Umorne mi kosti mirno i postojano nose utihlo srce u grudima. Uzdiže se unutarnji Feniks šireći moja krila u punom rasponu, buja snaga poput planinske bujice natopljene proljetnim kišima i okopnjelim snijegovima. Promatram trag tuge ostavljen u prošlosti, blijede joj otisci, nestaju pred novom dozom Svjetlosti sadašnjeg trenutka. Opet na nogama s poklikom svih Rastnika na usnama koračam dalje nošena snagom srca i mislima podrške koje mi bijahu štap oslonac kroz minule dane! Nesalomljivom snagom volje pokrećem umorno tijelo u vedrinu novog trenutka zahvalna što u skrovitim klijetkama srca nema mrlja neoprosta. Ja kročim novim koracima rođenim iz trnovite pustinje, iz tamne noći Duše i kličem...HVALA!