Noćas u sitne sate
Noćas u sitne sate
vjetar me pohodio u postelji
razbušurio mi snene vlasi
milovao lice osvijetljeno
zalutalom mjesečinom
Niz okna prozora slijevale se kišne kapi
ispirajući sjećanja rosnom bistrinom
Noćas u sitne sate
pohodio me Anđeo oproštaja
milovao mi srce melemom s visina
razlijevao mi osmijeh po licu poluusnulom
darivao mi mekoću nebeskog Doma
30.12.2005. u 19:45 | 10 Komentara | Print | # | ^
Danima liju kiše niz lice planete
Danima liju kiše niz lice planete.Mokre su njezine litice, niz krošnje se slijevaju rijeke.Orosilo se more nebeskim kapljicama rose, zamaglila se okna planinskog jezerca, zamutio se zrcalni odraz njegov koncenrtričnim krugovima oko kapi života. Pozvalo nas vrijeme da pogledamo u nutrinu jer ostadosmo sami u Cijelini.Uzelo nam ogledalo, razbilo se od težine iluzije.U dalekoj spilji skrivenoj sniježnim nanosom, u utrobu postojanja poveo me drevni miris tamjana. Omamio me opojnošću potrage za tajnom srca. Koračam kroz njezine spilje bez svjetla u ruci, Puteve mi obasjava tinjajuće Svjetlo srca, održano vjekovnom čežnjom za Istinom. Slutim tvoju siluetu, korača mi u susret, poprima oštrinu i bistrinu buđenja. Sneno trljam još usnule oči provjeravajući približavaju li mi se to koraci koji nikad i nikamo nisu ni otišli.
Danima liju kiše niz lice planete, ispiraju ti tragove, nestaju u uličnim lokvama raznesene automobilskom gumom.Sjaje se kišne ulice lažnim sjajem, prekrivaju tvoj trag na raskrižju bez putokaza. Pokušavaju me zavarati, pokušavaju mi skriti da si svim Putevima kretao i opet se zamišljen na raskrižje vraćao čekajući strpljivo da se probudim i ugledam te sjajnog i strpljivog.
Danima liju kiše niz lice planete, a ja na obzoru kroz tamu gustog oblaka nazirem Svjetlost Sunca i tvoje korake na cesti Života.
29.12.2005. u 18:34 | 11 Komentara | Print | # | ^
ČESTITKA
U suton izmičućeg dana,
pred tišinu Badnje noći,
u nemogućnosti da vas fizički zagrlim
šaljem vam na poklon
samo osmijeh umotan u božićnu čaroliju
s mašnicom od iskrenih toplih želja i blagoslova.
Šaljem vam i zlatne Anđele
da vas umjesto mene zagrle
svojim nebeskim krilima
i jedno radosno Vilinsko kolo
da vas dotakne čarolijom plesa.
Darujem vam
Svjetlost, Ljubav i Mir svog srca, dragi prijatelji!
25.12.2005. u 13:55 | 18 Komentara | Print | # | ^
Zraka nasmiješenog sunca
na titravom valu morskog spokoja
Krik nebeskog galeba
u slobodnom letu beskraja
Zvono s crkvenog zvonika
kaže : Vrijeme je...
Djevojka začaranog pogleda
traži izgubljeni san
u podnevnom prizoru užurbanog grada.
15.12.2005. u 16:57 | 32 Komentara | Print | # | ^
Zimsko pismo
Jedno pismo u nizu...u nizu, baš kao što i nas dvoje jedno drugom bijasmo ili...ipak nismo?
Osluškujem tišinu samonametnutog zatvora moje promrzle sobe pokušavajući pronaći u njoj tvoj topli dodir ili barem dah.Gledam mjesta na kojima su nakada ponosno stajali tvoji pokloni meni, zjape prazna i izdajničkom me prazninom podsjećaju na tvoje postojanje. Iz košare uspomena na podu još povremeno zamiriše buketić osušenog planinskog bilja kojeg si mi onog dana s osmijehom zaogrnutim ljubavlju stavio u ruke. Znaš, ponekad pomislim kako iz njega miriše snagom sjećanja upravo tvoj osmijeh.
Pišem tii pismo, neki dragi ljudii će ga čitati još ove noći i diviti se njegovoj dubini, procijenjivat će njegovu vrijednost, a ja ću kroz njihovu procijenu pokušati saznati da li te još volim kao one noći kada si mi mirno grijao promrzle ruke pod zvjezdanim nebom pored rijeke.Zvijezde su drugačije sjale obojane našim smijehom praćenim tihim pogledom vedre noći..Sjećaš li se kako se rijekom širila radost naše, gotovo djetinjaste ljubavi? U meni još sasvim živo živi svaki naš pokret i riječ, ali baš kao što sam ti kroz smijeh i onda govorila nisam zapamtila položaj niti jedne zvijezde, osim Plejada, koje si mi s upornošću pokazivao. Jesi li već tada znao da ću nestati u jednom napisanom «Zbogom»? Jesi li se zato grozničavao trudio naučiti me zvijezdama znajući da će me pogled u zvjezdano nebo uvijek iznova vraćati tebi? Tako sam beskrajno voljela naš smijeh, nestajali smo u njemu. I sada se povremeno smijem sjećanju na nestajanje u smijehu, ali tvoje mjesto za smijeh zjapi prazno mojim osobnim odabirom.
