smart integrative policies and good interactive reforms Croatia will fall down – far away from the developed world. Instead of returning and/or immigrating to Croatia Croatians will be more and more emigrating from Croatia. In the end there will be no Croatians in Croatia. Only fascists, communists, antifascists and anticommunists will remain – they certainly appear to be immortal. Oznake: integracije, useljavanje, reforme |
- 12:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #
utorak, 16.02.2016.
ČETNIČKI VOJVODA ANTE PORTAS
|
Premijer Tihomir Orešković – u sridu! On kaže da ga ljudi kontaktiraju i prilaze mu s porukama i željama o ekonomskom razvitku, a mediji uporno nameću teme koje dijele i destabiliziraju državu i društvo. To je važna i jedina istina. I meni je puna kapa svih komunista, fašista, antikomunista i antifašista, koji u verbalnom građanskom ratu, putem svih medija, širom otvaraju vrata četnicima i drugim antihrvatskim manjinama. Svi oni skupa su manjina, koja siluje većinu. Mi, Hrvati, smo većina, kojoj brojni krivo školovani novinari, krivom interpretacijom slobode govora i demokracije, uskraćuju pravo na mišljenje. U tom i takvom stanju dočekujemo četničkog vojvodu, koji iz Beograda već javlja da je on ante portas – voljom manjine i mimo volje većine u Hrvatskoj. Normalno je da Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović poziva čelne ljude iz drugih država u posjet Zagrebu. Osobito su dobrodošli oni koji iskreno poštuju Hrvatsku. Međutim, Srbija i njeni lideri uporno dokazuju da ne poštuju ni Hrvatsku ni hrvatski narod. Opsjednuti su Hrvatima, za koje su do nedavno tvrdili da ne postoje, odnosno da nikad nisu postojali ni kao narod ni kao država. Zajedno sa svojim izvršnim udarnicima u hrvatskim institucijama gotovo svaki dan nas vrijeđaju potpuno izvrnutim tumačenjima o ratu, koji su oni u Beogradu orkestrirali. Lažima i manipulacijama, uz pomoć ujedinjene hrvatske manjine, postavljaju se kao da je Hrvatska izvršila agresiju na Srbiju. Kao da su hrvatski vojnici u Srbiji silovali 2 tisuće žena. Kao da su Hrvati tijekom agresije na Srbiju ubili 16 tisuća i ranili 40 tisuća muškaraca, žena i djece. Kao da su Hrvati iza sebe u Srbiji ostavili 156 masovnih grobnica. Kao da su Hrvati iz Srbije odvukli u Hrvatsku 260 tisuća Srba da bi ih zvjerski mučili i ubijali u koncentracijskim logorima. Kao da je tijekom agresije u Srbiji hrvatska vojska srušila 122 crkve, 14 bolnica i 200 tisuća kuća i zgrada. Kao da je artiljerija hrvatske vojske granatirala srbijanske gradove i samo na jedan grad ispalila milijun i pol granata. Kao da su Hrvati, rušeći Srbiju prouzročili joj štetu od 32 milijarde eura. Naravno, sve su te brojke postale dio bolne statistike ali u Hrvatskoj i nakon brutalne velikosrpske agresije na hrvatski narod. Umjesto poniznog i iskrenog traženja oprosta u ime srbijanskog naroda, Predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić ponaša se bahato i u svakom javnom nastupu trlja sol po ranama hrvatskoga naroda. Četnički vojvoda je čak otišao poglavaru katoličke crkve ponuditi komunističke laži o kardinalu Alojziju Stepincu, kojega je hrvatski narod uz pomoć židovskih svjedoka već proglasio svetim. Papa Franjo je, zahvaljujući lažima četničkog vojvode, napravio prvu i jedinu pogrešku u svome inače izvrsnom pontifikatu – slušao je partizansko-četničku mitologiju. Predsjednica Republike Hrvatske, koju je tijekom posljednjeg posjeta taj bahati balkanac ponizio i uvrijedio sa silom nametnuta „tri srpska poljupca“, može se zbog nekakvih vanjskih interesa dodatno poniziti. Može ga pozvati u posjet Hrvatskoj. Međutim, Kolinda Grabar Kitarović je prisegnula da će služiti svome hrvatskome narodu i poštovati volju većine. Ona je svojim dosadašnjim potezima, na domaćoj i međunarodnoj sceni, dokazala da se drži svojih obećanja. Zato i je popularna u narodu. Dramatično je povećala svoju popularnost na svim razinama društva nakon briljantnog odgovora najperfidnijem srpskom manipulatoru u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu. Moj je dojam da velika većina hrvatskoga naroda nije spremna prihvatiti posjet Predsjednika Republike Srbije, koji ničim nije zaslužio gostoprimstvo. Hrvati brzo opraštaju – čak i zaboravljaju. Međutim, nije moguće oprostiti onom koji ne može iskreno priznati grijehe i tražiti oprost. Kolinda Grabar Kitarović je pravi svjetionik, koji svojom svjetlošću obasjava put većini hrvatskoga naroda. Može li ona, mimo volje većine, sebi dopustiti privremeno gašenje te svjetlosti samo zbog jednog posjeta dokazanog neprijatelja svega što je sveto u Hrvata? Kao bivši pomorski časnik znam da je čak i privremena plovidba u mraku bez svjetlosti svjetionika vrlo opasna. Oznake: volja većine |
- 13:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 08.02.2016.
