Zid tuge, zid radosti
Zid plača, zid tuge, raduje me da postoji, ali da li se netko sjetio sagraditi i zid radosti, zid sreće? Razmišljam danas u hladnoći puste sobe kako bi bilo predivno izgraditi zid radosti, umetnuti u njega opeku svaki put kad smo radosni, okititi ga maslinovim grančicama i zahvalnošću trenutka koji nam je pružio beskrajno duboko bogatstsvo osjeta čiste sreće. Mogli bi, recimo... stavljati u njega pisma vesela, zakriljena osmijehom sretnog pogleda. Mogli bi ga uresiti cvijećem ubranim u trenutku spokoja i lepršave razdraganosti. Mogli bi pozvati ptice da povrh njega u letu slobode sretnu pjesmu zapjevaju. Mogli bi ga dotaknuti svojim dlanom i ostaviti otisak sreće na njegovoj postojanosti. Voljela bih znati da li bi se potres usudio srušiti takav zid? Da li bi se tornado usudio čupati njegove cigle? Da li bi ga Sunce nemilosrdno pržilo? Da li bi se zima usudila okititi ga injem hladnoće? Da li bi se čovjek usudio zaliti ga svojim suzama? Da li smo spremni samo tugu utkati u zid i predati Nebesima? Jesmo li sebični kada sreću zadržavamo za sebe? Nije li i ona dar istih Nebesa?