Bolno je bilo pogledati povijest naših susreta i u srcu osjetiti da si mi u svakom stihom pokazivao da me ne možeš slijediti u let slobode, da si se odlučio za neka sasvim mala neprocijenjiva ljudska iskustva nemajući snage izreći jedno «Zbogom». Trebalo mi je beskrajno mnoštvo vremena da pomaknem ružičastu zavjesu iluzije sa svojih trepavica i još toliko da se oprostim s fizičim dijelom tebe. Nisam se zavaravala da ćeš tek tako prestati stanovati u mom srcu kao njegov najdraži stanovnik. Prvih sam dana grozničavo tražila načine da pobjegnem od siline bliskosti koja se javljala svakim novim buđenjem. Iznemogla od pokušaja bijega prepuštala sam se tvom nevidljivom dodiru, tvom dahu na mom licu. Bojala sam se otvoriti oči novom danu znajući da na njegovom kraju slijedi sumrak i tajni kod susreta u zalasku Sunca kojeg si mi ostavio neobičnim testamentom svoje ljubavi. Prestala sam vrijeme mjeriti ljudskim mjernim jedinicama, moja je mjera za vrijeme bila satkana od broja sjećanja na tebe. Danas je vrijeme beskrajno dugo, sjećanja su preživotna i jedako postojana kao nekada.
Negdje sam pročitala da ljubav, a ne vrijeme liječi sve rane. Ne znam da li bi nas to trebalo radovati ili užasavati? A što će izliječiti rane kjoje smo nas dvoje odraslih kukavica nanijeli jedno drugom odbacivanjem ljubavi? Možemo li se vratiti starom obliku poslovice koja kaže da vrijeme liječi sve rane?
Vidim te u snu kako koračaš svojom planinom noseći me poput dragocijenosti u srcu, skrivenu od pogleda svijeta, vidim tvoj izgubljeni pogled koji me pokušava pronaći u bojama zalaska, u prvim zvijezdama. Čujem tvoja nečujna pitanja donešena mojem samoranjenom srcu. I ne, ne znam odgovoriti zašto sam ti morala napisati pismo oproštaja i na kraju njega «Zbogom».
A bio si zvuk mog smijeha i toplina samog zagrljaja.
Oprosti mi što sam te voljela na tebi nesvatljiv način, potpuno nezahtjevan, prosti mi što nisam od onih, jedna u nizu, koja u ljubavi traži vezanost već slobodu, oprosti što si me susreo ovako slobodarski nezahtjevnu i neuhvatljivu.
Evo, opet hodaš mojim danom, opet nestajemo u sjećanju na smijeh, zalazak i sjajno nebo, pet mi budiš uspomenu na snagu ljubavi kojom sam te nekada voljela tinejdžerski zaneseno i dubinom zrele mudrosti. Ti znaš da moja ljubav diše u tvom srcu usprkos mojoj šutnji prateći te blagoslovom radosti koji plovi tvojom rijekom, radosti zbog prilike da sam te mogla susresti i voljeti.
Napisah ovo pismo prošle hladne zime, postavih ga ljetos, oživljavam ga opet u ovo hladno predvečerje.
11.12.2005. u 19:35 | 12 Komentara | Print | # | ^
Zid tuge, zid radosti
Zid plača, zid tuge, raduje me da postoji, ali da li se netko sjetio sagraditi i zid radosti, zid sreće? Razmišljam danas u hladnoći puste sobe kako bi bilo predivno izgraditi zid radosti, umetnuti u njega opeku svaki put kad smo radosni, okititi ga maslinovim grančicama i zahvalnošću trenutka koji nam je pružio beskrajno duboko bogatstsvo osjeta čiste sreće. Mogli bi, recimo... stavljati u njega pisma vesela, zakriljena osmijehom sretnog pogleda. Mogli bi ga uresiti cvijećem ubranim u trenutku spokoja i lepršave razdraganosti. Mogli bi pozvati ptice da povrh njega u letu slobode sretnu pjesmu zapjevaju. Mogli bi ga dotaknuti svojim dlanom i ostaviti otisak sreće na njegovoj postojanosti. Voljela bih znati da li bi se potres usudio srušiti takav zid? Da li bi se tornado usudio čupati njegove cigle? Da li bi ga Sunce nemilosrdno pržilo? Da li bi se zima usudila okititi ga injem hladnoće? Da li bi se čovjek usudio zaliti ga svojim suzama? Da li smo spremni samo tugu utkati u zid i predati Nebesima? Jesmo li sebični kada sreću zadržavamo za sebe? Nije li i ona dar istih Nebesa?
11.12.2005. u 16:43 | 26 Komentara | Print | # | ^
Ja kročim dalje...
Umorne mi kosti mirno i postojano nose utihlo srce u grudima. Uzdiže se unutarnji Feniks šireći moja krila u punom rasponu, buja snaga poput planinske bujice natopljene proljetnim kišima i okopnjelim snijegovima. Promatram trag tuge ostavljen u prošlosti, blijede joj otisci, nestaju pred novom dozom Svjetlosti sadašnjeg trenutka. Opet na nogama s poklikom svih Rastnika na usnama koračam dalje nošena snagom srca i mislima podrške koje mi bijahu štap oslonac kroz minule dane! Nesalomljivom snagom volje pokrećem umorno tijelo u vedrinu novog trenutka zahvalna što u skrovitim klijetkama srca nema mrlja neoprosta. Ja kročim novim koracima rođenim iz trnovite pustinje, iz tamne noći Duše i kličem...HVALA!
Ostavljam vam osmijeh da vas grije u promrzle dane i tišinu da vas odmori od buke svakidašnjice i Hvala jer vas volim :)