WINSTON CHURCHILL: "The Fascists of the Future will be the Anti-Fascists"
|
Netko se je ovih dana prisjetio vidovite misli Winstona Churchilla, koja u prijevodu glasi: „Fašisti budućnosti bit će anti-fašisti“. Valja priznati da je Churchill bio dobar futurolog i elokventni logičar. Međutim, nije ni on mogao predvidjeti koliko će u ovom našem dijelu Europe trajati ta „budućnost“. Njegova su se predviđanja odnosila na poslijeratno razdoblje vladavine anti-fašizma, odnosno komunizma u istočnim dijelovima Europe, a ne na poslije-komunističko vrijeme, koje počinje pojavom Ivana Pavla II., Lecha Wałęse, Vaclava Havela, Franje Tuđmana i ostalih uzročnika velikog i povijesnog J-curve efekta, kojemu je povod bio simbolični pad berlinskoga zida. Churchill je samo dobro predvidio masovne zločine protiv čovječnosti diljem komunističkoga dijela Europe, koji su uništili čak više života nego izvorni fašizam. Po meni, Churchill je tada želio upozoriti čovječanstvo da su fašizam i anti-fašizam jedno te isto zlo oko kojega se okuplja ista vrsta zlih ljudi u vrijeme vladavine bilo kojega totalitarnog režima. Međutim, siguran sam da Churchill nije predvidio ovo umjetno oživljavanje anti-fašizma u Hrvatskoj – više od dva desetljeća nakon pada totalitarne komunističke Jugoslavije i uspostave demokracije. Uvijek se može pojaviti neki ludi car-piroman, koji je spreman zapaliti Rim. Međutim, mi smo danas trebali biti, u velikoj većini, obrazovani, civilizirani i dovoljno pametni da bi uopće dopustili djelovanje ludog i narcisoidnog cara, koji bi sijao mržnju urbi et orbi – samo zato što više ne uživa apsolutnu podršku u okviru našega demokratskog izjašnjavanja. Dakle, tko je prije mogao predvidjeti da će se tijekom samo nekoliko godina nelogične promidžbe anti-fašizma, koji je po Churchillu također fašizam, izroditi toliko zlih ljudi – spremnih za rušenje vladavine većine i tekovina demokracije? Puno je toga danas naopako i izvrnuto. Tko je, na primjer, mogao zamisliti da će se jedan od najvećih boraca protiv fašističkih genocida Efraim Zuroff grliti i ljubiti u Beogradu s posljednjim fašistima Europe, koji su izvršili genocidne agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu tijekom devedesetih, a uz to još sam sebi dodijeliti pravo da iz Izraela, koji je Hrvatskoj prijateljska država, bahato odlučuje tko može ili ne može u Hrvatskoj biti ministar kulture? Međutim, nema frke, rekao bi Churchill i dodao: „Imate neprijatelje? Dobro. To znači da ste se za nešto zauzimali, ponekad u svom životu.“ Moja J-curve filozofija se temelji na spoznaji da treba znati trpjeti dok se sve kreće nizbrdo, kao kod pisanja slova J, jer na kraju dolazi J-curve effect, odnosno nagli zaokret prema gore. Važno je iskreno sudjelovati u tom pisanju slova J i biti na strani svoga naroda – sve dok svi zajedno ne stavimo točku na J. Pošto je ovo jedan od rijetkih trenutaka kada iznosim veći broj razmišljanja drugih, citirat ću još i Lecha Wałęsu, koji je u ovom kontekstu rekao: „Ono što čini temelj pozitivne promjene, po meni, je služenje bližnjemu svome.