Danima liju kiše niz lice planete
Danima liju kiše niz lice planete.Mokre su njezine litice, niz krošnje se slijevaju rijeke.Orosilo se more nebeskim kapljicama rose, zamaglila se okna planinskog jezerca, zamutio se zrcalni odraz njegov koncenrtričnim krugovima oko kapi života. Pozvalo nas vrijeme da pogledamo u nutrinu jer ostadosmo sami u Cijelini.Uzelo nam ogledalo, razbilo se od težine iluzije.U dalekoj spilji skrivenoj sniježnim nanosom, u utrobu postojanja poveo me drevni miris tamjana. Omamio me opojnošću potrage za tajnom srca. Koračam kroz njezine spilje bez svjetla u ruci, Puteve mi obasjava tinjajuće Svjetlo srca, održano vjekovnom čežnjom za Istinom. Slutim tvoju siluetu, korača mi u susret, poprima oštrinu i bistrinu buđenja. Sneno trljam još usnule oči provjeravajući približavaju li mi se to koraci koji nikad i nikamo nisu ni otišli.
Danima liju kiše niz lice planete, ispiraju ti tragove, nestaju u uličnim lokvama raznesene automobilskom gumom.Sjaje se kišne ulice lažnim sjajem, prekrivaju tvoj trag na raskrižju bez putokaza. Pokušavaju me zavarati, pokušavaju mi skriti da si svim Putevima kretao i opet se zamišljen na raskrižje vraćao čekajući strpljivo da se probudim i ugledam te sjajnog i strpljivog.
Danima liju kiše niz lice planete, a ja na obzoru kroz tamu gustog oblaka nazirem Svjetlost Sunca i tvoje korake na cesti Života.