“ Međutim, vratimo se Churchillu i razdoblju kada je govorio da će anti-fašizam biti fašizam budućnosti. Pitam se je li on tada znao za navodne odluke britanskoga ministra s boravištem na Sredozemlju Harolda Macmillana, koje su prouzročile prve anti-fašističke pokolje, odnosno prvi primjer pretvorbe anti-fašizma u fašizam. O tome je britanski povjesničar grof Nikolai Tolstoy 1986. napisao i objavio knjigu pod naslovom „Ministar i pokolji“. Moja malenkost je imala čast već tada intervjuirati toga poznatog britanskog povjesničara, inače potomka slavnoga ruskog književnika Tolstoja, za australsku državnu televiziju SBS. Prema riječima grofa Tolstoya, bio je to tada njegov „prvi i jedini televizijski intervju igdje na svijetu“ o dvama strašnim pokoljima, koji su krenuli iz okolice Klagenfurta u Austriji – jedan kroz Sovjetski savez, a drugi kroz Jugoslaviju. Naravno, naš dio pokolja mi zovemo „križni put“, a komemoriramo ga u malome mjestu Bleiburgu blizu Klagenfurta. Za oba pokolja, grof Tolstoy je izravno optužio ministra Macmillana jer je nagovorio generala Alexandera da ignorira upute o identifikaciji izbjeglica te preda sve vojnike i civile u ruke posebno odabrane sovjetske i jugoslavenske vojske. Optuživao je i Prvog baruna Aldingtona, koji se je zvao Toby Low, za izravno sudjelovanje u predaji vojnika i izbjeglica među kojima je bilo najviše Kozaka i Hrvata. Bilo je tu i složenih sudskih procesa u Britaniji glede spornih korištenja Tolstoyevih podataka od trećih osoba. Zatim pitanja je li Churchill bio umiješan i t. d. Međutim, valja reći da grof Nikolai Tolstoy nije nikada izravno optužio Winstona Churchilla u svezi pokolja, odnosno dvaju „križnih putova“. On glavnim krivcem za zločin smatra britanskog ministra „na terenu“ Harolda Macmillana te, naravno, glavne „junake“ tadašnje vlasti u Moskvi i Beogradu. U razgovoru, s mojom tada mladom novinarskom malenkošću, grof Tolstoy je istaknuo četiri vrlo bitne činjenice. Prva je da se radi o zločinima koji su strašniji od ratnih zločina – formalno su se događali u miru, odnosno nakon svršetka rata. Druga je da nitko nikada nije argumentirano demantirao krivnju Macmillana, koji je kasnije bio predsjednikom britanske vlade. Treća je da su britanske vlasti zaključale dokumente vezane uz taj zločin i to traje do dana današnjega, a četvrta da je medijima cijeloga britanskog komonvelta bio uručen takozvani D-notice protiv objavljivanja Tolstoyevog rada. Tada nisam znao da je moj direktor informativnoga programa u Sydneyu prvo bio bacio taj zahtjev u koš i otišao kući, a onda se, promijenivši odluku, vratio u ured i zapalio ga. Sve mi je ispričao četiri godine kasnije. Zato sam bio jedini novinar od njih 150 koliko se je bilo prijavilo organizatorima Tolstoyeva posjeta Australiji. Zbog cijele istine valja spomenuti da se je u prosincu 2000. godine, nakon smrti lorda Aldingtona, koji je inače osporavao svoje sudjelovanje u zločinu predaje vojnika i izbjeglica, dogodio jedan zanimljiv zaokret. Naime, prigodom čitanja posmrtnog govora lordu Aldingtonu, britanski biograf Andrew Roth sugerirao je da bi grof Tolstoy trebao istraživanje Macmilana proširiti – na Winstona Churchilla!? Na kraju jedan podsjetnik. Europska unija je već odavno osudila zločine komunističkih režima – isto kao i one svih ostalih totalitarnih režima. Jednoga dana, možda uskoro, otvorit će se svi arhivi u Londonu, Moskvi i Beogradu. Znat će se tko je naređivao i provodio strašne zločine na dvama „križnim putovima“ i tijekom više desetljeća komunističke anti-fašističke vlasti. Tek tada će današnjim „antifašistima“ u Hrvatskoj postati jasno da se identificiraju s „fašistima“, kako je to zaključio Winsto Churchill. Uvjerit će se da bi im bilo pametnije da su ostali na Tuđmanovom putu pomirbe i svehrvatske integracije iz pobjedničkih devedesetih godina. Doduše, nikad nije kasno – uvijek je moguće izvesti svojevrsni J-curve. Oznake: zaokret |
- 20:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #
subota, 06.02.2016.
ZA DOM NESPREMNI - ZDRAVO!
|
ZA DOM SPREMNI su tri riječi hrvatskoga jezika, koje nikakvi politički ili politološki argumenti ne mogu izvaditi iz konteksta živoga vokabulara. Kada bi izbacili te tri riječi, smrtno bi ranili hrvatski jezik. Naravno, to isto vrijedi i za riječi ZDRAVO i ZDRAVI BILI. Sve su one postojale davno prije NDH i SFRJ. Uostalom one postoje u svim jezicima svijeta i ni u jednome nisu negativne – ne mogu biti i nisu negativne ni u hrvatskome jeziku. Ako u parlamentu bilo koje razvijene demokratske države kažeš da si ZA nešto onda si najčešće afirmativni sudionik većinske skupine, koja želi ići naprijed i biti poduzetna – neupitno si pozitivac. Ako u velikoj Americi ili u maloj Irskoj ponosno spominješ svoj DOM onda si dobar muž i otac jer ti je stalo do kvalitete života u obiteljskoj kući ili stanu, u svom zavičaju, stalo ti je do domovine i domoljublja – neupitno si pozitivac. Ako si uz to još i SPREMAN raditi za dobrobit tvrtke, obitelji, društva i za obranu države, onda si častan čovjek – neupitno si pozitivac. Tome je tako diljem civiliziranoga svijeta. Čovjek koji je u Americi, Australiji, Engleskoj, Irskoj, Izraelu, Kini ili Rusiji ZA DOM SPREMAN smatra se časnim stupom društva, a ne „fašistom“. Zašto? Pa zato što je „fašizam“ pojam za jedno davno prošlo i davno svršeno vrijeme. Evo, upravo sada su u tijeku predizborne debate američkih predsjedničkih kandidata. Može se, naravno, svašta ćuti ali nikome ne pada na pamet da spomene nekakve „tekovine antifašizma“. ZA DOM SPREMAN su u hrvatskome vokabularu tri slatke riječi – ali samo ako svaku od njih izgovaraš posebno. Ne daj ti Bože da ih namjerno ili slučajno izgovoriš zajedno jer se one gromovito pretvaraju u tri gorke riječi i najveći smrtni grijeh. Odmah iz mračnih podruma iskaču svi dežurni vampiri. Prvi ustaju i kreću u napad „antifašisti“, za njima idu „antikomunisti“, a slijedom toga, rađaju se umjetnom oplodnjom „komunisti“ i „fašisti“. Suci su stari „partizani“ i „ustaše“, a promatrači u zasjedi su, naravno, četnici – kao u nekoj od kazališnih predstava, koje se danas smatraju „kulturom“. Osobno se nikad u životu nisam koristio tim trima riječima u obliku pozdrava. Međutim, svi znamo časne ljude koji ih jesu koristili. Jedan od njih je Joe Šimunić. Iako je rođen u Australiji, on je igrao ZA Hrvatsku. Nju je odabrao kao svoj DOM. Puno je dobroga učinio za hrvatski nogomet i SPREMAN je učiniti još više. Vikao je s navijačima nakon pobjede hrvatske reprezentacije ZA DOM SPREMNI. Pošto dolazi iz demokratske multikulturne zemlje, u kojoj vlada prava i logična sloboda govora, ne može mu biti jasno zašto se te tri pozitivne riječi isključivo povezuju s jednim dijelom davne prošlosti. Dugo sam, jako dugo, razmišljao o mogućim razlozima za ponovno oživljavanje „antifašističkog pokreta“, koje se je počelo događati nedugo nakon smrti Franje Tuđmana, odnosno nakon dolaska Stipe Mesića na dužnost Predsjednika RH. Je, je, tada je to počelo. Već tada sam bio napisao da će uskrsli „antifašizam“ i „detuđmanizacija“ prouzročiti opasne reakcije, odnosno oživljavanje „antikomunističkog pokreta“, a slijedom toga i ponovnu, vrlo opasnu, podjelu hrvatskoga puka na virtualne „komuniste“ i „fašiste“ – na radost i veselje kreatora mitologije o „Velikoj Srbiji“ i „nepostojanju“ Hrvata, hrvatskoga jezika, hrvatske povijesti i hrvatske kulture. Nažalost, bio sam u pravu. Sve se to događa, a ja još nisam dokučio zašto jedna poveća manjina pokušava „antifašizmom“ srušiti povijesno djelo za domovinu spremnog, sposobnog i učinkovitog Franje Tuđmana i njegovih mudrih sumišljenika, kao što je bio Sveti Ivan Pavao II. Kako su uopće uspjeli uvjeriti toliki broj Hrvata da je danas bolje biti uskrsli „komunist“ ili „fašist“, odnosno uskrsli „antifašist“ ili „antikomunist“, na „ovim našim prostorima“, umjesto ponosni Hrvat u europskoj i euroatlantskoj Hrvatskoj? Treba li za to pohvaliti sposobnost i upornost raznih Pusića i dežurnih politologa? Treba li sve nas ostale naivne mazohiste kolektivno poslati u inozemstvo na objektivnu psihoanalizu? Doduše, sto tisuća Hrvata je nedavno otišlo u tom smjeru. Možda je cilj da im se pridruži i ovo malo zdravih ljudi, koji još nisu odlučili žele li biti maškare fašisti ili maškare komunisti u najvećoj karnevalskoj predstavi na svijetu? Možda će već za ove poklade vampiri predvođeni Frljićem zapaliti krnju s likom Tuđmana ili Svetog Ivana Pavla II. jer su najviše krivi što postoji njima mrska Hrvatska? Da ne bi slučajno pomislili kako sam pesimist i spreman kukavički pristupiti jednoj od aktualnih „anti“ opcija ili pobjeći u inozemstvo, javno deklariram, sebi samome i urbi et orbi – nema šanse. Dragi naši negativci, uskoro će, vjerujte mi, biti i vama drago što živite u Hrvatskoj. Znam da ćete u većem blagostanju postati bezvoljni i nejaki za rušenje. Ipak je rušenje opasni i teški rad, a vi se niste naučili teško i učinkovito raditi – osim kad na kratko izađete iz podrumskog mraka za poklade. Možda je vrijeme da napravite životni J-curve? Iznenadite nas – reformirajte se i prestanite biti ZA HRVATSKI DOM NESPREMNI. Oznake: reforme |
- 17:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 03.02.2016.
KRIVE INTERPRETACIJE DEMOKRACIJE I MULTIKULTURALIZMA
|
Ovo naše tranzicijsko i velikim dijelom krivo obrazovano društvo potpuno naopako interpretira pravdu, demokraciju, multikulturalizam te slobodu govora i medija, a sve javne rasprave na kraju završavaju grčevitom borbom manjine za novac iz državnog proračuna – koji puni većina. Slušao sam raspravu na Hrvatskome radiju u kojoj je jedan gost pristojno zagovarao pravedniju raspodjelu novca poreznih obveznika raznim interesnim skupinama, odnosno njihovim udrugama i medijima, dok je drugi gost agresivno branio dosadašnju praksu financiranja, odnosno pokušavao pobiti činjenicu da su se tijekom proteklih godina razmnožile i na proračunsku sisu spojile brojne antihrvatske organizacije. Takve i slične rasprave su česte ovih dana jer je ministar kulture, brže od ostalih ministara nove Vlade RH, krenuo u reorganizaciju i racionalizaciju potrošnje novca, koji u državni proračun dolazi od hrvatske većine. Dva gosta, čija su imena potpuno nebitna, pozivala su se, među ostalim, na Ustav RH i relevantne zakone te na međunarodnu praksu – ali na krivi način i potpuno izvan konteksta. Mnogima još nije potpuno jasno da manjina ne može ni postojati bez većine, odnosno da većina mora biti prva. Gospođe i gospodo, drugarice i drugovi, pravda ne može biti zadovoljena financiranjem bilo koje manjine iz džepa većine – bez odobrenja većine. Demokracija nije diktatura manjine, odnosno interesnih skupina i njihovih organizacija. Demokracija je „diktatura“ većine u kojoj, pored većine i nakon većine, manjine također uživaju temeljna prava većine – u ovom slučaju hrvatske većine. Multikulturalizam nije isto što i multinacionalizam. Multikulturalizam je put prema stvaranju jedne homogene države integriranih etničkih, etičkih, vjerskih i kulturnih vrijednosti, a nastaje isključivo dragovoljnom interakcijom manjinskih vrijednosti s većinskim vrijednostima. S druge strane, multinacionalizam je krivi put – na kojemu je i Hrvatska. On vodi u getoizaciju, separatizam, građanske sukobe, a često i ratove. Sloboda govora u multikulturnom demokratskom društvu nije apsolutna sloboda govora manjina protiv većine i države – u ovom slučaju hrvatske države, koja se zove Republika Hrvatska. Sloboda govora je pravo većine, a slijedom toga i manjine, na proporcionalno iznošenje konstruktivnog i kritičkog mišljenja u svrhu stvaranja bolje države i društva – u ovome slučaju hrvatske države i hrvatskoga društva. To uključuje i pravo na osnivanje medija i proporcionalno korištenje novca na raspolaganju za većinske, a slijedom toga i manjinske, interesne skupine, koje žele doprinijeti boljem i bržem razvitku države i društva – u ovom slučaju hrvatske države te hrvatskoga multikulturnog i demokratskog društva. Međutim, to nikako ne uključuje financiranje organizacija, koje kontinuiranim govorom mržnje prema svim tradicionalnim vrijednostima hrvatske većine i cijeloga civiliziranog svijeta, izazivaju reakcije i na kraju sveopći govor mržnje, a slijedom toga podjele, destabilizaciju i urušavanja Hrvatske – ne bi li se opet ostvarili tuđinski snovi. Radite, pišite, rovarite, destabilizirajte i rušite ali na svoj trošak. Čak i ako kojim čudom postanete konstruktivni i dobronamjerno kritični nećete steći izravno pravo na novac iz naših džepova. O njemu odlučujemo samo mi. Trošite novac iz vaših džepova – kao moja malenkost. Kao bivši, više puta nagrađivani, novinar iz onoga demokratskog i multikulturnog svijeta, volim pisati. Pišem kolumne i blogove ali od nikoga ne tražim novac za taj moj hobi i gušt. Zato, mi, većina hrvatskoga naroda, dajemo sebi pravo da svim vašim antihrvatskim skupinama i pojedincima uskratimo novac iz naših džepova. Shvatite napokon da to nije samostalna odluka ministra Hasanbegovića nego naša – odluka velike većine tuzemnih i inozemnih Hrvata, koji vole svoju hrvatsku državu. Mala je ali najljepša. Hrvata je malo ali nas ima – ukupno više od osam milijuna. Doma nas je još uvijek pola od toga – puno više nego vas. Radimo, odričemo se, štedimo, ulažemo i gradimo za svoju djecu. Ako i vama, koji rušite, sutra bude bolje neće nam biti krivo. Oznake: racionalizacija |
- 14:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 01.02.2016.
JE LI SDP SAM SEBE IZGUBIO NA KRIVOM PUTU?
|
Odmah nakon dolaska na vlast prije četiri godine SDP se je udaljio od radnika i socijale. Najbolji dokaz za to je nastanak Laburista. Potom je Hrvatsku, koja je bila zamišljena kao „lokomotiva“ jugoistoka Europe, okrenuo za 180 stupnjeva i usmjerio je natrag prema „ovom našem prostoru“, odnosno prema takozvanom „balkanskom regionu“. Šteta jer svakoj demokratskoj državi treba velika nacionalna radničko-socijalna politička opcija, isto kao što joj treba moćna nacionalno-poslovna politička opcija. Tijekom proteklih godina, s našim novcem, bez našeg dopuštenja, SDP je financirao stotine novih antihrvatskih udruga. Poslije izbora, bez ikakve logike, pokrenuo je radikalni „anti-fašistički“ pokret iz davne prošlosti te nepotrebno izazvao buđenje radikalnoga „anti-komunizma“, također iz davne prošlosti. Najveći apsurd je to što su lideri SDP-a, s Tuđmanom na ustima, rušili njegovu povijesnu nacionalnu pomirbu i među-hrvatske integracije, odnosno hrvatsko zajedništvo, koje danas zagovara Kolinda Grabar Kitarović. Ono što su u Velikoj Britaniji ili Australiji laburisti i konzervativci, odnosno u Americi demokrati i republikanci to su u Hrvatskoj bili SDP i HDZ. Britanski laburisti su lagano naklonjeni radniku i socijali, a konzervativci, isto lagano, naklonjeni su poslodavcu i kapitalu. Po tome se u takvim razvijenim demokracijama prepoznaje ljevica od desnice. One se smjenjuju na vlasti i to je dobro i zdravo za ekonomsko-političko stanje te razvitak i kontinuitet. Nikome, u takvim političkim strankama, danas ne pada na pamet da svojim programima umjetno oživljava pokrete iz prošlosti, kao što je „anti-fašizam“. Sada se SDP sprema za svoje interne izbore. Umjesto da se dvije ili tri strane međusobno natječu isključivo dobrim programima, koje bi njihovi članovi prepoznali kao kvalitetna rješenja za nezavidno ekonomsko stanje te nezaposlenost i masovno iseljavanje Hrvata, one se natječu tko će biti veći „antifašist“. Nadalje, u svakoj izjavi uporno dokazuju svoj kompleks manje vrijednosti – zbog HDZ-a. Dojam je da čelnici SDP-a sanjaju HDZ. Zanima me što bi o tome rekao Sigmund Freud. Dobro bi bilo da neki naši psihijatri analiziraju taj fenomen – možda bi Božo Petrov, kao psihijatar u politici, trebao progovoriti? Gospodo u SDP-u, a i u HDZ-u, Hrvatska mora imati dvije velike političke opcije. One moraju biti različite u programima za radnike, a to su svi radni ljudi neovisno o razini i važnosti njihova posla, za poljoprivrednike, za umirovljenike, za nezaposlene, za bolesne, za sve poslodavce, za poduzetnike i investitore. One također moraju imati potpuno usuglašenu politiku glede hrvatskih nacionalnih interesa. U tom kontekstu, velike stranke moraju usvojiti politiku zajedništva i zastupljenosti svih tuzemnih i inozemnih Hrvata jer o tome ovisi razvitak i kontinuitet Hrvatske. Nemojte se više pozivati na Franju Tuđmana ako niste sposobni razumjeti i u cjelovitosti prihvatiti njegovu mudrost, odnosno njegove povijesne vizije, ciljeve i kompromise. Nemojte se koristiti njegovim porukama, smjernicama i odlukama – izvan konteksta. Nadalje, nemojte nam više nametati podjele na „partizane“, „ustaše“, „komuniste“, „fašiste“, „anti-komuniste“ i „anti-fašiste“. Kad bi mi bili budale i sve to prihvatili onda više ne bi bilo ni Hrvata ni Hrvatske – ostvario bi se mitološki san o takozvanoj „Velikoj Srbiji“. Vratite se na pravi put – hrvatski, europski i euroatlantski put! Oznake: reforma |
- 12:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Travanj 2016 (2) Ožujak 2016 (10) Veljača 2016 (8) Siječanj 2016 (8) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Pošto želim barem malo doprinijeti promjenama u Hrvatskoj, koje su neophodne, odabrao sam pojam J-curve za naziv svoga bloga. To je ekonomski pojam u engleskome jeziku, koji mi gotovo nikada ne koristimo. On predstavlja poduzimanje mjera, koje u početku izazivaju naizgled negativna kretanja, u silaznoj putanji, kao kod pisanja slova J, a onda brzi uzlet, koji se zove J-curve effect. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||